Piše: Jan-Werner Müller, thebosniatimes.ba
Početkom 2018. holandski sociolog Kas Mude primijetio je da su se prethodne godine naučnici takmičili u tome da objasne nezaustavljivi talas populizma koji je doveo do referenduma o brexitu u junu 2016. i izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a u novembru iste godine. Poruka za narednu godinu po njemu je glasila: „Demokratija umire, ali je možete spasti ako kupite moju knjigu.“
Danas je jasno da je njegova prognoza bila tačna. Iz obilja apokaliptičnih fraza o autoritarijanizmu nikla je čitava industrija odbrane demokratije. Objavljeno je na desetine knjiga sa ovakvim naslovima: Narod protiv demokratije: da li je to moguće i kod nas?; Fašizam: Upozorenje; Kako radi fašizam – sa detaljnim opisima sve jadnijih izgleda za opstanak demokratije. Njihovi autori uglavnom nagađaju na osnovu historijskih analogija (ponavljaju se 1930-e) ili ekstrapoliraju iz novijih autoritarnih prevrata u zemljama poput Rusije ili Turske. Ali koliko su ovi kriterijumi uverljivi? Naravno, dobro je učiti iz prošlosti, ali olahko prepakovane „lekcije iz historije“ ili nategnute analogije sa zemljama koje nikada nisu imale liberalnu demokratiju sprečavaju jasno razumijevanje fenomena svojstvenih našem dobu.
U poređenju sa ostalim proizvodima ove nove industrije odbrane demokratije, knjiga Kako umiru demokratije Stevena Levitskyja i Daniela Ziblatta gradi najsmisleniju tezu o tome zašto bi Trumpov predsjednički mandat mogao ugroziti jednu od najstarijih republika na svijetu. Kao naučnici koji su se pretežno bavili Latinskom Amerikom i Evropom, Levitsky i Ziblat pokazuju kako bi globalna perspektiva trebalo da nas trgne iz dogmatskog drijemeža o američkoj izuzetnosti. Zahvaljujući znanjima iz komparativne politike, autori su svjesni dubokih razlika između Venecuele 1990-ih, poslijeratne Zapadne Njemačke i međuratne Belgije – čiji se primjeri pojavljuju u knjizi. Ipak, oni izvode i opći stav: demokratije ne zavise samo od institucija kao što su sudovi posvećeni zaštiti vladavine prava; njima su potrebne i neformalne norme koje svi politički igrači treba da poštuju kako bi demokratija potrajala. Kao i mnogi liberali, i ovi autori misle da teške kršitelje prava poput Trumpa treba držati podalje od mjesta odlučivanja, pa otuda njihova preporuka osnaživanja elitnih posrednika kao moćne linije odbrane demokratije.
U svojoj knjizi Kraj demokratije, najoriginalniji britanski teoretičar demokratije David Runciman pruža uvjerljivu alternativu proizvodima sa pokretne trake industrije odbrane demokratije. Ovaj profesor sa Camridgea je vrlo oprezan sa historijskim analogijama. On strepi da zbog fiksacije na fašizam i druge slučajeve demokratske samodestrukcije možda propuštamo stvarne izazove kao što su klimatske promjene, ali i subverzija demokratije koju društvene mreže sprovode na suptilne ali potencijalno fatalne načine. Demokratija se, kaže Runciman, stara da budućnost bude otvorena a ljudi sposobni da promijene svoj stav u susretu sa različitim pogledima i novim informacijama; internet giganti, s druge strane, profitiraju na tome što nam stalno nude još više istog. U kombinaciji algoritamske moći i države posvećene totalnom nadzoru svojih građana nastaje savremena Kina, autoritarni model koji Runciman smatra ozbiljnim takmacem demokratiji.
***
Knjiga Levistkyja i Ziblata počinje jednim naoko nespornim zapažanjem: demokratije ne nestaju nužno uz tresak (kao u vojnom udaru); mogu se okončati i uz tihi jecaj. Istina, udari nisu prestali – sjetimo se Egipta i Tajlanda u novije vrijeme – ali je naša situacija očito drugačija od ere Hladnog rata, kada su državni udari činili gotovo tri od četiri sloma demokratije. Danas smo, međutim, suočeni s onim što industrija odbrane demokratije naziva „erozijom“, „truljenjem“ ili „regresijom“ demokratije.
Izbor ovakvih metafora za opis prilika u demokratiji nije neutralan; on sugerira kvaziprirodan proces, dok je zapravo slabljenje demokratije rezultat niza svjesnih odluka. Levitsky i Ziblat se također služe ovim metaforama, ali i upiru prstom na konkretne ljude; slom demokratije je problem elita koje odustaju od normi potrebnih za koherentnu politiku. Autori donose kontrolnu listu ovih normi koja mjeri kada bi zbog kršenja pravila trebalo da se oglase sirene za uzbunu: Da li političari odbacuju pravila demokratske igre – na primjer, napadom na legitimitet izborne pobjede svog protivnika? Da li poriču i sam legitimitet svojih rivala? Da li toleriraju ili ohrabruju nasilje u politici? Da li prijete da će ograničiti slobode svojih političkih neprijatelja, a možda i medija?
Jasno je ko ispunjava sva četiri uslova sa ove liste. Trump je nedvosmisleno najavio da neće prihvatiti pobjedu Hillary Clinton. Kao predsjednik on neprestano demonizira protivnike, ohrabruje brutalnost u odnosu prema svojim kritičarima i nastoji da ograniči pravo na političku participaciju – prije svega kroz lažne tvrdnje o izbornoj prevari kako bi što više smanjio izlaznost na izbore. Levitsky i Ziblat s pravom insistiraju na tome da Trump nije usamljeni demagog koji se stvorio niotkuda; njega je proizvela kultura „ekstremne polarizacije“ u okruženju u kojem se normativni „branici“ demokratije prvo rasklimaju, a onda lome. Konkretno, politički akteri više ne priznaju legitimitet drugih takmaca za vlast i ne primjenjuju „uzdržanost“ – spremnost da ne upotrebljavaju institucionalne prerogative do krajnjih granica.
Levitsky i Ziblat uviđaju da polarizacija u Americi nije simetrična. Samo su republikanci, uprkos ustaljenim normama, odbili saslušanje kandidata za Vrhovni sud u namjeri da ovaj sud potčine svojim interesima. I samo republikanci i konzervativci posluju s produbljavanjem kulturalnih, pa i rasnih podela preko onoga što autori nazivaju „kompleks konzervativne zabave“. Ipak, Levitsky i Ziblat ne krive samo desne elite, već i građane. Dajte građanima šansu da učestvuju u partijskim izborima, pustite ih da govore šta misle po društvenim medijima i demokratija može otići dođavola, upozoravaju autori. U odsustvu posrednika – partijskih vođa i profesionalnih novinara koji podržavaju demokratske norme – mase bi mogle uništiti sistem koji im omogućava samoupravu.
Ovaj besramni elitistički stav odudara od osnovnog narativa o slabljenju i mogućem padu republike. Levitsky i Ziblat tvrde da u američkoj historiji 20. vijeka postoji značajan period kada su norme pretežno poštovane – sve dok usvajanje građanskih prava nije navelo Jug da pređe u republikanski tabor. Naravno, elite nisu stvorile rasističke stavove ex nihilo, već je strategija njihovog neprestanog jačanja bio svjesni izbor koji je doveo do Trumpa – a učinile su ga elite, uključujući i neke ikone odgovornog centrizma poput republikanskog patricija Georgea Busha starijeg.
Nasuprot klišeima o Sjedinjenim Državama kao jednoj od najstarijih i najotpornijih demokratija svijeta, Levitsky i Ziblat tvrde da američki Jug u 20. vijeku gotovo ispunjava uslove za ono što nezavisna organizacija Freedom House naziva „zemljom u tranziciji“ ka demokratiji, te stoga pati od svih problema koji tu tranziciju prate. Dok Levitsky i Ziblat tvrde da su, s jedne strane, američki branici demokratije opasno potkopani, s druge strane oni podrazumijevaju da poštovanje normi zavisi od toga da li je zemlja uopće bila demokratska. Naglasak na rasnoj nejednakosti ovdje, međutim, također dovodi u sumnju korist od poređenja Sjedinjenih Država sa zemljama bez naslijeđa ropstva i segregacije. Današnja sveprisutnost rasne nejednakosti također čini da nam budućnost izgleda mnogo sumornija. Kako Levitsky i Ziblat primjećuju „malo je društava u historiji uspjelo da bude i multirasno i istinski demokratsko“. Njihova zabrinutost je opravdana time što, sasvim nezavisno od Trumpa, republikanci kao da su odlučni okupirati institucije kao što je Vrhovni sud i da, ako zatreba, zaobiđu ili uklone sve postojeće norme u borbi protiv sve jače demokratske većine.
Ipak, Levitsky i Ziblat nemaju rješenje za ovaj izazov. Jedino u šta su sigurni jeste da na kršenja pravila ne treba odgovarati istom mjerom. Iz strateške perspektive, to je daleko od logičnog – ponekad vraćanje milo-za-drago može podstaći povratak na stanje poštovanja normi. Nedavni oštar odgovor Nancy Pelosi na Trumpove ludorije podržava taj smjer djelovanja.
***
Pogrešno je misliti da demokratija uspijeva samo ako ima pristojnosti ili konsenzusa o poštovanju normi; aparthejd nije u redu čak i ako ga sprovode uglađeni južnjački džentlemeni. Poenta nije u sprečavanju konflikta – već u tome kako ga razumjeti. Mada komentarijat uporno lamentira nad „podjelama“ u Americi, važno je sjetiti se da demokratija postoji upravo zato da bismo mogli da izađemo na kraj sa njima. Pitanje je da li se politička borba može voditi bez poricanja legitimiteta protivnika, a tu predsjednik koji svoje kritičare proziva kao „neamerikance“ pravi veliku štetu.
Ima tu i više prostora za „narod“ nego što bi Levitsky i Ziblat dozvolili. Opći izbori na sredini predsjedničkog mandata ohrabrili su ideju da rješenje za probleme demokratije nije u ponovnom jačanju posrednika; konačno, upravo su posrednici na desnici kapitulirali pred Trumpom. Radije treba privući što više ljudi da uzmu učešća u izbornom procesu. Izbori prošlog novembra nagovještavaju da ne moramo svi glumiti u Trumpovoj rijaliti verziji političkog teatra.
U svojoj knjizi Kraj demokratije David Runciman kaže: „Ako je Trump odgovor, znači da postavljamo pogrešno pitanje“. Runciman odbacuje većinu onoga što industrija odbrane demokratije danas proizvodi. On ne vidi stvarnu opasnost povratka fašizma; konačno, „naša društva se suviše razlikuju – mi smo imućniji, stariji, umreženiji – a naše kolektivno historijsko znanje o svemu što je ranije pošlo po zlu duboko je ukorijenjeno“. Možda to zvuči samozadovoljno, ali Runciman je u pravu kada kaže da nigdje na zapadu države ne propagiraju isti kult sistematskog nasilja i rasizma koji je činio suštinu fašizma 20. vijeka. Također, nema opće mobilizacije, još manje militarizacije društava (mada bi Jair Bolsonaro, koji takođe ispunjava uslove sa liste Levitskyja i Ziblata, mogao da stavi ovu pretpostavku na probu).
Ipak, ni Runciman ne može do kraja odoljeti igri historijskih analogija. Za njega je relevantno poređenje s Pozlaćenim dobom krajem 19. vijeka, kada je došlo do brzih tehnoloških promjena, rasta nejednakosti i populizma. Međutim, Runciman pravi ovo poređenje samo da bi istakao razlike. Tokom ondašnjeg perioda i ere progresa koja je uslijedila, još je bilo bezbrižnosti u političkom sistemu pa je cijela generacija socijal demokrata sa obje strane Atlantika bila u stanju da proširi građanska prava i poresku bazu te da, prije svega, produbi i proširi povjerenje javnosti u državu. Danas te bezbrižnosti naprosto nema, dok građani političke institucije vide kao jednosmjerne i zatvorene u sebe.
Nasuprot tome, Levitsky i Ziblat misle da još uvijek ima puno bezbrižnosti tamo gdje je demokratija u SAD-u potpuno realizirana. Ali za Runcimana je demokratija umorna i iznurena. Ta iscrpljenost nije terminalno stanje, već prije mizerija krize srednjeg doba. Ljude ne podstiče perspektiva promjene u kojoj svi mogu biti na dobitku; ako se uopće pokreću na aktivnost, građani to čine samo da bi povratili nešto što misle da su izgubili – a to znači da se znatan dio energije troši na traženje krivaca.
Šta je dakle Runcimanova poenta? On tvrdi da su liberalne demokratije svakako u stanju da svoje srednje doba iskoriste na najbolji način, ali da ne mogu očekivati povratak mladalačkog entuzijazma. Ako pokušaju, mogle bi završiti sa nekim Trumpom, političkim ekvivalentom pokretačkog motora za klimakterične muškarce.
***
Runcimanova analogija sa krizom srednjih godina neizbježno implicira da je smrt na vidiku, te on skicira tri moguća scenarija za kraj demokratije. Jedna smrtna opasnost, tvrdi on, jesu klimatske promjene za koje kaže da im nedostaje neposrednost da bi inspirisale političku akciju neophodnu za njihovo savladavanje. Rječit primjer su Žuti prsluci u Francuskoj koji kažu da poreze na emisije gasova Macron može da pravda samo pričom o kraju svijeta – dok oni brinu o kraju mjeseca. To ne znači da će demokratija uskoro nestati: Runciman lakonski konstatira da klimatske promjene ne daju demokratiji da živi, ali nisu dovoljne ni da je ubiju.
Drugi izazov, kaže Runciman, jesu Facebook i uspon mreža društvenih medija. On zaista vjeruje da je internet promijenio sve i da bi društvene mreže mogle postati ozbiljna konkurencija državi. To na prvi pogled djeluje neuvjerljivo: Facebookova moć je vezivna a ne prisilna i, za razliku od Levijatana s mačem u ruci na naslovnici ključne Hobsove knjige, Mark Zakerberg maše smartfonom. Prvi obećava sigurnost, a drugi samo „lajkove“. Ipak, slično Hobsovom suverenu, Facebook nagomilava svoj autoritet: njegove horizontalne mreže također imaju visoku organizacionu hijerarhiju, ali nisu odgovorne demokratskim institucijama.
Facebookov izazov demokratiji je iznad svega epistemološki, tvrdi Runciman. Internet giganti žele da nas što bolje upoznaju, kako bi mogli stalno da nam daju još više onoga što želimo. Nasuprot tome, demokratija je oblik institucionalizirane neizvesnosti: ne možete znati šta će se desiti na izborima, ni u širem političkom razvoju. Ta otvorenost je izvor snage; ona znači da demokratije mogu da uče i da se adaptiraju. S druge strane, uprkos obećanju sjvetskog znanja nadohvat ruke, internet nam zapravo zatvara um usklađujući ta znanja s našim političkim predrasudama.
Facebook sprovodi mehki, suptilni despotizam i u izvjesnom smislu se s njim može uporediti i treća prijetnja demokratiji koju je Runciman identificirao. Kina sve više nastupa kao snaga globalne harmonije; Runciman misli da je ova diktatura prilagođena tržištu istinski rival demokratiji. Demokratija je nekada obećavala dostojanstvo za pojedinca – jedna osoba, jedan glas – i kolektivnu korist, poput američkog socijalnog osiguranja ili britanske nacionalne zdravstvene službe. Kina, s druge strane, ne obećava pojedincu ništa osim prilike da se obogati. Istina, kineski građani također žele priznanje, ali ga dobijaju u obliku nacionalizmna i statusa velike sile. Takvo kolektivno dostojanstvo savršeno odgovara političkom isključenju pojedinca, pa se Runciman pita: ako demokratske države ne mogu da isporuče zajedničko dobro, hoće li individualno poštovanje za demokratiju biti dovoljno za njen opstanak?
Umjesto izravnog odgovora na ovo pitanje, Runciman postavlja drugo: gdje biste radije bili kad nešto krene po zlu? Pomisao da nevolja izvlači ono najbolje iz demokratije ne uklapa se s Runcimanovom tvrdnjom o nesposobnosti demokratije da se nosi s klimatskim promjenama. Oni koji misle da je u toku intelektualni hladni rat s Kinom, ovde će naći vrlo malo municije.
***
To možda i nije poenta. Na svoj urbani, samoprezrivi način, Runciman će na kraju priznati da rješenja nema. Kraj demokratije zaista odudara od ponekad autoritarno intoniranih političkih priručnika za samopomoć industrije odbrane demokratije, koji propovedaju historijske primjere o tome šta se mora uraditi kako bismo sačuvali demokratiju. Runciman samo sugerira o čemu bi trebalo da mislimo, a ne šta da mislimo, a njegova knjiga predstavlja impresivnu vježbu iz političke imaginacije, čak iako je ponekad svodiva na čistu spekulaciju.
Konačno, kako bilo ko stvarno može znati da li je zaista tačan utisak o demokratiji na zalasku? Moglo bi se dokazivati da Trump uopće nije politički ekvivalent krize srednjeg doba, već izraz mladalačkog lapsusa rezoniranja te da će, kad jednom cijena greške postane bolno jasna, doprinijeti boljoj koncentraciji i sazrijevanju demokratije – ne u smislu, recimo, konačnog priklanjanja normama i institucijama koje su nam roditelji ostavili u naslijeđe (što je liberalna intuicija koju su Levitsky i Ziblat dobro razradili), već kroz razumijevanje da neke demokratske ideale nikada nismo ozbiljno shvatali i da je sada krajnje vrijeme za to.
Runcimanova knjiga će biti zanimljiva i dugo pošto Trump ode sa funkcije a proizvodi industrije odbrane demokratije završe u reciklaži. Njena jedina slabost je možda odveć britanska sklonost kontriranju po svaku cijenu. Obilje paradoksa i dramatičnih fraza („Al Gore nije izmislio internet – već Gandi“) nikad ne dočekaju svoje razjašnjenje i možda ih je trebalo ostaviti za ćaskanje seniora u zbornici. Ali, mala je to cijena za sjajnu knjigu.
(TBT, The Nation)