Dr Tina Malti, profesorica psihologije na Univerzitetu Toronto, koja je proučavala razvoj krivice kod djece, smatra da je krivica emocija slična empatiji.
“Moralna krivica je zdrava i dobra za razvoj”, rekla je Malti. “Ona pomaže djetetu da se suzdrži od agresivnog i antidruštvenog ponašanja.”
Dijete koje rasplače drugo možda će imati empatičnu reakciju, navodi, i osjetit će se loše jer je drugo dijete tužno. Ili će osjetiti krivicu jer je prekršilo svoje standarde ispravnog i pogrešnog. “Te dvije reakcije mogu se pojaviti odvojeno ili zajedno”, dodala je ona.
Profesorica Malti tvrdi da postoji razvojni put krivice; veoma mala djeca plaču kada polome igračku, ali tek sa šest godina djeca mogu sagledati stvari iz perspektive druge osobe i osjete kompleksniju emociju krivice. Do tada, navodi ona, većina djece krivicu osjeća kao reakciju na nepravdu i to im pomaže da budu ljubazni sa drugima. “Postoji mnogo dokaza da zdrava krivica pomaže društvene veštine djeteta”, navela je ona.
Krivica je dio normalnog razvoja djeteta i ne želimo da nam djeca odrastu bez nje, ali istovremeno brinemo da će možda biti preoštra prema sebi ili da će se osjećati odgovorna za stvari koje su van njihove kontrole (klasičan primer je dijete koje sebe krivi za svađu roditelja).
Dr Helen Iger, predsjedavajuća odjeljenja za dječiju i adolescentsku psihijatriju njujorškog univerziteta Langon, kaže da je kod male djece krivica često kombinovana sa maštom i osjećajem sopstvene moći kada misle da su ona odgovorna za zdravlje brata ili sestre. Kako dijete raste, ta vrsta brige može biti povezana sa anksioznošću, naročito sa generaliziranim anksioznim poremećajem kada su djeca gotovo uvijek hiperosetljiva na prijetnje a istovremeno se osjećaju odgovornom, objasnila je ona.
Mala djeca koja pate od anksioznosti imaju više šansi da razviju simptome depresije i krivice koja je ključni simptom depresije, dodala je Iger.
I kako sada roditelji da pomažu u razvoju svesti i moralnih osećanja a da istovremeno izbjegnu opterećivanje djeteta mračnim osjećanjima? Krivica, kada je konstruktivna, daje djetetu odgovarajući osjećaj moći, realističnu odlučnost da stvari ubuduće drugačije radi. Fokusirajte se na određenu akciju a ne na djetetovu ličnost; poruka treba da bude da je sve u redu sa djetetom ali da je izabralo da uradi nešto pogrešno.
“Tipično dijete se zaista osjeti loše kada uradi nešto što povredi drugu osobu ili kada uradi nešto loše”, kaže dr Helen Iger. “Poenta nije da nateramo osobu da osjeća krivicu”, naglašava ona. Važan razvojni korak je “njihova sposobnost da znaju šta je dobro a šta loše, da se ponašaju na pravi način i da, kada to ne urade, to isprave iskrenošću”.
(TBT, NYT)