Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Kako se svakim bogovetnim danom pokazuje sve ono što sama politička ideja Stranke demokratske akcije nije, pa čak ispoljava sve ono što to ne bi smjela biti, tako se sve češće prisjetim svojih razgovora sa jednim od najistaknutijih pripadnika Mladih muslimana, rahmetli Salihom Behmenom. Navodno je on napisao politički program te organizacije, dok su stvarni ideolozi bili mladi doktor Esad Karadžović i mladi inženjer Emin Granov.
Bio sam relativno mlad čovjek kad sam dane i dane provodio u razgovoru sa Behmenom. Ispričao mi je svoj životopis koji sam pretočio u roman „Večernja kravata“. Behmena sam prikazao kao moralnog heroja vrlo blage naravi koji je u životu stekao samo jednog Prijatelja koji ga nikad nije izdao. To je bio Velij, kako je on zvao samog Boga. Ostao sam u uvjerenju da ni Behmen nikad nije izdao Boga.
Tako mi je pričao kako je kao prilično stidan i povučen mladić upisao studije gdje se susreo sa nadobudnim mladim komunistima koji su masovno šikanirali mladiće poput njega ako bi ih odbili da pristupe njihovoj ideologiji i ilegalnoj organizaciji. Sipali bi im, na primjer, vodu u slamarice i ćebovali u spavaonicama studentskih domova. Brutalno su psovali Boga. Ako bi još neko nosio fes, zaskakali bi mu se na ulici i skidali fes sa glave pa ga pogazili na trotoaru itd.
Jedan od motiva formiranja Mladih muslimana bio je i taj da se ti fini i odgojeni mladići organizirano zaštite od tih bezbožničkih napasnika. To društvance se u početku zvalo „Trezvenost“ gdje se okupljala mlada raja koja se borila protiv društvenih zala poput pušenja i alkoholiziranja. Ta fina muslimanska raja je, između ostalog, osuđivala psovku. U ideološkom smislu pokušali su se suprostaviti brutalnoj masovnoj ateizaciji muslimana, ali su isto tako bili antiklerikalna organizacija koja je vrlo žestoko kritizirala hodže, kao pasivne posmatrače društvenih zbivanja. Vjerovali su u zapadne liberalne vrijednosti i očekivali da će „saveznici“ sigurno vojno intervenirati u Jugoslaviji i srušiti bezbožniku komunističku diktaturu.
Sam Alija Izetbegović bio je vrlo impulzivan u svojim verbalnim polemikama sa jednim Kasimom Dobračom, na primjer, kao što je bio i fajter što je demonstrirao prilikom prikazivanja jednog filma koji je na blasfemičan način tretirao lik Muhammeda, a.s. On je sa Azizom Šaćirbegović, mladom studenticom medicine, toliko bučno protestirao u kinu da je usljed toga prekinuto prikazivanje filma. Nešto od tih svojih fajterskih manira i ideala Izetbegović je iskazao u svom tekstu „Odgajamo li poltrone“ kojeg je napisao kao srednjovječan čovjek.
Upoznavajući se s ovakvim ljudima poput Behmena i Izetbegovića kao mlad čovjek bio sam i sam inspiriran njihovim idealima. Vjerovao sam da će Stranka demokratske akcije primarno odgajati takve ljude i o tome sam veoma često razgovarao sa Izetbegovićem. Ali, sve smo to nekako odgađali jer smo imali veće probleme koji su iskrsavali pred nas čim je SDA osvojila vlast. Odavno sam shvatio da je kasno za sve i da je davno nestalo tih ideala. U najmanju ruku pohlepa je učinila svoje; generacije mladih muslimana postali su notorni poltroni koje sam nazvao „zelenim termitima“. Još kako su koptisale društvene mreže pokazali su da su samo naličje one komunističke žgadije o kojoj mi je pričao Behmen.
Nedavni slučaj najpoznatijeg bosanskohercegovačkog strip-crtača Filipa Andronika, koji je gostujući na Kantonalnoj televiziji prezentirao svoju karikaturu na kojoj ismijava “Aliju sa Kovača”, zorno pokazuje da su dozlogrdili i Bogu i narodu. Stranka demokratske akcije je u Andronikovom crtežu prepoznala napad na osnivača te stranke Aliju Izetbegovića kao i sve šehide sa groblja Kovači te stoga osudila autora zbog psovke i vrijeđanja „bošnjačkih svetinja“.
Prorežimski mediji Saff i Stav su potom napisali „otrovnu osmrtnicu“ za Andronika i vjerujem da je ovaj talentirani strip-crtač sa međunarodnim referencama u Sarajevu, bar dok je ove vlasti, završio karijeru. Bojim se da je ovom mladiću i život u opasnosti jer su „tihe likvidacije“ postale trend SDA-ovih „odreda smrti“.
Nažalost, Andronika nema ko da brani i stoga, a u ime onih istih ideala u koje su vjerovali iskreni pripadnici Mladih muslimana, želim se solidarizirati sa mladim umjetnikom. S tim što mislim da je promašio metu bar iz jednog razloga; mrtvi se ne ismijavaju i ne vrijeđaju! U karikaturi je trebao biti glavni lik Bakir sa Poljina, a nikako Alija sa Kovača.
Jer, kada su pitali Ahmed-efendiju Bureka smiju li muslimani bar nekad opsovati, on je priupitao: “A, kome?“ Nakon što su mu rekli da bi opsovali komunistima koji na svakom koraku maltretiraju i vrijeđaju muslimane, Burek je rekao: “A, smije njima…“, pa je i sam sočno opsovao. Pa da i ja tako opsujem „zelenim termitima: .ebo vas vaš Bakir sa Poljina!“
(TBT)
