Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Islamski svijet i muslimani globalno su u takvom stanju da je u tom svijetu ključna riječ svih vijesti SMRT. Vijesti se razlikuju samo u broju ubijenih muslimana. A i ostale vijesti kojima svoje emsijie počinju najveće svjetske televizijske stanice su posljedica ovih smrtnih vijesti o muslimanima. Radi se o migrantima koji bježeći od smrti preplivavaju mora i probijaju bodljikave žice na granicama „slobodnog svijeta“.
ZAŠTO UBIJAJU ISLAMSKE INTELEKTUALCE?
Tako da je medijska percepcija tog svijeta takva da se stiče dojam da muslimani ubijaju sami sebe. Čak se „zahvalajujući“ ISIL-ovim monstrumima, kao takvima, muslimanima i islamu pripisuje varvarstvo. Slika savremenog islamskog svijeta je puna giljotina i stratišta u kojima se muslimani bičuju, odsijecaju im se glave i ruke itd., a ono što ne dohvati kama, trpa se u tamnice i izvodi na sudove u kafezima gdje im se izriču drakonske kazne. Tako su zatvori diljem islamskog svijeta postali kasarne pune nesretnika i mučenika u kojima ih vlastodršrci kažanjavaju i muče na najsvirepiji način. Bar tako govore izvještaji međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava. Usljed takve grozomorne slike muslimanskog mazohizma dvije smrti se izdvajaju od ostalih. Radi se o ubistvu arapskog novinara Jamala Khashoggija i smrti Mohammeda Morsija, svrgnutog egipatskog predsjednika. Uz sav oprez da ne oskrnavim pijetet ovih mučenika/šehida, usuđujem se reći da su njihove smrti vrlo srodne. U ideološkom smislu njihov krvnik i dželati su isti, a i politički stavovi i pogledi su im bili relativno slični. Obojica su, na primjer, zagovarali međumuslimansko pomirenje sunija i šiija. Potom, oni su ubijeni usljed paranoje čuvara bedema selefizma, a nakon što je Arapsko proljeće bilo uzdrmalo same temelje „Božije države“ koja, u ideološkom smislu, obuhvata prostor Saudijske Arabije, zemalja Arapskog zaljeva i Egipta. Na koncu Morsija i Khashoggija veže i to što su obojica bili naivni idealisti, te su vjerovali da će zbog svojih slobodarskih stavova naići na podršku i razumijevanje na Zapadu, posebno u Americi gdje su jedno vrijeme djelovali i živjeli. Khashoggi je svoje kobne tekstove objavljivao u vodećim američkim listovima, dok je Morsijeva supruga Naglaa, na primjer, kao istaknuta intelektualka bila veoma bliska prijateljica Hillary Clinton. Koliko je javnosti poznata jedino je Catherine Ashton ispred EU prilikom posjete Egiptu pokazala neki interes za uhapšenog Morsija, izražavajući nadu da bar neće biti osuđen na smrt. Svi drugi lideri tzv. slobodnog svijeta distancirali su se od njega, pa su čak pružili ruku i počeli uvažavati Sisija.
Njihove smrti će i unutar njihovih zemalja, Saudijske Arabije i Egipta, biti različito doživljene i interpretirane. U Saudijskoj Arabiji likvidacije intelektualaca su bile tihe, kako je bilo planirano i Khashoggijevo ubistvo, dok su u Egiptu diktatori bili drčniji i bezobzirniji te su da bi zastrašili mase egzekucije nad oponentima bile javne. Tako je slavni arapski lider Gamal Naser dao pogubiti na giljotinji karizmatičnog intelektualaca Sejjida Qutuba. Čak je od njega tražio javno odricanje od ideja koje je zagovarao u svojim djelima, što je ovaj ponosni intelektualac odbio. Danas mnogi analitičari zbivanja na Bliskom istoku okrivljuju Qutuba što su mnogi mladi islamski radikali, kako pojedinci tako i neke terorističke organizacije, inspirirani njegovim djelima. Iako je velika razlika između Morsija i Qutuba, kao intelektualaca, Morsijeva smrt će zasigurno imati veći odjek i eho u islamskom svijetu. Jer Morsi je bio nevin u svakom pogledu, kao i Qutub, dok je njegov krvnik Sisi, omražen kod arapskih masa za raliku od Nasera koji je bio veoma popularan.
ERDOGAN I IZETBEGOVIĆ NISU ISKRENI
I već komentari svjetskih, posebno zapadnih medija, na takav način komentiraju Morsijevu smrt. Ali, opet se doima da zaobilaze stvarni uzrok problema zbog kojeg se islamski svijet, posebno Bliski istok, bar geografski gledano, pretvara u groblja i razorena naselja. A on je tako uočljivo da je problem svih problema islamskog Istoka u odsustvu građanskih sloboda u svakom pogledu. Posebno se to ogleda u odsustvu slobode misli i govora koja je muslimanima uskraćena već stoljećima. Jednostavno rečeno, islamski svijet je pretvoren u „sprženu zemlju“ zato što njime stoljećima nije hodio jedan islamski Voltaire.
Zbog toga muslimanske mase nisu reagirale na Morsijevu smrt „krikom islamskom okeana“ kako su je u duši doživjeli. I oni koji su reagirali verbalnim osudama i javnim masovnim klanjanjem dženaza, poput Turaka i Bošnjaka, učinili su to više iz ideološko-političke solidarnosti, pa čak i interesa, nego zbog istinkog pijeteta prema Morsiju kao mučeniku/šehidu koji je svoj život dao za slobodu. Erdogan je ubistvo Khasoggia, koje se još desilo u Istanbulu, koristio više radi obračuna sa saudsijkim monarsima, nego zbog stvarne osude ubistva Khashoggija kao novinara. Zato se njegovo zalaganje za rasvjetljivanje slučaja Khashoggija, pa ni Morsija, ne doživljava iskreno. Jer, na žalost, Erdogan se svojom respresivnom politikom sve više odmiče od imidža Morsija i primiče imidžu Sisija. Turska je danas prva na crnoj listi međunarodnih organizacija koji se bore za zaštitu ljudskih prava po broju uhapšenih novinara.
Sa Bakirom Izetbegovićem je još gori slučaj. On je prešutio ubistvo Khashoggija, ali je izrazio sućut Morsijevoj porodici. Njegova politika, posebno kad je u pitanju islamski svijet, gola je kopija Erdoganove politike i zato ni ne zaslužuje ozbiljniju analizu i osvrt. Svako ko poznaje Izetbegovića „iz bliza“, uvjeren sam, složit će se sa mnom, kad kažem da je on Morsi „na jeziku“, a Sisi „u duši“. Jer on je hipokrit kad osudi ISIL tamo u Siriji, a pošalje svog „Džihad Džona“, kojeg regrutira negdje u sandžačkoj zabiti, pa ga pošalje da mi „skine glavu“. Izetbegović ima svoje „odrede smrti“ koji siju strah među preplašenim narodnim masama, posebno u vrijeme izborne kampanje. Stoga mnogi vjeruju da kad bi mu, ne daj Bože, činio isto što Erdogan. Čak mnogi njegovi oponenti vjeruju da bi bio kadar činiti sve ono što čini Sisi da bi se održao na vlasti. Taj momenat velike kušnje na kojem će se Izetbegović pokazati u „pravom svjetlu“ sve je bliži. Jer, nezadovoljstvo bosanskih (muslimanskih) masa je sve veće, a oponenti njegove politike sve su glasniji, uprokos njegovim pritiscima na medije, prijetnjama pojedincima i zastrašivanju masa!
(TBT)
