Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Sjednica Predsjendištva SBB-a, što je, uzgred rečeno, rijetka praksa u ovoj stranci, bit će održana sutra i na njoj će, samo formalno i protokolarno, ali sigurno sa dosta teatralnosti biti saopćeno javnosti kako zaista ulaze u koaliciju sa SDA.
POBJEDA ZA STOLOM
To je zaista velik uspjeh njenog lidera Fahrudina Raodnčića koji je za pregovaračkim stolom dobio sve ono što je SBB izgubio na izborima, posebno ako se uzme u obzir kroz šta je sve prošla stranka i njen lider tokom izborne kampanje. Samo da se simpatizeri SBB-a prisjete one scene sa podija na kojem se pojavio Radončić nakon izbronog debakla i vrlo stojički i dostojanstveno prihvatio poraz. U isto vrijeme, prisjetit će se, kako su se pred centralom SDA horili tekbiri uz salve vatrometa. Sad će nakon svega ove dvije stranke bratski dijeliti vlast i njihove simpatizeri skupa pjevati pjesme na političkim skupovima.
Očito je decenijski sukob između ove dvije stranke bio produkt personalnog sukoba Radončića i Izetbegovića, a ne sukob političkih koncepata i vizija. Isti je slučaj i sa sukobom Željka Komšića i Zlatka Lagumdžije koji su, kako je rekao sam Lagumdžija, ostavili sujete iza sebe i zajedno krenuli u formirnaje nove stranke Socijademokratskog pokreta. Doduše, formlano gledano programski se zaista razlikuju SDA i SBB i stoga se može reći da je šteta što se SBB nije uspio razviti u jednu liberalnu nacionalnu stranku koja je nužna za politički život Bošnjaka. Sad je toj ambiciji došao kraj jer SBB, ma šta se dešavalao i ma kakav ishod i rezultati vladanja ove koalicije bili, neminovno čeka sudbina Stranke za BiH.
Ako je išta dobro procijenio Izetbegović kad se odlučio pregovarati sa Radončićem , a imao je bogato iskustvo kad, zašto i kako SDA pridobija svoje ljute oponente, onda mu je procjena što se SBB-a tiče bila veoma dobra. On je ovim potezom dobio mnogo više nego što se to na prvi pogled čini. Nije dobio samo koalicionog partnera, već je uspio bukvalno neutralizirati svog najozbiljnijeg i najopasnijeg oponenta i konkurenta za sva vremena.
Jer su mnogo važniji personalni odnosi Izetbegovića i Radončića od poltičkih odnosa njihovih stranaka. Bez obzira na sve, sama činjenica da će njih dvojica „zakopati ratne sjekire“ imat će vrlo pozitivan poltički efekat za naciju. I kad bi se opet sutra „uhvatili za vratove“, što uopće nije isključeno, to više neće iritirati i frustrirati naciju kao do sada. Sama činjenica da su režimski portali preko noći umukli, a neke podrepaške izravno kontrolirao Aljoša Čampara, počeli su se čak umiljavati Radončiću, dovoljno pokazuje ko je stvarni njihov gospodar. Ista stvar je i sa botovima i stranačkim trolovima; kao da su „zapostili“ uz ramazan pa su prestali rigati mržnju. Stiče se dojam da je Izetbegović naredio, valjda šefu agitpropa generalu Muslimoviću, da „ohlade motore“ i da „sjašu“ sa društvenih mreža, dok je Salki Zildžiću naredio da izda naredbu „odredima smrti“ da budu u stanju „larve“ i mirovanja dok on utanači sve detalje koalicionog sporazuma sa Radončićem. Tek sad Čampara može biti zadovoljan trudom koji je uložio dok je uvukao DF u vlast, jer će se u slučaju eventualnih napada od strane Radončića moći skariti Komšiću iza leđa.
Ostaje problem Nezimu Haliloviću Muderisu i Sadrudinu Išeriću, hatibima u džamijama Kralj Fahd i Careva, kako da svojim džematlijama kažu da Radončić nije ono što su oni za njega tvrdili; da je saradnik KOS-a, izdajnik i klevetnik koji je oklevetao Aliju Izetbegovića i okrivio Bošnjake za izazivanje rata u BiH, kako je bio prisiljen tvrditi u kameru Mustafa Čanđić, bivši drug iz Muslimovićevog „KOS-ovog jata“. Mnogo se lagalo i još uvijek mnogo laže kako za političkim govornicama tako i na mimberima. Ali red bi bio da se zatraži halala od tih džematlija kojima se lagalo i kojima su se dijelile knjige Fikreta Muslimovića „Lažovi i ubice“ i Armina Cibre „Fahrduin Radončić – mafijaš u pdozemlju Balkana“. Mustafa Spahić Mujki, nezvanično megafon Reisa Kavazovića, a zvanično samo sejar-vaiz, nazvao je Radončića medijskim Arkanom.
Izetbegović je sigurno bio konsultiran za obje ove knjige i on je sigurno dao „zeleno svjetlo“ da se te knjige štampaju u enormnim tiražima i dijele po džematima. Isto je to učinio i kada je štampan bilten SDA pod naslovom „Bošnjački kasapin“, što je spin koji je SDA pozajmila od Senada Avdića.
BAKIROVA „ULTRA“
Dobro, nije ni Radončić ostao skrštenih ruku i nijemo trpio ove klete i uvrede, pa je uzvraćao svom žestinom, posebno kad je familija Izetbegović bila u pitanju. Ali, ako Izetbegović i Radončić i popeglaju personalne odnose bez iskrenog pokajanja i izvinjenja naciji, posebno džamatlijama, koje su sočno lagali i maltretirali, ta koalicija nema šanse za uspjeh. A pošto se to nikada neće destiti i pošto nema nikoga ko će ih prisiliti da za ovakve klevete i laži odgovaraju naciji, oni mogu simulirati novu političku idilu, dok se u realnom političkom životu ovakvi potezi mogu ocijeniti kao politički harakiri. Nije Izetbegović pružio ruku Raodnčiću iz želje i namjere da se poboljša sigurnost građana, već zbgo spašavanja sopstvene kože od kriminala i zlodjela koja su počinili njegovi tajkuni i „odredi smrti“. Teško je pvojerovati da će sam Raodnčić sjesti u tu ministrasku fotelju. Za pretpostaviti je da je toliko omudrao, jer je već bio u toj fotelji, da ne bi želio niti mogao biti marioneta režima poput Dragana Mektića. Ovaj je Izetbegoviću odlično poslužio da se pred međunarodnim diplomatama hvali kako je on prepustio jednom Srbinu kontrolu nad selefijama. Isto bi se hvalio u slučaju ako bi Radončić bio ministar. Plus tome, ma ko bio čeka ga „vruć migrantski krompir“.
Osim toga, Izetbegovića uopće ne tangira ko će biti ministar sigurnosti, jer je stvorio režimski sigurnosno-obavještajni paraleni aparat, plus što ima odanog a nesposobnog šefa OSA-e Osmana Mehmedagića. Sama činjenica da je Zijad Ljevaković, dugogodišnji imam, bivši dirketor GHB medrese i penzionirani savjetnik reisu-l-uleme, postao savjetnik Šefika Džaferovića, dovoljno ukazuje da je stranačka obvaještajna struktura koju kontrolira Fikret Muslimović, faktički netaknuta i da je vrlo vješto kamuflirana u državne i vjerske bošnjačke instance. Upravo su Muslimović i Ljevaković, kao bivši šefovi za obavještni rad, odnosno moral u Armiji BiH, te Džaferović, kao bivši pripadnik AID-a, sačinjavali tzv. bošnjačku „Ultru“ koja samo isključivo dogovara Izetbegoviću i reisu Kavazoviću. Oni su razvili svoju mrežu unutar SDA kao i kroz punktove džemate unutar Islamske zajednice.
Ako Izetbegović i naredi da potraje lovostaj za koalicione partnere Radončića i Komšića, Muslimovićev agitprop neće mirovati. Nastojat će svim silama razoriti opoziciju. Posebno su kivni na Nermina Nikšića i SDP te na Elmedina Dinu Konakovića kojeg, kako pišu na društvenim mrežama, žele „raskovati na zvoniku katedrale“. Predraga Peđu Kojovića će ostaviti jastrebovima Željkove „fronte“ poput Pećanina, Avdića, Suljagića, Bajrovića… Tako da je Radončićevim priklanjanjem režimu ostavljena opozicija na milost i nemilost krvožednim režimskim kerberima. Ako ovaj interval prežive opozicioni lideri koji su odbili Izetbegovićevu pruženu ruku, mogli bi pisati novu povijest Bošnjaka i Bosne i Herecgovine. Zato se predstojeći period do lokalni izbora može ocijeniti kao biti ili ne biti za demokratiju i pluralizam u Sarajevu koji je u Bošnjacima skoro dotučen!
(TBT)