REPORTAŽA
Halil Bećirović proveo je 35 mjeseci u samici zatvora u Vlasenici. Zarobljen je 2.
marta 1993., razmijenjen je 28. januara 1996. godine, čak dva mjeseca nakon
okončanja rata i potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. 22 godine nakon
zarobljavanja i sistematskog mučenja, na ulicama Vlasenice susreće jednog od mučitelja koji su se iživljavali nad njim. Usuđuje se pogledati ga u oči i nazvati
zločincem, za šta mu Osnovni sud u Vlasenici izriče novčanu kaznu u iznosu od
250 konvertibilnih maraka.
FOTO: Bećirović (Patria)
Halil Bećirović jedan je od preko 200,000
logoraša koji su bili protupravno zatvoreni u logorima formiranim nakon
otpočinjanja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. 2. marta 1993. godine ranjen
je u Cerskoj, gdje je uhapšen i prebačen u bolnicu u Milićima gdje je držan,
kako je osoblje bolnice reklo predstavnicima Međunarodnog crvenog križa kao
„musliman zarobljenik“. Petnaest dana nakon ranjavanja, biva prebačen u logor koji
je prije rata služio kao zatvor suda u Vlasenici. Odmah po dolasku biva
smješten u samicu i pretučen. „Taman su me dvojica muslimana unijela u
samicu, nisam se veselo ni pokrio, dođoše da me tuku.“ – počinje svoju priču Bećirović.
Od tog trenutka, Bećirović je tučen skoro
svaki dan. „Ja sam tu, u tom zatvoru, svaki momenat očekivao smrt.“ – priča Bećirović.
Jedne prilike biva mučki pretučen i nogu, koja mu je ionako bila ranjena, lome.
Rajko Lošić, jedan od čuvara u logoru, pripadnik rezervnog sastava policije, zajedno sa Dragišom Tešićem koji je u istom objektu služio
kaznu zbog ubistva, izvodi i premlaćuje Halila. Osuđenik optužen i osuđen za ubistvo dobiva dopuštenje za
premlaćivanje logoraša držanog bez ikakvog pravnog osnova.
„Došli su njih dvojica i izveli mene iz moje
samice u dežuranu. Tukli su me dok me nisu onesvijestili. Prvo su mi prebili
nogu i onda sam pao u nesvijest. Osjetio sam samo kada je pukla. Petnaest dana
nakon toga nisam mogao ništa jesti, sedam mjeseci nisam mogao ustati.“
Bećirović u samici provodi 35 mjeseci iz koje
za sve to vrijeme izlazi u samo dva navrata: za vađenje fiksatora i skoro tri
godine poslije kada biva razmijenjen. Nije imao kontakta čak ni sa drugim
logorašima. Uslijed daljnjeg premlaćivanja i nepružanja medicinske pomoći, rana
na nozi se inficirala. „Isto kao mravinjak na nozi, ja nisam to mogao istrijebiti.
Sam sebi sam izvadio konce. Zabavio sam se sam o sebi.“ – kaže Bećirović.
Ipak ističe kako su mu samoća i hladnoća
najteže padali, teže i od udaraca.
„Poludio bih da me nisu tukli i barem tada
izvodili iz samice. U svemu tome bilo mi je došlo…, ma, da sam imao priliku,
izvršio bih samoubistvo. Ali nisam imao ništa.“
Biva razmijenjen u posljednjoj grupi logoraša
koji su pušteni iz ovog logora, sa još drugih pet osoba, 28. januara 1996.
godine. Prije toga, Bećirović je trebao dva puta da bude razmijenjen, međutim
nije mogao jer nije vratio fiksatore sa noge, jer bi zajedno sa Halilom izašao
i dio vlasništva Republike Srpske u nastajanju. „Na mojoj nozi su bili njihovi
fiksatori i nisu me htjeli razmijeniti.“ Međunarodni crveni križ je fiksatore
otkupio, ali Halil nije pušten.
Nakon okončanja agresije, Bećirović se i pored
logoraških tortura i svega što je preživio, sa tek nekolicinom Bošnjaka, vratio
u rodna Neđeljišta kod Vlasenice. Tamo je, kako kaže, najrahatniji. Ipak,
susreće one koji su ga mučili i to mu teško pada. 22 godine nakon zarobljavanja
i svakodnevnog premlaćivanja, na ulicama Vlasenice ugledao je i Dragišu Tešića,
istog onog osuđenika koji mu je u logoru divljački slomio nogu. „Nije mi bilo
jednostavno kad sam ga ugledao.“ Nakon što mu se obratio sa riječima: „Gdje si
ti Dragiša Tešiću, ratni zločincu“, Dragiša je zatražio pravdu.
Zaštitu svog ugleda i časti Dragiša Tešić je zatražio
pred Osnovnim sudom u Vlasenici – i dobio je. Bećirović je kao optuženi pozvan
pred sud i osuđen na novčanu kaznu od 250 konvertibilnih maraka u cilju
obeščašćenja svog nekadašnjeg mučitelja. Osnova: ratnim zločincem se ne smije
nazivati onaj koji nije i osuđeni ratni zločinac.
Međutim, ko je kriv za to? Bećirović ili država
Bosna i Hercegovina koja nije pokrenula krivične postupke za ratne zločine? Ili
je kriv sistem Republike Srpske koji u svim svojim djelovanjima nastoji, ne
samo da eliminira odgovornost Republike Srpske i njeno učešće u genocidu nad
nesrpskim stanovništvom, nego i da amnestira pa čak i nagradi fizičke izvršioce
i kreatore.
Halil Bećirović je u više navrata davao izjave
nadležnim organima Bosne i Hercegovine o danima provedenim u logoru i osobama
odgovornim za zločine u zatvoru u Vlasenici. Jedno od imena koje je navodio
bilo je i ime Dragiše Tešića. Ipak, postupci nikada nisu pokrenuti, odgovorni nisu
procesuirani i samim tim danas ne nose „epitet“ ratnih zločinaca.
Zbog nerada nadležnih organa i sporog
procesuiranja predmeta ratnih zločina, te s druge strane neažurnog postupanja
sudova Republike Srpske i donošenja nepovoljnih presuda u svim onim predmetima
gdje se logoraš pojavljuje kao stranka u postupku, zločinac se danas ne smije
nazvati pravim imenom. Logorašima ostaje ili da šute ili da, ukoliko progovore,
isplaćuju novčane kazne zločincima kako bi im duševna bol izazvana podsjećanjem
na nemili period života bila nadoknađena.
Danas u Bosni i Hercegovini, izgleda, svako
ima ugled i čast, pravo na zaštitu i pravo na nadoknadu pretrpljene boli.
Svako osim logoraša.
(Autor: Anida Ključanin, The Bosnia Times)