Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Pitanje odnosa crkve i države, odnosno države i vjere i vjerskih zajednica staro je koliko i sama crkva, odnosno država. Kako je ovo pitanje riješeno takvo je stanje društva, odnosno građanina. Pitanje odnosa države i crkava, odnosno vjerskih zajednica je dominantno pitanje i u Bosni i Hercegovini. Zapravo koliko god je ovo pitanje bilo turbulentno kroz povijest toliko je i danas dramatično aktuelno. Posebno je aktuelno pitanje odnosa Islamske zajednice i države i to sa više aspekata.
MEĐEĐA USLUGA VJERNICIMA
Stiče se dojam da su vjerske zajednice suverenije od države i da vjerski moćnici ponekad imaju veću moć od državnika. Pošto je opstanak bosanskih muslimana sudbinski vezan za opstanak države, za razliku od pravoslavnih Srba i Hrvata katolika, koji imaju „rezervne domovine“, za očekivati je da Islamska zajednica više radi i insistira na opstanku države, odnosno afirmaciji njene državnosti. Stoga se čini paradoksalnim da se Islamska zajednica ponaša sebično i nije stavljena u službu države i njenih građana u onoj mjeri u kojoj je to sudbonosni zadatak za nju.
Islamska zajednica svoju državotvornu misiju obnaša služeći režimu, odnosno vladajućoj stranci SDA koja je svoju prodiku proklamirala da štiti vjerska i nacionalna prava bosanskih muslimana. Takav odnos prema državi imaju i druge crkve i narodi i to upražnjavaju u još ekstremnijoj formi što može biti i jeste jedna od izlika za takvu politiku Islamske zajednice. Ali takvim odnosom Islamska zajednica ne čini na volju velikoj većini bosanskih muslimana koji ne podržavaju i ne glasaju za SDA. Povrh svega, svojom međunarodnom politikom primarno politikom prema vodećim islamskim zemljama poput Turske, Saudijske Arabije i Irana Islamska zajednica samo osigurava političku i finansijsku podršku bošnjačkom režimu, a ne i bosanskim muslimanima generalno. Čak im ovakvom politikom čini međeđu uslugu na način da produbljava jaz između siromašnih i bogatih, odnosno potlačenih i protežiranih ljudi, grupacija i familija. Ako se ima u vidu da su vlade i vlastodršci u islamskim zemljama pod pritiskom običnih ljudi, vjernika naravno, bile primorane davati humanitarnu pomoć „braći muslimanima“ u Bosni i Hercegovini, više nego što je to bila njihova osobna volja, onda sigurno ovakav vid suradnje i pomoći bosanskim muslimanima ne bi aminovali vjernici nabrojanih država. Primjerice Iranski narod vjeruje da je islamska revolucija izvedena da bi se oslobodili mustadafini/ poltlačeni vjernici u režimu Reze Pahlavija, dok se u Bosni i Hercegovini ponašaju na način da gorljivo podržavaju samo vjerski i politički establišment. Iran je bar kulturna velesila islamskog svijeta i na polju kulturne suradnje bi se moglo puno toga uraditi. Ali avaj, bosanski umjetnici su pravi mustadafini, žive u takvoj besparici da ne mogu ni stvarati, niti obljavljivati svoja djela.
Ako i zanemarimo sektaške antagonizme, posebno između ši'ija i selefija, koji su plod stranih utjecaja i indoktrinacije bosanskih muslimana, političko-ideološki utjecaj i podrška autokratskih režima sa islamskog istoka ovdašnjem režimu dodatno je štetan. Jer su bosanski muslimani, bez obzira na sadašnje vrlo teško stanje, ostvarili određene slobode na kojima im mogu pozavidjeti muslimani diljem svijeta.
Ovakvu percepciju nema većina vjernika, kao ni njihovih imama i stoga nije ni za očekivati da će se složiti sa ovim stavovima. No, i među njima postoje razmimoilaženja kako o odnosu prema državi tako i prema režimu.
KO IZAZIVA BOŽIJU SRDŽBU?
Hutbe dvojice imama bi mogle poslužiti za primjer. Katolički intelektualac iz Jajca Drago Bojić u svojoj kolumni opisao je antidržavno ponašanje katoličkih svećenika, a posebno jajačkog imama. Njegova tema je bila nešto drugo, a za ovu temu odnosa islamske zajednice prema državi može poslužiti sljedeći pasus: „Ovih dana, spomenimo i to, na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Medžlis islamske zajednice u Jajcu je organizirao prigodni program „pozivajući sve patriote na dovu pod zastavom domovine“. Neki u tome neće vidjeti ništa sporno jer i druge dvije vjerske zajednice služe parastose za otadžbinu i slave mise za domovinu. Može se, naravno, moliti za svakoga i za svašta, ali kad se molitva i molitveni čin stavi u službu države ili nacije i kad to organizira vjerska institucija, onda molitva gubi svoj duhovni i vjernički smisao. Organizator ove manifestacije, glavni jajački imam Zehrudin Hadžić, istodobno moli za domovinu i potkopava njezine temelje nezakonitom gradnjom vjerskih objekata i islamiziranjem javnih površina.
U politički intoniranom govoru koji je tom prilikom održao jajački imam, Bosna i Hercegovina je predstavljena isključivo kao domovina Bošnjaka i muslimana, kao da u njoj ne žive i pripadnici drugih vjera i etnija, bošnjaštvo i bosanstvo su izjednačeni, a drugi građani grada Jajca su usputno spomenuti kao vjerski i etnički neutralne „komšije“. Umjesto da proslava dana nezavisnosti posluži kao prilika za povezivanje različitosti, jer upravo bi molitva trebala pomirivati i transcendirati ovozemaljske razlike i interese, ona se strmoglavila u vjersku i nacionalnu isključivost“, uočava Bojić.
Drugu hutbu čija je tema bila Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a koju je održao imam iz Zavidovića Izet ef. Čamdžić, objavio je portal akos.ba. On tvrdi da grijesi ili greške vjernika, misli se naravno na bosanske muslimane, podrivaju temelje državnosti. U te velike grijehe Čamdžić ubraja korupciju i nepotizam te osuđuje one vjernike koji prešućuju takve pojave u bošnjačkoj politici.
„Čovjek kad uđe u dvadesete godine sposoban je sam o sebi se brinuti i još je sposoban odgovornost za druge preuzeti i porodicu zasnovati. Danas obilježavamo dvadeset sedmu godišnjicu nezavisnosti naše zemlje. Dvadeset sedma joj je pa bi analogijom bilo logično zaključiti da je sposobna brinuti se o sebi i preuzeti brigu za druge, za nas. Naš je dvadesetsedmogodišnjak koji se Bosna i Hercegovina zove, međutim, nesposoban brinuti se za se, a mi se u njoj ne osjećamo zbrinuto i sigurno“, tvrdi Čamdžić i poručuje da je dobar naš narod ali da šutnjom na djela koja srdžbu Božju izazivaju u propast sa nevaljalcima srlja.
Ima, naravno i radikalnijih istupa imama u svojima hutbama koje nisu objavljene u medijima, poput hutbe imama u džamiji na Koševskom brdu, koju zovu kadrovska džamija jer su u njoj petkom okupljaju funkcioneri SDA, koji poziva vjernike da čine dove za tu prisutne političke prvake.
Ovakvim letimičnim osvrtom na tako delikatno pitanje odnosa crkve i države teško je doći do ozbiljnije spoznaje od toga da koliko Islamska zajednica bude uspijevala biti nezavisnija od režima toliko će doprinositi nezavisnosti države i slobodi potlačenih vjernika.
(TBT)