Piše: Max Fisher, thebosniatimes.ba
Svakome ko se imalo interesira za budućnost demokratije, skorašnji događaji predstavljaju misteriju.
Izbor Jaira Bolsonara u Brazilu previše liči na talas desničarskog populizma koji je preplavio Evropu i Sjedinjene Države da bi bio odbačen kao slučajnost. Bolsonaro je iskoristio bes na brazilski establišment tako što je obećao vladavinu čvrste ruke.
Dodatni naglasak ovom globalnom pomjeranju uslijedio je nekoliko sati poslije Bolsonarove pobjede 28. oktobra kada je njemačka kancelarka Angela Merkel, stub evropske stabilnosti, najavila da se neće ponovo kandidirati.
U Sjedinjenim Državama, demokrate su preuzele kontrolu nad Predstavničkim domom na izborima 6. novembra zahvaljujući brojnim urbanim biračima koje je odbila demagogija o rasi koju propovijeda američki predsednik Donald Trump. Republikanci su, ipak, povećali svoju većinu u Senatu i oni kandidati koji su prihvatili predsjednika prošli su bolje od umjerenih republikanaca, potvrdivši tako otpornost njegovog populizma razdora.
Pa ipak, ne postoji očigledna veza između populizma na Zapadu i uspona Bolsonara. Figure poput mađarskog premijera Viktora Orbana i Trumpa uzdigle su se napadima na migrante, što nije slučaj u Brazilu. Bolsonaro je iskoristio korupciju i kriminal koji su izrazito latinoamerički.
Moguće je da izbori u Brazilu sa drugim populističkim trendovima predstavljaju nešto više od jednog talasa. Istraživanja pokazuju da oni naglašavaju slabost i tenzije uobičajene za liberalnu demokratiju koje mogu da je u vrijeme stresa razore. Kada se to dogodi, birači slijede svoje osnovne instinkte i biraju snažne, “mi protiv njih“ kandidate.
“Većina pokušaja u demokratiji se na kraju završi povratkom na autoritarni režim”, naveo je politički naučnik Jay Ulfelder 2012, u vreme kada su populisti u Venecueli, Ekvadoru i Nikaragvi unazadili ljudska prava na sličan način kao i danas.
“Mislim da ćemo više napredovati ako na ove režime gledamo na konačnu državu ka kojoj će većina demokratija skliznuti”, dodao je on.
Postoji raskorak između toga kako se liberalna demokratija, koja štiti prava pojedinaca i vladavinu prava, prodaje, i kako to radi.
Često je predstavljena kao vladavina naroda. Ali izbori i javno mnijenje su samo dio sistema kojim vladaju institucije i normi koje štite opće dobro. Taj raskorak je početak problema.
Kada institucije ne ispune obećanja, birači postaju skeptični prema koncentraciji moći u rukama birokrata i elite. Zbog toga žele da ih zamijene institucijama kojima narod direktno upravlja.
Reakcija antiestablišmenta može da uslijedi kada postoji duboki razdor u sistemu, kao što je slučaj sa Brazilom. Ali do njega može doći i kad vlade rade nepopularne stvari.
To je prouzrokovalo mnogo nestabilnosti u Evropi gdje lideri smatraju da su eurozona i imigracione reforme od suštinskog značaja za opstanak Evrope. Ali te mjere su nepopularne kod birača koji smatraju da je sistem osmišljen tako da ignorira ono što oni žele.
To otvara prostor autsajderima da dođu na vlast tako što će žrtvovati spoljne ili monetarne interese obećavajući poštovanje volje naroda.
Evropsku uniju, koja nikada nije uspjela izgraditi identitet koji nije povezan sa bankarima ili tehnokratama, lahko je odbaciti kao neprijatelja narodne volje.
U Latinskoj Americi, institucionalni neuspjesi su još teži sa korupcijom u svim političkim partijama. Birači su svjesni korupcije jer su pravosudni sistemi postali mnogo snažniji da je iskorijene.
Populistička reakcija ima tendenciju da se pojavi kao želja za vladavinom većine koja djeluje demokratski i pod nekim uslovima, kao pitanje života i smrti.
Ljudi su plemenski nastrojeni. Njihovi instinkti su da vidimo sebe u takmičenju sa drugim grupama. Liberalna demokratija, gdje svi dobijaju kada su prava svih zaštićena, od nas traži da potisnemo te impulse.
Plemenski instinkti imaju tendenciju da u vrijeme nemaštine ili nesigurnosti iskoče naprijed, kada je naš kapacitet da smislimo velike ideje na najnižem nivou.
Kada ljudi vjeruju da su ugroženi, njihov osjećaj zajednice se smanji, pokazalo je istraživanje Dafne Kaneti-Nisim, političkog psihologa sa Univerziteta Maryland. Oni tada sve više podržavaju politiku kontrole manjina, a manje pluralizam.
Surova kampanja osvetničkog nasilja koju vodi filipinski predsednik Rodrigo Duterte za probleme države okrivljuje nepoželjnu društvenu klasu – u njegovoj verziji, ogromnu armiju narko dilera i korisnika – i obećava njihovu kontrolu silom.
U Evropi i SAD-u postoji osjećaj da su bijeli kršćani pod opsadom. Bijeli birači koji su prigrlili nacionalizam predsjednika Trumpa sve više se boje manjina.
Studija koju je u tri zemlje sprovela Marta Mačlevska sa Poljske akademije nauka pokazala je da nevolja često počne kada članovi određene društvene grupe veruju da status njihove grupe propada u odnosu na druge.
Zbog toga članovi te grupe mnogo više brinu o svom grupnom identitetu a ljude van grupe doživljavaju kao prijetnju.
To je možda dovelo do toga da bijelci iz Evrope i Amerike koji brinu da će izgubiti specijalno mjesto u društvu počnu da podržavaju populiste, a srednji sloj Brazilaca da teži kontroli siromašnih zajednica.
Liberalna demokratija ima nezavisne sudove i ustavnu zaštitu koji bi trebalo da drže pod kontrolom plemenske impulse i uvode jednakost. Ali ljudima čiji se impulsi kontroliraju, to se čini tiranskim. Populističko obećanje da će ih srušiti čini se kao sloboda iako je rijetko i donosi. Stručnjaci pokušavaju da shvate šta će se dogoditi demokratiji čiji je rast zastao prije deset godina i sada je u recesiji.
Brazil nagovještava jednu mogućnost. Iskustvo Latinske Amerike – gdje su birači vodili zemlje od perioda demokratije do populističke vladavine – možda je prirodan difolt. Pola vijeka demokratske stabilnosti Zapada možda je izuzetak, proizvod hladnoratovskih neprijateljstava.
Dugo smo vjerovali da će demokratije u regionima Latinske Amerike ili Jugoistočne Azije uhvatiti korak sa Zapadom. Možda i hoće. A možda smo griješili sve vrijeme.
(TBT, The New York Times)