PRIKAZ
Priča skreće prema onom Sarajevu koje autor
pamti iz svoje mladosti. Ono Sarajevo kakvo nikada više neće biti – pastoralno,
zimsko Sarajevo sa uskim sokacima i zadivljujućom zimskom tišinom… To je bilo
Sarajevo ‘Bijelog dugmeta’, Kusturice, Brege… Ali i Sarajevo djevojaka koje su
nosile minđuše “korpe” i prstenje “čunak” – naslijeđe od njihovih roditelja;
Sarajevo sa starim turbetima derviša “dobrih deda”. Sarajevo kao spoj jedne umilne
patrijarhalne prošlosti i svojevrsne tadašnje buntovne stvarnosti.
Piše Metodi Metodijev, thebosniatimes.ba
U posljednjih nekoliko nedjelja u više
navrata sam se iznova vraćao čitanju knjige „Sarajevski Armagedon“. Radi se o
veoma dirljivoj priči koja vodi čitaoca kroz život autora i njegove najuže
porodice, te paralelno prikazuje dešavanja u javnom životu u Bosni i
Hercegovini od 70-tih godina prošlog vijeka do danas. Na taj način u knjizi
postoje dvije tračnice povijesti koje se zanimljivo i ponekad dramatično prepliću.
Definitivno se može reći da slobodnom
intelektualcu, piscu i književniku kao što je Latić, nije lahko ostati takvim
kakav jeste u današnjoj BiH… I zato ima mnogo razloga, navedenih u njegovoj
knjizi.
Ali, ipak da krenemo redom.
Pisac je objasnio veoma tačno u čemu je
njegova vjera – “Jesam musliman, ali ništa manje od Tolstoja ne tragam za
istinom u vjeri”. To je ono što pokazuje da je autor spojio u sebi svjetski
islam i pragmatični pogled na svijet. I poslije tolikih godina, tolikih
prepreka i sudara njegov pogled na svijet se nije ni trunke promijenio i on je
ostao potpuno isti od vremena kada je sa svojom starom drugaricom gledao poludisidentski
film “Reporter”. Zatim priča skreće prema onom Sarajevu koje autor pamti iz
svoje mladosti. Ono Sarajevo kakvo nikada više neće biti – pastoralno zimsko
Sarajevo sa uskim sokacima i zadivljujućom zimskom tišinom… I u ovom trenutku
se pojavljuje još jedan bitan detalj koji potpuno objašnjava unutrašnji mir i
povezanost književnika sa njegovom porodicom – stari očev kaput sa krznom.
Daleko od toga da sumnjam da nije imao dovoljno novaca da sebi kupi novi kaput;
daleko od toga – taj kaput je bio veza između idiličnog porodičnog života
autora i novih horizonata koji su bili pred njim u glavnom gradu Bosne i
Hercegovine, ili uopće, kaput sa krznom je bio veza između prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti. To je bilo Sarajevo “Bijelog dugmeta”, Kusturice,
Brege… Sarajevo koliko toliko slobodnije od ostalog dijela bivše Jugoslavije,
nosilac i svojevrsni motor tadašnje savremene pop-kultute. Ali i Sarajevo
devojaka koje su nosile minđuše “korpe” i prstenje “čunak” – naslijeđe od
njihovih roditelja, Sarajevo sa starim turbetima derviša “dobrih deda”.
Sarajevo je bilo tipičan spoj jedne umilne patrijarhalne prošlosti i svojevrsne
tadašnje buntovne stvarnosti. Primjer u tom pogledu je buđenje mlade islamske
inteligencije u Tabačkom mesdžidu predvođene Hasanom Čengićem. To je bio povjetarac
promjena za kojima je žudila islamska omladina, ali je veoma brzo taj vjetar
ugašen hapšenjem Čengića i drugog, mladog islamskog itelektualca i pjesnika
Džemaludina Latića.
Duboko isfrustriran brutalnošću tadašnje
Udbe, autor se ponovo vraća u svoj zavičaj i opisuje pastoralnu sliku seoske ljetnje
koševine. Nezaboravna je epizoda pjevanje autorovog oca koje ostavlja emotivni
trag u čitaocu zbog topline i srdačnosti kojim je opisan taj intimni porodični
trenutak.
Definitivno je jasno da je razultat
aktivnosti tih omladinskih skupova u Tabačkom mesdžidu nastala i Stranka
demokratske akcije (SDA) – ona je nastala uglavnom kao emocionalni pokret ali
je imala i svog intelektualnog osnova u pogledu djela Alije Izetbegovića
“Islamska deklaracija” i “Islam između Istoka i Zapada.”
Ali dolazi taj strašni rat koji i do dana
današnjeg razdvaja bosnasko-hercegovačko društvo. Da li je iko prije autora
tako pravedno opisao jedan zaprepašćujući, ali zaista pravi detalj tog ratnog
Sarajeva: „…Dok sam pretrčavao plato ispred robne kuće “Sarajka”, na mjestu
današnjeg BBI centra, umalo da nisam nagazio nogom ljudski mozak koji se još
pušio od toplote…” Ta slika iz ratnog Sarajeva uživo i veoma jasno pokazuje žestinu
rata koji je poharao glavni grad Bosne i Hercegovine. Nažalost i još I danas
rane nisu zacijelile, a tragovi rata su još uvijek uočljivi čak i u centru
Sarajeva, mada je prošlo već 20 godina od uspostavljanja mira u zemlji…
Tu je i strašna sjenka UDBA-e koja je prijetila
bratu autora – Džemaludinu Latiću – “…Istina je da me je panično molio da
izbacimo djecu iz Sarajeva. To nikako nije bilo iz osobnog straha, već iz
straha za djecu nakon strašnih prijetnji koje je dobijao iz Udbe…”
U međuvremenu se radilo punom parom za
naoružavanje tek nastale Armije BiH. Autor je odigrao veoma bitno ulogu kada je
preko diplomata Iranske ambasade Abasa Arijazanda uspio dogovoriti posjetu
Džemaludina Teheranu gdje je on bio primljem na najvišem nivou od Ajatolaha
Alija Hamneija: “…istačiću momenat da je Hamnei zaplakao i dao znak rukom
svojim potčinjenim da imaju njegovu dozvolu / izun da daju oružje za
Bosnu! Top “Sultan” kojim se hvalila
Armija BiH rezultat je tog Džeminog podviga…” I na taj način je započelo
naoružavanje to tada golorukih formacija novonastale Armije BiH.
I tad se pojavljuje jedno novo i možda jače
oružje – list “Liljan”, koji se štampao prvo u Zagrebu, a kasnije u Ljubljani.
Autor je objavljivao tekstove i reportaže u listu direktno sa ratišta –
“…„Ljiljan“ je imao izvanredan uspjeh. Bez obzira na njegove žurnalističke
nedostatke, „Ljiljan“ je bio najmoćniji medij koji su Bošnjaci ikada čitali.
Istinski se ponosim da sam sudjelovao u tom projektu iako je moje “zanimanje”,
ili “ratni zadatak”, ili “misija”, bila sasvim druga…” Istovremeno u Armiji a i
u bošnjačkoj eliti počeli su raskoli, spletke i borbe za vlast i utjecaj. Autor
do u detalje opisuje kao su pojedinci pokušavali dobiti nezaslužen utjecaj i
zasluge ispred Alije Izetbegovića naspram onih koji su se zaista borili za
opstanak bošnjačkog naroda. Održavao je autor i veze sa članovima i bitnim
figurama u odredu “El Mudžahedin”, dobro je poznavao skoro sve vojne lidere i komandante
u ABiH, preživio je i pokušaje atentata od strane krijumičara, švercera i
kriminalaca, ali kada je rat bio završen nije mogao preživjeti niti se pomiriti
sa nepravdama sa kojima se součio. Korupcija hara i u “Liljanu”, novinama koje
nisu opstale finansijski zbog malverizacija rukovodstva glasila. I tako pohlepa
za novcem je uništila najutjecajnije bošnjačke novine 90-tih godina prošlog vijeka…
Bilo je i drugih finansijskih malverizacija povezanih s imenom “Liljan”.
Priča o “Ljiljanu” je za autora završena
dobijanjem “zelenog koverta” u kojem je bio njegov otkaz. I iz razloga jer se svim
snagama borio protiv korupcije i malverizacija! Izuzetan znak zahvalnosti od
strane ljudi koje je on sam doveo u
novine…
Čemu nastaviti priču i prepričavati je ako
je napisana magično narativnim stilom?! To bi mogao biti i rizik da se uskrati
užitak čitaocu. Stoga ću pokušati reći nešto u jednoj rečenici: frapantna
knjiga blistavog pripovjedača. A malo ko će se složiti s njim u njegovim
stavovima, jer on skoro halucinira od ljubavi prema svom Sarajevu. U takvom
zanosu je napisao knjigu koja se čita u “jednom dahu”.
VIDEO: Nedžad Latić o knjizi Sarajevski Armagedon:
NARUČITE SVOJ PRIMJERAK KNJIGE ‘SARAJEVSKI ARMAGEDON’
(The Bosnia Times)