Piše: Josip Mlakić, thebosniatimes.ba
Prošlo je gotovo pola godine od parlamentarnih i predsjedničkih izbora u BiH, što je dovoljno razdoblje da se napravi određena rekapitulacija toga gdje se zemlja nalazi i u kojoj su mjeri implementirani rezultati izbora. Podaci su porazni. Od pet razina vlasti, dosad su uspostavljene tri: vlade na županijskim razinama, Predsjedništvo BiH i Vlada Republike Srpske.
Međutim, dvije najvažnije instance za koliko-toliko normalno funkcioniranje zemlje, vlada na niovu BiH, odnosno Vijeće ministara, i vlada na nivvvou Federacije BiH, još nisu formirane i potpuno je neizvjesno kad će se to dogoditi. S tim da je i Predsjedništvo BiH potpuno nefunkcionalno, s dva bošnjačka i jednim srpskim članom.
Ključeve formiranja vlade na federalnoj razini čvrsto u svojim rukama drži Čovićev HDZ, koji njeno formiranje uvjetuje izmjenom Izbornog zakona u skladu s presudom Ustavnog suda BiH, te održavanjem lokalnih izbora u Mostaru, koji nisu održani već desetak godina.
Međutim, Čović će teško među bošnjačkom političkom elitom pronaći partnere za formiranje vlasti jer je bošnjačko biračko tijelo u dvije najveće županije, Tuzlanskoj i Sarajevskoj, raspolućeno: na SDA s jedne i političkog bastarda koji sebe pretenciozno naziva Bh blok, predvođen SDP-om kao najjačom strankom, s druge strane.
Međutim, taj Bh. blok, čija se “Bosna i Hercegovina” proteže od Baščaršije do Marijin dvora (uže središte Sarajeva) i koji je većinu svog izbornog legitimiteta dobio upravo u dvije najveće županije u kojima živi većinsko bošnjačko stanovništvo, puca po svim šavovima jer određeni dio stranaka koje ga čine ne želi suradnju s SDA, a neki, poput Komšićeve Demokratske fronte (DF), još se “premišljaju”.
DF, stranku jednog lica, od samog početka većina stranaka Bh. bloka doživljava kao trojanskoga konja Izetbegovićevog SDA, dok on to svojim kontradiktornim izjavama iz dana u dan potvrđuje. Komšić je zbog toga svojevrsni talac SDA, koji mu je “pomogao” pri uzurpaciji mjesta hrvatskog člana Predsjedništva. Ništa nije bolja situacija niti u SDP-u jer tuzlanska stranačka organizacija želi ući u vlast na kantonalnom nivou u koaliciji s SDA, centrala iz Sarajeva to joj ne dopušta.
Sarajevski konceptualni umjetnik Damir Nikšić, član SDP-a i zastupnik te stranke u skupštini Sarajevske županije, nedavno je iznimno duhovito pojasnio “ideološke razlike” između određenih SDP-ovaca i članova SDA: ti SDP-ovci odabrali su tu stranku isključivo zbog toga što se u SDA, blago rečeno, ne gleda blagonaklono na alkoholičare u svojim redovima, nakon čega je bio izložen medijskom pogromu od strane stranačkih kolega, te se govorilo o njegovom izbacivanju iz stranke.
S druge strane, bošnjački članovi Predsjedništva već mjesecima blokiraju formiranje Vijeća ministara, čiji će predsjedatelj u ovome mandatu biti član Dodikova SNSD-a. Kao povod odbijanju formiranja vlasti je Dodikovo otvoreno blokiranje procesa pristupanja Bosne i Hercegovine NATO-u, što je, zbog tvrdoglavosti bošnjačko-srpskih političkih ovnova na brvnu, dovelo do pat-pozicije iz koje se ne nazire izlaz.
Pristupanje BiH NATO paktu, bez obzira na to što mislili o tom savezu, bilo bi blagotvorno jer bi to zemlju napokon istrgnulo iz ralja geopolitike, koja je čvrsto drži prikovanu na evropsko dno. Najbolji primjer za ovo je Crna Gora, koju je pristupanje NATO-u “skinulo” s prvih stranica regionalnih medija, što je dovelo do deinstaliranja iznimno jakog ruskog utjecaja koji je postojao u toj zemlji.
Nešto slično događa se u posljednje vrijeme u Makedoniji, čime je ovim dvjema zemljama u potpunosti otvoren put prema evropskim integracijama, o čemu BiH može samo sanjati. Međutim, svako zatezanje i ucjenjivanje od strane dva bošnjačka člana Predsjedništva BiH (Šefika Džaferovića i Željka Komšića) vodi samo produbljivanju konflikta, što ide na ruku isključivo Miloradu Dodiku, koji je ne jedanput izjavio kako “manje” Bosne i Hercegovine automatski znači “više” Republike Srpske, s čime je teško ne složiti se.
Također, vlast u Republici Srpskoj poodavno je formirana, tako da Milorad Dodik ima poprilično komotnu poziciju. Zanimljivo je u kontekstu tih aktualnih geopolitičkih igrica sagledati jedan tekst na koji sam nedavno naišao tokom istraživanja za knjigu na kojoj trenutno radim. Riječ je o zapisu fra Ante Kneževića koji se čuva u arhivu franjevačkog samostana u Jajcu od prije gotovo 140 godina, iz 1886. godine, dakle osam godina nakon što je Austro-Ugarska preuzela vlast u BiH.
Knežević, govoreći o katastrofalnom učinku austrougarske uprave u BiH, piše: “Naše najbogatije familije dotjerane su do štapa prosjačkoga, Turci naši mnogi se sele u Aziju, a mnogi se spremaju, jer pod ovom vladom živjeti ne mogu, a hristijanske (ruske, op.a.) se vlade još gore boje. Ele, jadno svakako!” To je vrijeme u kojem ruska vlada nastoji preko Crne Gore i Srbije preuzeti protektorat nad BiH, s povremenim ustancima u Hercegovini, u blizini granice s Crnom Gorom. Šta se od tada promijenilo do danas?
Gotovo ništa, ista meta – isto odstojanje, rekli bi, osim da danas iz ove zemlje bježe svi.
Najbolji indikator stanja u kojem se zemlja nalazi je nedavna proslava Dana nezavisnosti BiH, koji pada na 1. marta, a koja podsjeća na jednu prijeratnu pjesmu Zabranjenog pušenja, “Dan Republike”. Da podsjetim, to je godišnjica referenduma koji je bio 29. februara i 1. marta 1992. i koji je, prema mišljenju mnogih, bio okidač za početak rata u BiH.
Na referendum su izišli isključivo Bošnjaci (tad Muslimani) i Hrvati. Referendumsko pitanje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” Referendumu je pristupilo ukupno 2,073.568 glasača. što je predstavljalo izlaznost od 63,6%. Za nezavisnost je glasalo 99,7% birača, a samo 0,3% bilo je protiv te odluke.
Rezultati ovog referenduma bili su osnova za međunarodno priznanje zemlje. Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine potpisao je neposredno nakon rata tadašnji predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, 6. marta 1995. Međutim, vlada Republike Srpske od početka osporava taj dan, te se on obilježava isključivo u Federaciji BiH.
Centralno ovogodišnje obilježavanje tog datuma u prostorijama Predsjedništva BiH djelovalo je, blago rečeno, otužno. Na njemu su, uz međunarodne uzvanike, bili uglavnom samo predstavnici jednog naroda, Bošnjaci. U svom obraćanju jedan od dva bošnjačka člana Predsjedništva, Željko Komšić, među ostalim je rekao:
“Svi zajedno moramo raditi na jačanju Bosne i Hercegovine kao građanske države, države ravnopravnih pojedinaca i ravnopravnih kolektiviteta. Bosna i Hercegovina je sačinjena od različitih identiteta, ali iznad svega, Bosna i Hercegovina je identitet”, što je čista negacija onoga što je izglasano na referendumu.
Pogotovo je bila otužna proslava Dana nezavisnosti na lokalnom nivou, gdje su uz bošnjačke političare bili jedino predstavnici Islamske zajednice. Dakle, za razliku od prethodnih godina, kad su s proslave Dana nezavisnosti izostajali srpski političari, ovaj put nije bilo niti hrvatskih, pa niti predstavnika Katoličke crkve. Trebalo bi hitno, kako je to neko ovdje primijetio, proslavu ovakvog Dana nezavisnosti prebaciti na 1. april jer se njegova proslava pretvorila u loš i neuvjerljiv vic.
Također, ko je prolazio Bosnom i Hercegovinom uoči 1. marta mogao je po okićenosti gradova i mjesta državnim zastavama nepogrešivo procijeniti ko čini većinsko stanovništvo na tom dijelu. A ta igra sa zastavama počela je još u predizborno vrijeme, kad je SDA širom Federacije počeo podizati goleme zastave.
Tako je ona, najveća, u blizini Doboja, u naselju Kraševo, dimenzija 20×30 metara, izrađena u Turskoj, i nalazi se na jarbolu visokom čak 70 metara. Nedavno sam prolazio tim putem i u čudu zastao. Prizor djeluje u najmanju ruku bizarno. Što nam govori to svojevrsno “predoziranje” zastavama? Možda onu stotinu puta potvrđenu istinu, što nije samo bosanskohercegovački specifikum: što više zastava i “patriota”, to manje države.
(TBT, Express.hr)
