ANALITIKA
Za očekivati je bilo da su lideri opozicije
jučer, bar, pozvali Dodika da podnese ostavku. Ako to već odavno nisu uradili,
bar ne ozbiljno i uvjerljivo, onda su prethodnih dana imali itekeko razloga i
prilika da to učine.
FOTO: (Srna)
Za očekivati je bilo da su lideri opozicije
jučer, bar, pozvali Dodika da podnese ostavku. Ako to već odavno nisu uradili,
bar ne ozbiljno i uvjerljivo, onda su prethodnih dana imali itekeko razloga i
prilika da to učine.
Lideri Saveza za promjene su donijeli
sasvim očekivanu odluku i odbili Dodikov poziv na sastanak. Koliko god takva
odluka bila za pozdraviti, ona neodoljivo podsjeća na jedan stari vic o mravima
i medvjedima.
Igrali mravi i medvjedi fudbal. Na kraju
utakmice kapiten medvjeda se sportski pozdravlja sa kapitenom ekipe mrava uz
izvinjenje zbog grube igre. “Ma nema veze i mi smo se gurali”, odgovori,
uljudno, mravlji kapiten. Naravno ne stoji poređenje lidera opozicije sa mravima.
Nisu oni tako vrijedni. Da jesu ne bi smo ni bili u situaciji u kojoj jesmo,
dok oni vijećaju trebali se sastančiti sa Dodikom ili ne!?
Zar odavno nije trebao biti usvojen
zaključak, da s nekim ko ne prihvata ni minimum odgovornosti zato što se nalazi
na čelu najbijednijeg društva u Evropi koje svakodnevno potresaju afere čiji su
akteri on i njegovi bliski saradnici – nema razgovora. Ako Republikom Srpskom
zaista vlada “režim”, kao što lideri opozicije često znaju reći, a vlada, onda
je onaj ko je na čelu tog režima diktator! Sa diktatorom se ne pregovara čak ni
o njegovom odstupanju s vlasti. Od njega se zahtijeva da odmah odstupi s vlasti
i pri tome se primjenjuju sva demokratska sredstva kako bi režim bio srušen, a
umjesto njega uspostavljen demokratski poredak.
Dakle, za očekivati je bilo da su lideri
opozicije jučer, bar, pozvali Dodika da podnese ostavku. Ako to već odavno nisu
uradili, bar ne ozbiljno i uvjerljivo, onda su prethodnih dana imali itekeko
razloga i prilika da to učine. Nisu najavažniji razlozi zato ni svjedočenje
Mile Radišića koje je neko tajno snimio, ni javno svjedočenje diplomate Gordana
Milinića o direktnoj umijašanosti Milorad Dodika u “zlatna vrijedne” ali
nazakonite radnje, koliko god da su ove afere potresle javnost. Razlozi postoje
odavno i svi ih odlično znamo.
Prvi i osnovni je taj što je Republika
Srpska najsiromašnije društvo na Evropskom kontinentu!Posvim ekonomskim pokazateljima Bosna i Hercegovina je država sa najnižim
životnim standardom. Republika Srpska, nije bolji, već po mnogo čemu
siromašniji dio BiH.
Bez obzira na ove činjenice i koliko god
svjedočenja i obimne dokumentacija koja govori o čvrstoj sprezi vlasti sa
organizovanim kriminalom i korupcijom, izašlo u javnost, ovdje se neće ništa
promijeniti, ako ozbiljni ljudi ne povuku ozbiljne poteze koji će dodvesti do
ozbiljnih promjena. U protivnom sve afere, uključujući i snimak koji svjedoči o
kupovini poslanika, svjedočenje Gordana Milinića ili snimak razgovora Mile
Radišića, će se prepričavati samo kao anegdote od kojih režim, neće zaboljeti
glava.
Da li su lideri opozicije u prethodnom
periodu pokazali da imaju ozbiljne namjere da kažu dosta Miloradu Dodiku vladajućoj kamarili i krenu u proces ozbiljnih promjena u ovom društvu? Nisu!
Zašto je to tako? Da li se boje otvorenog
sukoba sa režimom ili imaju strah od onoga što bi se desilo nakon njegovog pada
– strah da bi oni kao nova vlast morali preuzeti preveliki teret na svoja
“nejaka pleća”?
Odgovor na ova pitanja nije u suštini ni
bitan. Bitna je činjenica, da opozicija u proteklom periodu nije, bar ne u
dovoljnoj mjeri, pokazala tu vrstu ozbiljnosti.
To što su čekali da ih Dodik pozove na
sastanak, pa da se oni tope od zadovoljstva što su imali priliku da ga odbiju,
ne znači apsolutno ništa. Vrijeme kada bi njihovo ne, Dodiku, zvečalo kao historijski
šamar, je iza nas.
Uskoro je godišnjica afere “dva papka”.
Riječ je o najvećoj političkoj aferi u Republici Srpskoj, obzirom da su
javnosti predstavljeni dokazi (tajni snimak razgovora Željke Cvijanović), o
tome da je podrška za izbor nove Vlade Željke Cvijanović, nakon prošlih izbora
kupljena. Do danas nije otklonjena sumnja da je aktulena Izvršna vlast izabrana
kupovinom glasova pojedinih poslanika.
Naprotiv, prelaskom pojedinih poslanika
opozicija u redove vladajuće većine ova sumnja je sve manje sumnja. Opozicija
je tada sve uradila na objelodanjivanju detalja oko ove afere. Mora se posebno
istaći uloga Dragana Čavića, lidera Narodnog demokratskog pokreta, koji je čak
organizovao i finansirao vještančenje spornog snimka u Holandiji. Međutim, bez
obzira na sve argumente kojima je raspolagala opozicija je napravila kobnu
greška. Pristali su da budu dio igre i nastavili da sjede u skupštinskim
klupama zajedno sa onim za koje postoji niz dokaza da su počinili teško
krivično djelo, odnosno političku korupciju. Politička bruka, do sada neviđenih
razmjera, pretvorena je u tragikomični komad. Otprilike kao da u svojoj kući
uhvatite lopove, a onda sjedite sa njima i raspravljate da li su vas pokrali
ili ne, pa na kraju i glasate i naravno oni vas preglasaju – većinom glasova
zaključe da su pošteni i da to što su provalili u vašu kuću i pokupili vaše
stvari nije kriminal!?
Afere su nastavile da se redaju jedna za
drugom, krupnije i sitnije sve do slavnog “Olegovog zlata”. Nakon što je bivši
ambasador u Rusiji javno progovorio o nekoliko afera čiji je akater bio lično
Milorad Dodik, opozicija nije smjela imati dilemu oko toga treba li ići na sastanak
kod Dodika ili ne.
Još manje je bila potrebna, hajmo reći
nesmotrena, izjava predsjednika PDP-a Mladena Ivanića, da neće na sastanak zbog
“ranije preuzetih obaveza”! Kako kome, ali meni je to ličilo na nepotrebno
pravdanje zbog izostanaka s “časa”. Tako je zvučalo i Miloradu Dodiku pa je
brže-bolje rekao da će Ivanića opet zvati na sastanak!?
Na ovaj način opozicionari pokazuju da još
nisu sami sa sobom rasčistili ključnu stvar – Da li je Milorad Dodik,
legitimni, demokratski izabran predsjednik u demokratskom društvu u kojem se
vlast mijenja demokratskim i slobodnim izborima ili je bos kriminalnog
mafijaškog režima koji pljačka ovaj narod i opstaje zahvaljući korupciji i
zloupotrebi javnih sredstava!? Ako je ovo prvo istina, onda smo srećni ljudi
koi mogu mirno sačekati naredne izbore. Međutim, ako je istina ovo drugo, a sve
govori da jeste, onda Mladen Bosić, Mladen Ivanić, Dragan Čavić, Milanko
Mihajilica i Adam Šukalo, moraju shvatiti i prihvatiti da – Milorad Dodik, čak
ni ovako oslabljen, neće biti pobijeđen ni na jednim izborima koji se raspisuju
dok je on “glavni Baja” u Republici Srpskoj! To su uostalom, pokazali i
prošlogodišnji opšti izbori. Osim niza nepravilnosti uočenih u samom izbornom
procesu, nema sumnje da je mogućnost neograničenog raspolaganja javnim
resursima, bila presudna za novu izbornu pobjedu Milorada Dodika i njegovih
političkih partnera. Dodik na vlasti, u ovakvom “poretku stvari” uvijek ima
čime kupiti dovoljan broj glasova. On i njegova politička partija uostalom više
i nemaju simpatizere. Poznajete li možda nekoga ko s oduševljenjem, kao samo
prije par godina govori o “Čuvaru Srpske”? Ja ne poznajam. Poznajem masu
nevoljnih pristalica režima. Onih koji glasaju za vladajuće, ne zato što im
vjeruju ili što ih vole, već zato što su ili ucijenjeni radnim mjestom ili im
je zauvrat nešto lično obećano (zaposlenje člana porodice, novčani iznos…).
Upravo zbog toga opozicioni lideri ne
moraju mnogo razmišljati o tome šta da preduzmu po ovom pitanju. Ako budu
predugo razmišljali brzo će doći novi izbori i vrlo izvjestan novi poraz
opozicije u igri u kojoj su i protivnička ekipa i sudije na istoj strani. Topla
voda je već izmišljena i po nju se ne mora ići daleko. U susjednoj Crnoj Gori,
u kojojMiloĐukanović vlada četvrt vijeka,
ulice i trgovi su svakodnevno preplavljeni hiljadama demonstranata predvođenih
liderima opozicije. Oni neće nove izbore – shvatili su da će izgubiti svake
izbore dok je njihov glavni rival na vlasti i u mogućnosti da troši javana
sredstva na kupovinu volje sve siromašnijeg naroda. Traže da aktuelna vlast
odstpi sa svojih pozicija, kako bi se formirala prelazna vlada sastavljena od
svih relevantnih političkih subjekata. Ta vlada bi raspisala demokratske, fer
izbore. Crnogorski opozicionari svakodnevno pokazuju istrajnost u ovim
zahtjevima, a broj demonstranata koji spavaju pod šatorima ispred insitiucija u
Podgorici je sve veći.
Za razliku od njih opozicionari u Republici
Srpskoj, još uvijek spavaju u udobnijim ležajima. Zajedno sa njima spava i
narod. Ko treba da ga probudi?
Oči onih iskreno željnih promjena su često
uprte negdje napolje u tzv. “međunarodni faktor”. Mnogi su uvjerenja, da
promjena neće i ne može biti dok drugačije ne odluče Amerikanci, EU, Rusija…
Koliko god da u ovome ima istine, istina je
i da se promjene neće i ne mogu desiti ako se na njih ne odluči dovoljno velika
i jaka krtična masa u Republici Srpskoj. Ta kritična masa odavno postoji, treba
je samo organizovati i pozvati, ili na buđenje ili na spavanje, ali pod
šatorom, npr. u centru Banjaluke. Ako opozicioni lideri nisu spremni da povedu
kritičnu masu, onda je najbolje da se maknu i ne smetaju onima koji više i da
hoće ne mogu da čekaju da im neko donese promjene. Lideri Saveza za promjene
još uvijek imaju šansu da to urade. Međutim sa svakim danom čekanje i njhovi
simpatizeri će se konvertovati u “nevoljne pristalice”. Pitanje je čije.
Izvinjavati se medvjedima, zbog “grube igre”, nije samo besmisleno već i
politički štetno!
(The Bosnia Times, Impulsportal)