Piše: Pankaj Mishra, thebosniatimes.ba
Američki rat protiv Irana još dugo će izazivati patnju i stradanje širom svijeta. Ta katastrofa bi se mogla razumjeti kao djelo neuravnoteženog predsjednika podložnog manipulacijama, koji je vjerovao da će iranski režim brzo pasti i biti zamjenjen vladom sačinjenom od zahvalnih, proamerički raspoloženih Iranaca. Odlučnost protivnika ga je zaprepastila. Ipak, kad krivimo poremećenog predsjednika za tu nevolju gubimo iz vida raspoloženje javnog mnjenja koje je omogućilo da se baš on nađe na tom položaju.
Nije neobično što je demokratsko vođstvo, koje je nedavno kritiziralo Donalda Trumpa zato što nije dovoljno oštar prema Iranu, malo šta učinilo da zaustavi Trumpov novi rat. Hillary Clinton je najavila Trumpovu genocidnu logiku protiv Irana još 2008, kad je obećala da će „potpuno zbrisati“ tu zemlju ako se usudi da lansira nuklearno oružje na Izrael. (Clinton se poslužila tom besmisleno nevjerovatnom idejom zato što je htela da se okoristi popularnom američkom fantazijom o uništenju Irana.) Drugi Trumpovi protivnici spremni su da mnoge predsjednikove prijetnje okite humanitarnim motivima: Michael McFaul, ambasador u Rusiji u vrijeme Baracka Obame, sredinom marta je rekao da bi „volio vidjeti oslobođenje iranskog naroda“ i dodao, „ako [Trumpov] rat postigne taj cilj, povući ću svoju kritiku njegovog rata i rado ću ga pohvaliti“.
Sve razornija moralna i ideološka konfuzija američkog društva seže dalje od Trumpa, čak do njegovih najljućih političkih protivnika. Jedna od rasprostranjenih sumanutih ideja jeste uvjerenje da Iranci žarko žude za američkom vrstom slobode. Potpuno se gubi iz vida činjenica da su oni nasljednici stare civilizacije čiju je putanju odredila njena sopstvena specifična historija. To bizarno očekivanje, koje je sažeto izrazio Tomas L. Friedman kad je rekao „želim da svako postane Amerikanac“, ideal je obje američke partije. Dijele ga i pojedinci u mnogim institucijama, od osoba koje ispituju i kreiraju javno mnjenje u organizaciji American Enterprise Institute do liberalnih misionara američkog načina života u listovima kao što su New York Times, The Washington Post, Foreign Affairs i The Atlantic. Kad je riječ o Iranu, to očekivanje traje decenijama.
Iran je 1953. takoreći postao američki skutonoša poslije državnog udara protiv vlade Muhameda Mosaddegha, koji je organizirala CIA. Umjesto Mosaddegha, Sjedinjene Države su postavile korumpiranog i represivnog šaha Muhameda Rezu Pahlavija, spremnog da služi njihovim interesima vezanim za naftu i naoružanje. CIA je obučila njegovu vojsku i policiju tehnikama torture, a njegovim izvršnim organima usadila teorije politikologa Samuela Huntingtona. Mentori Irana bili su, naravno, zaprepašćeni vulkanskom erupcijom narodnog antiamerikanizma u zemlji 1978. Mnogi od njih su podsticali šaha da se oštrijim mjerama obračuna s protestom. „Iran mirniji dok šah primjenjuje silu“ – glasio je udarni naslov u New York Timesu 19. novembra te godine. Kad je šah zbačen 1979, tokom iranske revolucije, vlast je prigrabio Ajatullah Khomeini a američke diplomate, vojno osoblje i biznismeni bili su istjerani iz zemlje. Traumatizirani protjerivanjem svojih zemljaka i dugotrajnim poniženjem koje je donijela talačka kriza 1979-1981, američki lideri podržali su žestok napad Sadama Huseina na Iran. Uprkos svemu tome, ambiciozni američki spasioci još ne mogu shvatiti zašto bi iranski lideri radije uništili svjetsku ekonomiju nego što bi svoj mukotrpno stečeni nacionalni suverenitet predali sadistički imperijalističkim Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima na Bliskom istoku.
Prelazeći s obećanja da će osloboditi Irance na prijetnju da će od njegovih napada „umrijeti cijela civilizacija“, Trump otelovljuje staru nacionalnu patologiju: kompulzivni obrazac zaljubljenosti, očekivanja, razočarenja, optuživanja, odbojnosti, neprijateljstva i ponovnog zaljubljivanja. Njegovo maltretiranje stranih zemalja, neublaženo poznavanjem historije koja ih je stvorila i uništila, zapravo je samo repriza američke tragedije koja je napisana dugo prije njegovog dolaska na vlast. Intervencije u stranim zemljama dugo su bile pokušaji da se preoblikuje američki identitet i da se potvrdom sa strane udahne nova snaga sve slabijem povjerenju Amerikanaca u sopstvene institucije.
***
Sjedinjenim Državama, kao novom političkom eksperimentu, nedostajali su autohtoni izvori identiteta kakve su imala starija, tradicionalnija društva. Ideja o spasavanju drugih društava (a ne svojih manjina koje su zlostavljane na osnovu rase) počela je definirati mjesto mnogih Amerikanaca u svijetu dok su Sjedinjene Države razmetljivo stupale u dvadesetostoljeće. Haotična unutrašnja historija Amerike imala je spoljnopolitičke posljedice još od ranih decenija njene globalne imperije, počev od rata protiv Španije, započetog s lažnim povodom 1898, za koji je Richard Hofstadter okrivio „psihičku krizu 90-ih godina 19. stoljeća“. Da bi skrenule pažnju sa strijepnji izazvanih brzim ekonomskim i tehnološkim promjenama, političke elite Sjedinjenih Država improvizirale su vojne pohode na Kubu i Filipine okitivši ih velikim humanitarnim vizijama.
Poslije Prvog svjetskog rata, to navodno moralno ulaganje u spoljni svijet samo se produbilo s eksponencijalnim rastom američke moći. Iza velike apatije i neznanja o dalekim azijskim zemljama krio se strašni paternalizam, zajednički mnogim bogatim i uticajnim Amerikancima, među ostalima i Henryu Luceu, osnivaču magazina Time and Fortune: verovanje da su Amerikanci zaštitili svoje kineske pulene od evropskih i japanskih imperijalista i da su time zaslužili njihovu ljubav. John Dewey, jedan od pronicljivijih posjetilaca Kine u to vrijeme, upozorio je 1926. svoje zemljake: „Ako naša zemlja ne bude pokazala natprosječno roditeljsko razumjevanje, uskoro će optuživati Kinu da je nezahvalna.“
Za Sjedinjene Države Kina nije bila samo zemlja od izuzetnog ekonomskog i strateškog značaja; ona je bila i veoma važna za američko samopoštovanje. Taj geopolitički narcisizam, koji je odgovarao pokvarenim i nespretnim proameričkim kineskim vođama kao što je bio Chiang Kai -shek, doživeo je težak udarac 1. oktobra 1949, kad je Mao Zedong – porazivši Chianga i nacionaliste, koji su se onda povukli u Tajvan – proglasio Narodnu Republiku Kinu na Trgu Tjenanmen. Pa ipak, besmisleno pitanje „Ko je izgubio Kinu?“ (kao da je Amerika ikad imala Kinu) doprinjelo je nastanku američke nacionalne sigunosti i opravdalo stalne pripreme Amerike za rat. U vrijeme brutalnog djelovanja senatora Josepha McChartya, to pitanje je podstaklo ratnike Hladnog rata da svuda vide nadiranje bezbožnog komunizma. Kad je 1972. ponovo otvorio vrata Kini, Richard Nixon je obnovio san svojih prethodnika o Kini koja s oduševljenjem dočekuje američku demokratiju i kapitalizam. Čak i 2011. Fareed Zakarija se zalagao za liberalni svjetski poredak u kom bi Kina bila jedan od „akcionara“.
***
Prvi put sam osjetio podmukli utjecaj takvog američkog viđenja svijeta u proljeće 1989, kad su se kineski demonstranti sukobili sa snagama aigurnosti u Pekingu. Tada sam živio u Varanasiju, gdje sam povremeno sretao američke studente koji su se upisali na neki od indijskih univerziteta zahvaljujući programima razmjene. Njihovi politički stavovi listom su pripadali lijevom krilu američkog ideološkog spektra i bili podstaknuti skandalima kao što je afera Iran-Kontra. Pored toga, oni su sa ideološkim istomišljenicima djelili dubinsku netrpeljivost prema američkom republikanskom establišmentu. Bili su suviše samosvjesni da bi se saobrazili s arhetipom Grahama Greenea o srdačnom Amerikancu „nekorištenog lica“, koji dolazi u Aziju „rješen… da čini dobro ne nekoj pojedinačnoj osobi, već zemlji, kontinentu i svijetu“.
Zanimala me je njihova reakcija na masakr na Trgu Tjenanmen, divljanje koje je sasvim odudaralo od onoga što su znali o Kini, da ne spominjem sve moguće posljedice tih strahota po Amerikance. Tog istog vikenda u Iranu je umro Ajatolah Khomeini, nekoliko mjeseci pošto je bacio fatvu na Salmana Ruždija. Smrt najupornijeg ideološkog neprijatelja Amerike deset godina poslije ponižavajuće talačke krize izvjesno je zavređivala veću pažnju? U međuvremenu, odredima smrti u Centralnoj Americi, koji nisu samo uživali podršku Sjedinjenih Država već su od njih dobijali i oružje, nije padalo na pamet da obustave politička ubistva kao što je masakr iz 1981, u kom su ubijene stotine civila u El Salvadoru. Ipak, svijest tih studenata najviše je zaokupljalo nasilje u Kini jer su bili uvjereni da su se mladi ubijeni u Kini borili za dva stuba američke vrline: demokratiju i slobodu. Taj herojski narativ u kom se dobro bori protiv zla pojavljivao se i u američkim političkim magazinima koje sam nalazio u Indiji: tada nisam znao da su Time i Newsweek otjelovljenje američkog novinarskog stila, sklonog dramatiziranju ili romansiranju tekućih događaja, često nauštrb analize i intelektualne složenosti. Iz tih izvještaja, koji su isticali da na Tjenanmenu postoji statua slična Statui slobode, bilo je jasno da Amerikanci žele Kinezima da dobiju ono što oni sami već imaju, tj. da im žele da budu što sličniji Amerikancima.
Mada sam bio užasnut ubistvom stotina, možda i hiljada nenaoružanih demonstranata, zbunjivali su me ti posjednički stavovi brojnih američkih posmatrača – posebno to što se činilo da su i studenti koje sam upoznao, inače žestoki kritičari Regana i Busha, podlegli čudnoj žudnji Amerikanaca da vide kako američka verzija slobode cvjeta u stranim i dalekim dijelovima svijeta. Strahovao sam od nasilja na protestima u Pekingu od trenutka kad sam saznao da su se na trgu okupile hiljade ljudi. Indijska vlada, daleko posvećenija demokratskim procedurama nego što je to bila kineska, nasrnula bi i na manje provokativne demonstrante.
S obzirom na dugu historiju Kulturne revolucije, kada su pristalice Maoa među studentima pokrenule nasilničku anarhiju širom zemlje, napad za koji je izdao naređenje lično Deng Xiaoping (i sam žrtva Kulturne revolucije) iznenadio me je manje nego pokušaj nekih kineskih vođa da razgovaraju sa studentima na Trgu Tjenanmen. Nije mi bilo lahko shvatiti da demokratija mora biti sinonim za američku individualnu vrstu slobode. U zemlji kakva je Indija, koja je rano u svojoj historiji bila podvrgnuta kapitalističkom imperijalizmu, a poslije sticanja nezavisnosti i maltretiranju od Zapada, bilo je rasprostranjeno uvjerenje da je izvjestan stepen samoodricanja i kolektivnog žrtvovanja nužan uvjet ekonomskog i političkog jačanja. U popularnoj kulturi manje je bila naglašena težnja za individualnim pravima, a više osjećaj dužnosti prema naciji. Za većinu ljudi sloboda je značila stabilnu egzistenciju, oslobođenu od siromaštva i poniženja koje ono povlači.
Šta su demokratija i sloboda mogle značiti u kineskom kontekstu? Krajem 80-ih godina 20. stoljeć komunistička vlast je počela prihvatati tržišne reforme i da ukida zaštitu radnog mjesta, kao i zdravstvene i socijalne blagoati – čuvenu tradicionalnu „neprikosnovenu činiju pirinča“. Nema potrebe spominjati da o tom pitanju nisu naširoko raspravljali oni koji su smatrali da Kina mora postati proamerička kapitalistička demokratija. Bilo mi je potrebno mnogo godina, mnogo čitanja i nekoliko odlazaka u Kinu da bih razumio nijanse situacije u toj zemlji u junu 1989. Tek tada sam saznao da su se mnogi demonstranti zapravo bunili protiv prelaska na tržišno orijentiranu ekonomiju i da većina ubijenih nisu bili studenti već radnici. Drugim riječima, oni su pokušavali da se suprotstave nagloj i uznemirujućoj promjeni u sopstvenom društvu, a nisu žudjeli za paketom američkih vrijednosti i normi. Susrećući se s kineskim misliocima i piscima, saznao sam da se i oni plaše modernizacije pod američkim pokroviteljstvom, da strahuju od gubitka društvene kohezije, od korupcije, hiperindividualizma, hedonističkog materijalizma i depolitizacije.
***
Očekivanje da će slobodno tržište osigutrati veću političku slobodu u međuvremenu je uništeno i u Sjedinjenim Državama kao i u Kini. Američkom društvu – groteskno nejednakom i podjeljenom, bespomoćnom pred sopstvenim demagozima i oligarhijskim manipulantima – više nisu nepoznate mračne strane izrazito neravnomernog ekonomskog napretka. Ni sloboda govora Amerikancima više ne izgleda kao nesumnjiva vrijednost dok plima toksičnih dezinformacija zapljuskuje ovu republiku u njenoj 250. godini. Amerikanci sad uče ono što manje sretna društva već neko vrijeme znaju: da traganje za čistom slobodom, bilo u preduzetništvu ili govoru, može stvoriti nered koji se ne da kontrolirati drukčije do posredstvom institucionalnih normi i društvenih ograničenja.
Česlav Miloš je jednom napisao: „Amerikanci su prihvatili svoje društvo kao da je niklo iz samog prirodnog poretka i bili su njim tako prožeti da su žalili ostatak čovječanstva zbog toga što je zastranio od norme.“
Danas se, međutim, čini da su Sjedinjene Države velika anomalija u ljudskoj historiji. U njihovoj ekstravagantnoj slici o sebi, koja se hrani pogrešnom percepcijom materijalne i duhovne inferiornosti ostatka svijeta, već neko vrijeme se pojavljuju pukotine. One su izbile na vidjelo ne samo u haotičnom bjekstvu američkih vojnika od sklepane talibanske vojske već i u postojanoj eroziji nacionalne industrije, od proizvodnje do zabave, u kojoj su Sjedinjene Države nekad suvereno vladale. Naviknutost na prizore sopstvene „smrtonosne snage“, udružena sa svješću o globalnim događajima i trendovima – na primjer, o dostupnosti jeftinog iranskog oružja i usponu Kine kao supersile u oblasti čiste energije – dostigla je vrhunac u Trumpovom napadu na Iran.
Stid zbog vulgarne i nesposobne političke klase vjerovatno neće prerasti u ozbiljnu introspekciju među američkim intelektualnim i kulturnim elitama koje su uslovljene da gutaju narative o američkoj izuzetnosti. Mada ih odbija razmjetljiva sirovost Donalda Trumpa i njegovih saputnika Stephena Millera, Petea Hegsetha, Elona Muska, Petera Thiela i Alexa Karpa, malo je vjerovatno da će liberalni Amerikanci najednom početi gledati na kapitalistički imperijalizam očima njegovih žrtava ili da shvataju da je upravo to izvor izazova koje još savladavaju Kina i Iran i veći dio ostatka stanovništva na planeti. Ali ne treba sumnjati u to da su Amerikanci slobodniji sada, u ruševinama američke moći i ugleda nego što su ikad bili – slobodniji da odustanu od svoje uloge uzora i učitelja i da priznaju sumornu sudbinu koju dijele sa svima ostalima.
(TBT, Harper’s Magazine)
