Populizam se u medijima obično prikazuje bez ikakvih objašnjenja, kao opći pojam, svima razumljiv. I svako može na neki način da ga definira, koristeći one termine koji se najčešće koriste za objašnjavanje tog pojma – Brexit, Trump, preuzimanje Mađarske od strane Viktora Orbana, uspon Jaira Bolsonara u Brazilu…
Riječ se povezuje i sa harizmatičnim političarima koji su se hvalisali “nemogućim obećanjima”, piše Peter Baker u opširnom tekstu koji je objavio Guardian.
Često populizam zvuči kao neka stvar iz horor filma: vanzemaljska bakterija koja je nekako prošla branu demokratije – uz pomoć neke lukave manipulacije – i sada truje politički život, stvarajući nove redove populističkih glasača među “nama” (pretpostavlja se da pisanje o populizmu jeste upućeno publici kojoj populizam nije simpatičan).
Glasova koji upozoravaju na opasnosti populizma ne manjka.
Tony Blair provodi dane u Institutu za globalne promjene, organizaciji na čijoj internet prezentaciji jasno piše da je njen cilj borba protiv destruktivnog pristupa populizma.
Human Rights Watch upozorio je, u okviru svog svjetskog izvještaja za 2018. godinu, da je svjetska demokratija kapitulirala pred izazovom populizma. I Barack Obama je u svom govoru prošlog ljeta istakao da porast populističkih pokreta dovodi do politike straha i ograničenja, koji utiru put autoritarnosti.
Kada se oblikuje na ovaj način – implikacija je jasna.
Svi odgovorni građani imaju odgovornost da učestvuju u borbi, da prepoznaju populizam, shvate njegovu privlačnost i na nju ne “padnu” i da na kraju podrže politiku koja zaustavlja populizam, čuvajući demokratiju kakvu poznajemo.
Ipak, stalna priča o toj temi dovela je do toga da se postavlja pitanje da li populizam uopće postoji?
Relativno je uobičajen stav da u politici i nema pravih populista i da su to samo ljudi, stavovi i pokreti koje politički centar pogrešno razumije. Takva ideja, došla je i do mejnstrima.
“Hajde da prestanemo sa korištenjem riječi populistički. Postala je neuredna do besmisla. Kao izraz kojim se iskazuju virastruke manifestacije političkog bijesa. Opterećena je prezirom, što je još gore”, napisao je kolumnista New York Timesa Roger Cohen.
Teško je poreći da mnogo priče o populizmu više zamagljuje nego što osvjetljava taj pojam i govori mnogo više o antipopulističkim krstašima nego o bilo kojim populističkim strankama ili biračima. Međutim, prije nego što je taj pojam postao predmet fascinacije transatlantskih medija, njega su proučavale i određene grupe istraživača u pokušaju da shvate šta taj pojam predstavlja i kakve pouke može pružiti demokratiji takvoj kakva jeste.
Ta je akademska debata pokazala da opisivanje populizma zahtijeva više od upotrebljive definicije riječi. Ukratko, ne možemo govoriti o populizmu, a da ne govorimo o našim konfliktnim konceptima demokratije. Ipak, mali dio te debate posvećen je stvarnom funkcioniranju demokratije. Između ostalog i zbog toga što i o demokratiji, kao i o populizmu, govorimo kao o općeprepoznatljivom pojmu.
Bila je 2004. godina kada je mladi holandski politikolog Kas Mude objavio “populistički duh vremena” i predložio konciznu definiciju populizma.
“To je nešto specifičnije od demokratije, ali se praktikuje na način koji smatram neukusnim”, napisao je Mude.
Osporio je dvije insinuacije o populizmu: da je definiran samo emotivnom i pojednostavljenom retorikom i da se prvenstveno sastoji od oportunističkih politika, koje za cilj imaju kupovinu glasača.
Populizam, tvrdi Mude, nije samo demagogija ili oportunizam. Ali to nije ni potpuno formirana politička ideologija poput socijalizma ili liberalizma.
“Tanka” ideologija, kako je definira, sačinjena je od nekoliko osnovnih uvjerenja:
- najvažnija podela u društvu je antagonistički odnos “naroda” i “elite”
- svi populisti veruju da politika treba da bude izraz “opće volje”
Dakle, populistički pokret je onaj koji dosljedno obećava da će usmjeriti opću volju naroda i na taj način potkopati službene šeme elitnog establišmenta.
Osnivač nacionalnog fronta u Francuskoj, Jean-Marie Le Pen 2007. godine je izjavio da će dati glas narodu.
“U demokratiji samo ljudi mogu biti u pravu i niko ne može biti u pravu protiv njih”, rekao je tada.
Nešto manje od deset godina kasnije, Trump je nastavio tu retoriku.
“Mi prenosimo moć iz Washingtona i vraćamo je vama, naordu”, rekao je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.
Decenijama se raspravljalo o tome, kako u populistički okvir mogu biti ugrađeni i dijametralno suprotni politički akteri – kao, recimo, Bernie Sanders i Donald Trump.
Mudeova jednostavna definicija je prihvaćena upravo jer nema problem da odgovori na ovu vrstu pitanja. Ako je populizam zaista ideološki “tanak”, onda se mora vezati za određenu klasičnu ideologiju da bi preživio.
Ta ideologija može ležati bilo gdje duž lijevog ili desnog spektra.
Kada je objavljen “Populistički duh vremena”, populizam nije bila vruća tema: u cijeloj 2005. godini ta knjiga je citirana samo devet puta. Međutim, kako je interesiranje za populizmom raslo, tako je knjiga postala klasik.
Postoji i akademska opozicija uobičajenoj definiciji populizma, a određeni teoretičari smatraju da je metodološka greška definirati ga u smislu osnovnih uvjerenja. To ih čini sumnjičavim da postoji ideologija “populizam”, sa fundamentalnim sličnostima u različitim političkim opcijama. Oni ističu i da je politika u SAD i Evropi prethodnih decenija produžila redove nezadovoljnih time što “demokratija” ne reagira na njihove brige, već se bavi hirovima male, bogate i samozaposlene elite. Ti teoretičari su najviše zainteresovani za ideje koje dolaze iz lijevog spektra i prijete da naruše status kvo.
Većina primjedbi na definisanje populizma kao ideologije (tanke, ali ideologije) potiče od dvojice ljevičarskih teoretičara. To su Chantal Muf i Ernest Laklau. Oboje su bili direktno uključeni u kampanje Sirize u Grčkoj i Podemosa u Španiji.
U srži njihovih radova je ideja da je konflikt neizbježna i definirajća osobina političkog života. Antagonizam je prirodan i neizbježan, a konsenzus ne može biti trajan.
“Politička pitanja nisu samo tehnički problemi koje rješavaju stručnjaci. Politička pitanja uvijek uključuju odluke kojima se od nas zahtijeva da izaberemo jednu od ponuđenih alternativa”, rekla je Chantal Muf.
Dakle, političke promjene su rezultat težnje da se promijeni postojeći poredak i status kvo, a kada se takve težnje pretvore u pokret, može se govoriti o populizmu.
Kada se lični zahtjevi spoje sa zahtevima okruženja i kada se oko tih stavova “opće volje” formira pokret, može se govoriti o novom političkom “mi”.
Iz te perspektive, populizam je samo sinonim “stvarne politike”.
Prema spomenutim misliocima, jedina inherentna veza između desničarskog i ljevičarskog populističkog pokreta je da i jedan i drugi prihvataju istu definiciju demokratije: da je to svemijenjajuća borba oko toga kako se definira i redefinira “mi” u politici. Zato posljednjih godina smatraju da je glavno političko pitanje budućnosti – koji tip populista želite da budete, a ne kako se boriti protiv populizma.
Dakle, populizam nije problem. Populizam ljevice je rješenje.
Oni dodatno objašnjavaju šta je najveća opasnost zbog panike koja se stvara oko te riječi “populizam”. Naime, Muf i Laklau tvrde da će taj strah paralizirati razvoj novih vrsta politike i novih izazova statusu kvo.
Naravno, nisu sporovi oko definisanja populizma najvažniji niti donose neku razliku. Glavno je pitanje da li će se ikada izraz “populistički” odvojiti od pežorativnog prtljaga koji mu je nametnut.
Sadašnja rasprava o populizmu na Zapadu, snažno je obojena populističkim desničarskim strankama koje su se pojavile u Evropi krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kao što su austrijska Stranka slobode, danska Narodna stranka i francuski Nacionalni front.
Većina ljudi politiku tih stranaka prepoznala je kao bavljenje temama nacionalne i etničke “čistoće”. Po pravilu, strategije tih stranaka u vezi sa migrantima su izrazito negativne, a njihovi izborni uspjesi podudaraju se sa ponovnim izbijanjem ekstremno desničarskog nasilja u Evropi.
Kada su novinari i političari počeli da nazivaju ove partije i njihove pristalice populističkim, termin je trebalo da prikaže uznemirenost zbog problema.
Populista očigledno nije bio kompliment, ali je zvučao manje alarmantno od “ekstremne desnice” ili “radikalne desnice”. Činilo se da je taj termin komunicirao više nego bilo što drugo – zaostalost.
Međutim, od trenutka kada je Mude objavio svoje djelo, bilo je osnova da se promijeni pogled na stvari. On je, kao i mnogi drugi teoretičari, isticao da Trump i Brexit ne smiju biti shvaćeni kao populistički fenomeni. Naravno, uz oba pojma vezana je populistička retorika, ali se, prema Mudeovom shvatanju, ni Trump ni nosioci ideje Brexita u suštini nisu oslanjali na osnovne ideje populizma.
Kada je Cambridge proglasio “populizam” riječju 2017. godine, Mude je u kolumni za Guardian napisao da je to posljedica “potpuno pogrešnog korištenja te riječi”.
Pošto populizam, kako ga opisuje ideološka definicija, podrazumijeva moraliziranu koncepciju apsolutno suverenog “naroda” – čije se presude smatraju praktično jednoglasnim – neizbježno je da će populistički pokreti doći u sukob sa liberalnim aspektima liberalne demokratije.
Danas, liberalna demokratija je ono što većina ljudi smatra sinonimom demokratije uopće i stoga sve što je tome suprotstavljeno mora dobiti razoran negativan sud.
Niko ko je ozbiljno proučavao populizam – a čak ni najopušteniji učesnici u anti-populističkom alarmizmu – ne poriču da populistički pokreti mogu podići valjane kritike statusa kvo i stvarne antidemokratske moći elita.
Mnogi zauzimaju stav sličan onome meksičkog političkog teoretičara Benjamina Ardita, koji je populizam opisao kao pijanog gosta na večeri demokratije.
U skladu sa tim, razvilo se shvatanje koje govorio licemjerju onih koji populizam prikazuju isključivo u negativnom kontekstu:
“Kao što je neverni muž najviše ljubomoran, tako i oni koji devalviraju demokratiju govore o tome kako strepe za njen opstanak”.
Ipak i pored neslaganja, dva različita pristupa se u određenim stavovima poklapaju i šalju jasne poruke.
Populizam, šta god da je, nije hemikalija: nijedan naučnik nikada neće doći i otkriti svoju tačan sastav populizma.
Medijsko oblikovanje populizma gotovo uvijek zvuči kao diskusija o margini: o silama izvan “normalne” ili “racionalne” politike koje prijete da odbace ravnotežu statusa kvo. Ali naučni diskurs jasno pokazuje da je ovo nazadno: da je populizam svojstven demokratiji, a posebno demokratiji kakvu poznajemo na savremenom Zapadu.
Ona nalazi život u pukotinama – ili u posljednje vreme, ponorima – između obećanja demokratije i nemogućnosti njihove potpune, trajne realizacije.
Pitanje populizma je, dakle, uvijek pitanje kakvu demokratiju želimo i činjenice da nikada nećemo prestati da raspravljamo o tome.
Zabrinutost zbog populizma u mjeri u kojoj se danas izražava, može biti dimna zavjesa za ljude koji ne žele da svijet bude zabrinut.
(TBT)