Piše: Kent Harrington, thebosniatimes.ba
Da bi doprinijeli razumijevanju onoga što se događa u autoritarnim režimima – bilo da je u pitanju Moskva, Havana, Peking ili Pjongjang – analitičari uvijek s velikom pažnjom prate uspone i padove šefova obavještajnih službi.
U slučaju predsjednika Sjedinjenih Država Donalda Trumpa, koji teži tome da se pokaže kao snažan čovjek, neuspjeli pokušaj nominacije Johna Ratcliffa, republikanskog kongresmena iz Teksasa, za mjesto nasljednika odlazećeg direktora Nacionalne obavještajne službe Dana Coatsa zaista govori mnogo toga.
Ratcliff nije imao nikakve uočljive kvalifikacije za taj posao, osim njegove ulizičke lojalnosti Trumpu. Iako je Trump povukao ovu nominaciju, to nije učinio zbog zabrinutosti za nacionalnu sigurnost SAD, već iz straha da njegov kandidat neće biti prihvaćen. Činjenica da je Trump samo uzeo u razmatranje tako neprikladnog kandidata za posao govori u prilog tome koliko on želi povesti obavještajne službe pod svoju kontrolu.
Tokom prve dvije godine Trumpovog predsjednikovanja, profesionalno liderstvo zajednice obavještajnih službi SAD-a se držalo sopstvenog savjeta, zaključivši da je tišina najbolja taktika za izlaženje na kraj sa neobuzdanim i antagonističkim šefom. Ali čini se da afera Ratcliff predstavlja novi izazov, ne samo za američki obavještajni establišment, već i za saveznike SAD-a, koji su dugo vremena cijenili što imaju pristup činjenicama vođenoj, apolitičnoj obavještajnoj zajednici u Washingtonu. Svojom spremnošću da postavi ulizice na tako mnogo najviših pozicija u službi nacionalne sigurnosti, Trump je već zadao ozbiljan udarac sistemu saveznika koji čini osnovu američke moći i utjecaja u svijetu.
Problem nije samo to što Trump politizira obavještajne službe – što je već dovoljno loše. Problem je u tome što je on ugrozio efikasnost i globalni doseg američkih obavještajnih agencija. Poput njegovih infantilnih napada na saveznike, biranje marioneta za vodeće obavještajne pozicije svijetu šalje nepogrešiv znak da SAD-a više ne bi trebalo smatrati za pouzdanog i povjerenja dostojnog sagovornika.
Mnoge od najvrednijih tajni kojima raspolažu američki obavještajni zvaničnici proizlaze iz dugotrajnih odnosa sa njihovim kolegama iz inozemstva. Razmotrimo Komonvelt partnerstvo između SAD, Britanije, Kanade, Australije i Novog Zelanda. Stvoreno tokom Drugog svjetskog rata i učvršćeno za vrijeme Hladnog rata, ono je ključni faktor u savezu „Pet očiju“, koji je postao okosnica komunikacija i šalje obavještajne podatke širom svijeta. To ne bi bilo tako bez dosljedno čvrstog i sposobnog obavještajnog rukovodstva u svim zemljama učesnicama.
Također, kroz saradnju tokom mnogih decenija, američke obavještajne službe su stvorile nova partnerstva sa bivšim neprijateljima, naročito Njemačkom i Japanom, i uspostavile globalnu mrežu suštinski važnih odnosa od Južne Koreje i drugih saveznika sa jugoistoka Azije do Bliskog istoka i dalje od toga. Pored toga, historija je pokazala i da su takvi odnosi delikatni i samim tim veoma ranjivi usljed političkih poremećaja.
„Mi nemamo stalne saveznike, i nemamo vječne neprijatelje“, šaljivo je primijetio lord Palmerston, koji je dva puta bio premijer Britanije u vrijeme dok je bila na vrhuncu imperijalne moći. „Naši interesi su stalni i vječni, i naša je dužnost da te interese slijedimo“. Koliko god da je ovo Palmerstonovo zapažanje tačno za države, ono je od još većeg značaja kada su u pitanju špijuni.
Poslije skoro tri godine neprikladnih uvreda i provokacija, Trump je, prema podacima Istraživačkog centra Pew, poljuljao ugled Amerike u gotovo svim dijelovima svijeta. SAD su izgubile povjerenje i poštovanje ne samo svakog običnog čovjeka na ulici, nego i stranih obavještajnih zvaničnika. Zaista, bilo bi krajnje naivno misliti da Trumpovi napadi na NATO i njegov opis američko-japanskog sporazuma o odbrani kao „nepravednog“ nisu imali utjecaja na percepciju drugih.
Da budemo jasni, problem nije u tome što se zvanično nezadovoljstvo prema SAD-u izražava diplomatskim kanalima. Umjesto toga, Trumpovi ispadi ludosti se nesumnjivo šire dalje i zahvataju i operativni nivo. Tradicionalno, SAD i saveznički obavještajni zvaničnici su među sobom dijelili i svoje procjene i činjenice koje stoje iza njih. Ali kada su u pitanju nuklearne namere Sjeverne Koreje i rusko miješanje u američke izbore, Trump je otvoreno odbacio saznanja svojih sopstvenih agencija. A u drugim prilikama, on je otkrivao povjerljive informacije Rusima. Šta bi špijuni u Londonu, Berlinu, Seulu i Tel Avivu trebali pomisliti?
Postoje jasne i uznemirujuće paralele između današnjice i ranih 1980-ih, kada su transatlantski odnosi bili veoma napeti. Zbog Iranske revolucije i sovjetske invazije na Afganistan 1979, nakon čega je usljedila kriza u Poljskoj 1980-1981, evropski lideri su bili pod sve većim pritiskom da se distanciraju od novouspostavljene i samopouzdane administracije američkog predsjednika Ronalda Regana. SAD i Evropa imaju upadljivo različite stavove o namjerama Kremlja, kontroli oružja i opasnostima konflikta koji je u povoju u Istočnoj Evropi. Ali čvrsti i dugotrajni odnosi među obavještajnim službama igrali su značajnu ulogu u očuvanju jedinstva NATO saveza.
Ostaje vidjeti da li obavještajne agencije današnjice mogu učiniti to isto. Već sama činjenica da je Trump uopće razmatrao mogućnost da tako spektakularno nekvalificirana naivčina vodi cio američki obavještajni establišment ne sluti na dobro. Posljedice po saradnju obavještajnih službi i američki uticaj u inozemstvu su očigledne. Poput j nominacija Trumpovih lojalista Stevena Moora i Hermana Caina za Odbor federalnih rezervi SAD-a, i nesretna Ratcliffova nominacija je već dodatno naškodila kredibilitetu Amerike u očima njenih saveznika.
Trump je pokazao, još jednom, da je spreman svoje političke interese staviti iznad nacionalne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja nezavisne obavještajne institucije. Sa odlaskom Coatsa, još jedan „odrasli u sobi“ (odgovorna osoba) je nestao. Preostali obavještajni lideri moraju jasno staviti do znanja koliki su ulozi kada je u pitanju izbor njegovog nasljednika.
/Autor je bivši viši analitičar CIA-a, služio je kao oficir Nacionalne obavještajne službe za Istočnu Aziju, bio je šef stanice u Aziji i direktor za javne poslove CIA-e/
(TBT, Project Syndicate)