Piše: Jan-Werner Muller, thebosniatimes.ba
Širom svijeta desni populisti narušavaju temeljna načela demokratije i vladavine prava. Ali za razliku od diktatora iz 20. stoljeća, današnji autoritarni pretendenti nastoje da sačuvaju fasadu institucija koje iznutra uništavaju, što lidere opozicije stavlja pred ozbiljnu dilemu. Da li da prihvate igru po pravilima koja su podešena da rade protiv njih ili da ustanove sopstvena pravila i tako rizikuju da budu optuženi da su, zapravo, oni rušitelji liberalne demokratije?
Konvencionalna mudrost nas uči da narušavanje normi samo ubrzava propadanje demokratije. Ali hodanje ivicom onoga što ustav i zakoni dopuštaju može biti primjereno u nekim situacijama. Kada se autokratski legalisti pozivaju na slovo zakona da bi ugušili duh demokratskih institucija, njihovi oponenti moraju adekvatno reagirati.
U mnogim zemljama u kojima su desni populisti na vlasti – u Mađarskoj i Poljskoj, na primjer – opozicija nije jedinstvena i političke stranke samostalno istupaju sa prijedlozima politika koje nude kao alternativu onome što radi vlada. (Također, nisu svi postupci desničarskih populističkih režima uvijek po sebi autoritarni.) Međutim, kada su ugrožena temeljna politička načela, opozicija se apsolutno mora ujediniti i jasno pokazati građanstvu da situacija u kojoj se nalazimo nadilazi okvire uobičajene političke borbe.
Bezobzirna i nekoherentna kampanja republikanaca za ukidanje Zakona o zaštiti pacijenata i pristupačnoj zdravstvenoj zaštiti (Obamacare), koja je počela prije Trumpovog ulaska u Bijelu kuću, čak i ako bi uspjela ne bi učinila kraj američkoj politici kakvu poznajemo. S druge strane, otvoreno odbijanje Trumpove administracije da se povinuje nadzoru Kongresa uveliko izlazi van domena „uobičajene politike“ i narušava ono što filozof John Rawls naziva „suštinskim elementima ustavnosti“.
Da ne bude zabune, uočavanje razlike između uobičajenih političkih sporova i prijetnji koje ugrožavaju sam sistem nije nimalo jednostavno. Ako na opasnost ukažemo na dovoljno uvjerljiv način, spriječit ćemo širenje cinizma unutar biračkog tijela. Takva strategija pretpostavlja da se na građane još može uticati iznošenjem argumenata o ustavnim obavezama koje bi svi pobornici demokratije morali poštovati.
Ali ta pretpostavka može biti opasna, ako se ima u vidu opadanje pluralizma u sferi medija u mnogim zemljama. U režimima mađarskog premijera Viktora Orbána i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana napadi na televizijske stanice i novine su svakodnevna pojava. Republikanski glasači u Sjedinjenim Državama učahureni su u medijski ekosistem kojim dominiraju Fox News i drugi kanali desničarske propagande.
Čak i ako svi glasači dobiju ispravne informacije, nekima od njih će odanost sopstvenoj partiji biti važnija od liberalnih demokratskih institucija. Jedno od najdepresivnijih otkrića u političkim naukama u nekoliko posljednjih godina bilo je saznanje da građani često ostaju lojalni izabranoj stranci čak i kada shvate da su desničarski populisti prijetnja za sam demokratski sistem. Drugim riječima, spremni su da se odreknu demokratije u ime sopstvenih političkih ili ideoloških preferencija.
Ali cinizam nije razlog da opozicione stranke odustanu od pozivanja glasača na savjest. Opozicija se mora pomiriti sa činjenicom da njenu publiku ne čine samo glasači koje bi mogla pridobiti, već i desni populisti i njihovi oportunistički saveznici. U obraćanju ovoj grupi besmisleno je pokušavati postidjeti nekoga ko stida nema. Na vatru se mora odgovoriti vatrom.
U Sjedinjenim Državama, republikanci su imali koristi od ove evidentne asimetrije. Spremni su da učine bilo šta da bi osvojili i sačuvali vlast, dok demokrati ostaju odani duhu i pravilima igre, i čak gaje nade da bi im se i druga stranka mogla pridružiti u tome. Ako bi demokrati pokazali da su i oni spremni za oštriju igru, možda bi republikanci promijenili svoju političku računicu.
Razmotrimo dilemu Demokratske stranke poslije smrti članice Vrhovnog suda Ruth Bader Ginsburg. U žurbi da upražnjeno mjesto popune svojom konzervativnom kandidatkinjom, republikanci u Senatu su zaboravili na svoje stavove iz 2016, kada su glatko odbili da razmatraju Merricka Garlanda, kandidata za Vrhovni sud koga je predložio predsjednik Barack Obama, uz obrazloženje da je 2016. godina predsjedničkih izbora.
Demokratska stranka mora shvatiti da današnja Republikanska stranka nije neprijatelj samo demokrata već i demokratije. Republikanci su stali uz svog autoritarnog lidera i više se i ne pretvaraju da su zainteresirani za rješavanje stvarnih problema – toliko da čak nisu spremili ni platformu za ovogodišnju nacionalnu konvenciju. Uz krajnje nepopularne plutokratske ekonomske politike i oslanjanje na resantiman pripadnika bijele rase, Republikanska partija je praktično postala manjinska. Zato republikanci pokušavaju da se ukopaju u institucije u kojima većina nema mnogo značaja, kao što su Senat (gdje glasovi iz ruralnih oblasti imaju disproporcionalno veliku težinu) i sudovi. Spremni su i na blatantno kršenje glasačkog prava da bi smanjili broj nebjelačkih glasača na izborima.
Ako demokrati žele prinuditi republikance na promjenu ponašanja, onda svako takvo kršenje normi moraju žestoko sankcionirati. Ako republikanci pokušaju da proguraju svoju kandidatkinju za Vrhovni sud u nekoliko narednih sedmica, demokrati treba da blokiraju rad Senata odbijanjem svih rutinskih jednoglasnih odluka; također, treba pripremiti dobar plan za proširenje sastava Vrhovnog suda ako se vrate na vlast.
Da li bi takva ofanzivna taktika produbila političku polarizaciju u zemlji i podstakla dalju trku u kršenju normi? Polarizovanost u zemlji teško da bi mogla biti dublja nego što već jeste. Što se tiče normi, ni one nisu sve jednako važne, a neke čak i nisu norme. Trump je prekršio normu useljavanja kućnog ljubimca u Bijelu kuću (obično psa), ali to ne ugrožava temeljna demokratska načela.
S druge strane, demokrati predlažu da se Senat učini reprezentativnijim tako što bi se ukinula mogućnost opstrukcije beskrajnim izlaganjima (filibustering), te davanjem statusa države Portoriku i Distriktu Kolumbija. Takve inicijative su opravdane jer su u skladu sa demokratskim načelima, doprinose jednakosti i slobodi i štite prava glasača. Naravno, Mitch McConnell, lider republikanske većine u Senatu i Trumpov glavni saveznik, sve takve inicijative prikazuje kao pokušaj demokrata da preotmu vlast, jer ne umije drugačije razmišljati. On bezrezervno brani tiraniju manjine – a to je upravo ishod koji su utemeljivači Amerike željeli izbjeći.
Istina je, odluku da se igra oštrije i grublje ne treba donositi olahko. Ali ako slijepo poštovanje normi u ime zaštite demokratije osigurava pobjedu njenim neprijateljima, takva odluka se mora donijeti.
(TBT, Project Syndicate)
