Piše: Robert Fisk, thebosniatimes.ba
Znao sam šta ubistvo Jamala Khashoggija zaista znači u kontekstu Bliskog istoka, kada sam shvatio koga bih trebao pozvati da mi objasni. Koga bih zvao da saznam šta se događa? Jamala Khashoggija, naravno. Zbog toga je njegovo ubistvo toliko važno. Zato što je on bio jedan od najvažnijih arapskih novinara koji nije slušao – ne više – glas njegovog gospodara. I to je, naravno, bio njegov problem.
Ovo odvratno, opasno, zastrašujuće, prljavo uboistvo – i nemojte mi reći da 60-godišnji muškarac u “okršaju šakama” sa 15 muškaraca nije ubijen – ne pokazuje samo na šta je spremna saudijska vlada, već i na šta smo mi spremni. Kako to da bivamo očarani arapskim državama – i Izrael također – i onda zavapimo od šoka kada se ispostave izuzetno neprijatnim i vrlo nasilnim?
Da bi odgovorili na ovo pitanje, već postoji nekoliko informacija. Trumpova prva reakcija da je saudijska priča “vjerodostojna” – kada to očigledno nije – bio je početak. Zatim je ubistvo postalo “najgori pokušaj zataškavanja ikad”. Pridoda ubistva ga je mučila, vidite. Ti tipovi nisu znali kako da prikriju svoje tragove. Već se bio izdao da ne želi odustati od prodaje američkog oružja Saudijskoj Arabiji. Naš voljeni premijer užasno Jamalovo ubistvo kao “usmrćivanje”, a ne ubistvo. Zatim – i ovo je bilo indikativno jer nije bilo proturječno – Adel Al-Jubeir, ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije, ubistvo je nazvao “ogromnom i teškom greškom”. “GREŠKA”. Da ponovim. Greška!
Al-Jubeir, bivši ambasador Saudijske Arabije u Washingtonu, koji je jednom izjavio da je bio žrtva pokušaja ubistva u SAD-u, držao je predavanje novinarima kako u svom ratu u Jemenu Saudijska Arabija “poštuje međunarodno humanitarno pravo”. Ali, izgleda ne i međunarodno diplomatsko pravo. Ali samo malo. Al-Jubier – i ja sam ga dobro poznavao prije mnogo godina – vrlo je elokventan i obrazovan čovjek. Njegov engleski je besprijekoran. Kada je upotrijebio riječ “greška”, to nije bila greška. Ono što je mislio – ono što mislim da je mislio – jeste da Jamal Khashoggi nije trebao biti ubijen.
Jamal se nije trebao upustiti u taj čuveni “obračun šakama”. Nešto je pošlo naopako. Možda su ubice pogrešno shvatile njihov zadatak. Objašnjavanje nije trebalo završiti ubistvom. Možda je prijateljski razgovor izmakao kontroli. Nisu bili svjesni vlastite snage. Prije nego što su saznali, Jamal im je naletio na šake. Ili šaku jednog od njih. Napravili su “grešku”. Iz tog razloga možemo zaboraviti na tim od 15 muškaraca, a da ne spominjemo Jamalovog dvojnika koji je išetao na zadnja vrata konzulata – očigledno u Jamalovoj odjeći, za boga miloga – a zatim kasnije očigledno bacio tu istu košulju, pantalone i jaknu u smeće. I zaboravite na forenzičara i misteriozni crni kombi. I prvobitno dvosedmično poricanje – koje je od prvog dana bilo notorna laž. I ovo je GREŠKA?
Naravno, ne bismo trebali biti iznenađeni. Ovu je “grešku” saudijski ministar degradirao na tužni “incident” na međunarodnoj poslovnoj konferenciji u Rijadu, gdje je veliki broj zapadnih kompanija umjesto izvršnih direktora spremio one s nižih pozicija. Mohammed bin Salman – jeste vidjeli kako se osmjehuje svojim gostima i šali sa kraljem Abdullahom iz Jordana? – je sasvim čist, moramo vjerovati. Nedodirljiv. Nevin. Čist kao suza. Ali nakon njegovog bjesomučnog rata u Jemenu, hapšenja najvažnijih prinčeva i tajkuna u Rijadu, otmice libanskog premijera i napada na Katar – zahtijevajući zatvaranje Al-Jazeere (koja, naravno, uživa u sadašnjem haosu) – da li bismo bili iznenađeni da je Mohammed bin Salman umiješan u nešto što je izmaklo kontroli, čak iako nam je rečeno da on tada nije znao da je išta izmaklo kontroli ili da se uopće nešto desilo? Greška, na primjer. Ako jemenski rat može izmaći kontroli – čak se može ispostaviti i greškom – pa, šta možete očekivati će se dogoditi kada se gomila ubica saudijskim avionima dovede u Istanbul? Inače, jako mi se svidio detalj da su sletjeli na različite aerodrome u Istanbulu. To je zaista Turke navelo na pogrešan put, zar ne? Nije možda najgore zataškavanje ikad. Svakako greška.
I morali biste zapaziti, zar ne, odbojan i licemjeran izljev bijesa naših hrabrih i moralnih zapadnih lidera oko Jamalovog ubistva? Već dvije godine jadikuju oko rata u Jemenu, pronalaze izgovore za njega, prodaju oružje za njega i izbjegavaju ličnu odgovornost za njega, i jasno da im je daleko više stalo do Jamalove smrti nego oko 5.000 civila koji su ubijeni u ratu u Jemenu. Šta je smrt jednog djeteta ili ubistvo gostiju na vjenčanju u poređenju sa Jamalovim ubistvom? Pretpostavljam da uvijek možemo pronaći izgovore za jemenske žrtve – “kolateralna šteta”, “ljudski štit”, “potpuna istraga” itd. – ali Jamalovo ubistvo je toliko očigledno, previše omotano lažima, previše krvoločno. Nama – baš kao prijestolonasljeniku, hvaljeno njegovo ime – nestalo je izgovora. Nebo zna šta bismo da otkrijemo da je zloglasni nož – uvijek s pretpostavkom da je bio nož i da je Jamal iskasapljen – napravljen u Sheffieldu?
Naravno, svi se nadamo da Jamal nije iskasapljen. Ako Adel al-Jubier ne zna i ako saudijski konzul ne zna – a pošto se sigurno vratio u Rijad, nećemo ni saznati – i ako Mohammed bin Salman ne zna – što on ne može znati, zar ne, jer on ne zna ništa o ovom zvjerstvu – onda se svi možemo nadati da je Jamal dobio dostojanstvenu sahranu za muslimana sa svim propisnim molitvama namijenjenim njegovoj duši i da mu se tijel – tajno, naravno, spustilo umotano, okrenuto na njegovu desnu stranu i u pravcu Meke, Svetog grada čiji je zvanični Zaštitinik kralj, otac Muhammeda bin Salmana.
Ovo ne bi bilo lahko postići da je Jamala zaista isjeckao naš omiljeni forenzičar i odveo u konzulov dom ili u šumu – turska verzija – za tajnu sahranu. Ali opet, možda, na putu ka šumi – ako je to bila šuma – grobar je pomislio da, s obzirom na pobožnost njegove zemlje, a tek njihovu vjeru, zaista mu treba obaviti dženazu. U toj fazi, međutim, shvatili bi da su možda počinili “groznu i strašnu grešku”. Po islamskom pravu, osakaćeno tijelo mora se zašiti prije nego što se umota. Da li su ušili Jamala, i umotali ga u ćefine?
Naravno, teško nam je povjerovati da čovjek koji je iznosio svaki detalj užasne Jamalove smrti – sam sultan Erdogan zatvorio je 245 novinara i između 50.000 i 60.000 političkih zatvorenika – treba profitirati od ove morbidne i strašne priče. Pa on ih makar nije iskasapio, tvrdio da su izašli iz zatvora skoro odmah po zatvaranju, a zatim priznao da ne zna gdje su im tijela.
I da, ovo ubistvo će utjecati na Tursku i Saudijsku Arabiju, Egipat i Siriju – i na Izrael, koji s ljubavlju gleda u Mohammeda bin Salmana – i, naravno, Trumpa, ali vratimo se na prvo pitanje. Kako to da “dobri momci” ispadnu loši momci? Kako to da ti lijepi, umjereni lideri koji garantiraju “stabilnost” Bliskog istoka – i naravno, ovdje ubrajam i Saudijce – ispadnu tako jezivi. Ne ljudi. Govorim o autokratima i diktatorima i kraljevima i prinčevima i potkupljivim tiranima kojima se smiješimo i dodvoravamo i umiljavamo i pred kojima klečimo.
Sada svi volimo “umjereni” i “stabilizirajući” režim predsjednika / feldmaršala Sisija od Egipta. Ali ko se sada sjeća se mladog italijanskog studenta na Cambridgeu Giulia Regenija, koji je sedam dana mučen nožem i ubijen – prije dvije godine – i bačen kraj puta u Kairu? Italijani su sumnjali da su Sisijevi policajci izvršili to djelo – čak je bio i slučaj pokvarene CCTV kamere. Kako se ove stvari uvijek dogode u pogrešnom (pravom) trenutku. Egipćani znaju ime glavnog osumnjičenog među policajcima. Bože sačuvaj, rekao je režim. Dakle, Rim i Kairo su se pomirili, a italijanski turisti koji dolaze u Egipat ne uznemiravaju se oko 40.000 ili 50.000 ili 60.000 političkih zatvorenika koji truhnu u egipatskim zatvorima. Regenijevo tijelo imalo je ubodne rane. Smiješno kako izgleda da arapski režimi vole oštre predmete.
Ko se sjeća kada smo svi voljeli Muammara al-Gaddafija kada je zbacio kralja Idrisa od Libije i kako smo ga mrzili kada je pomogao IRA-i i opet ga voljeli kada je odustao od nuklearnih postrojenja koje nije razumio i kada ga je poljubio Tony Blair, nakon čega smo pomogli predaji Gaddafijevih protivnika kako bi mogli biti mučeni u zatvorima smrti libijskog diktatora. Da ne spominjemo Saddama Husseina kojeg smo podržavali u njegovom ratu s Iranom – čak i kada je koristio hemijsko oružje – dok nije napao Kuvajt i onda navodno posjedovao oružje za masovnu desktrukciju i kojeg smo na kraju svrgnuli i pogubili.
Tu je onda i Bashar al-Assad, svečano dočekan u Parizu na dan Bastille, lice moderne Sirije čiji je otac izmasakrirao 20.000 ljudi u nemirima u Hami 1982, a zatim bio optužen za smrt više od miliona Sirijaca u sirijskom građanskom ratu u kojem je bezbroj hiljada ljudi izgubilo živote od režimske ruke i islamista koje je naoružavala i plaćala – da – Saudijska Arabija. Ako je Assadov režim sinonim za vješanje, ISIL je donio stubove za razapinjanje u Siriju. I postolja za odrubljivanje glave. I opet oštre alate. Naravno, Saudijci sve ovo negiraju. Nepojmljivo im je podržavati kult smrti isto kao što je istoj vladi nepojmljivo da pošalje odredi smrti u Istanbul.
Oni nikada ne bi počinili takav čin terora – ili grešku – ništa više nego što bi odjednom pogubili svoje neprijatelje u samoj Saudiji. Naposljetku, odrubljivanje glave saudijskom šiitskom religijskom vođi šejhu Nimru al-Nimru (i 46-ici drugih) desilo se prije nego što je Mohammed bin Salman postao krunski princ. Isto tako i korupcijski skandal sa BAE sistemima – što je britanska policija istraživala sve dok Tony Blair nije pokleknuo pred pritiskom Saudije da zatvori tako neugodan slučaj.
Da, sve se vrti oko novca, bogatstva i moći – i sve zato jer su ovi tipovi na vlasti zbog bezumlja i laži i korupcije i licemjerstva naših vlastitih političkih lidera. Neka se naši satrapi izvuku s korupcijom i masovnim ubistvima, i šta očekujete? Mi smo ih napravili, održali, podržali, poljubili, voljeli. Šta je invazija-dvije između prijatelja? Nije li Saudijska Arabija od vitalnog interesa za britansku sigurnost – što je navodno jedan od razloga zašto smo zatvorili istragu oko BAE-a – i opet ćemo isto slušati od saudijskih sluga u Britaniji u narednim danima i sedmicama. Šta bi se dogodilo da mi Britanci nismo od Saudijaca dobili sve ove informacije o islamističkom teroru? Pa, nadajmo se da neće poslati 15 tipova u Heathrow, uključujući forenzičara.
Jamal Khashoggi znao je sve o moći i opasnosti. Prije skoro 25 godina pojavio se u mom hotelu u Khartoumu i odvezao me u sudansku pustinju da upoznam Osamu bin Ladena – kojeg je on upoznao tokom Afganistansko-sovjetskog rata. „Nikada ranije nije upoznao novinara sa Zapada,“ kazao mi je dok smo jurili pored drevnih sudanskih piramida. „Ovo će biti zanimljivo.“ Khashoggi je uživao u primijenjenoj psihologiji. Kako bi bin Laden reagirao na nevjernika? Vara se svako ko pomisli da su Khashoggijeve okrugle naočale i nestašan smisao za humor znak duhovne opuštenosti. Bin Ladena je zvao „šejh Osama.“ Upoznao sam Khashoggija 1990. i zadnji put smo telefonski razgovarali iz Beiruta u Washington prije par mjeseci.
Čak i kada je bio savjetnik kraljevske porodice te urednik i novinar u Saudijskoj Arabiji, govorio je o „životnim činjenicama“ kako bi ih zvao. Privatno, odbacivao bi sve glasine o revoluciji u palati u kraljevini. Ipak, uvijek je govorio o cinizmu i nečasti zapadnih sila koje su opremale arapske režime i onda ih uništavale ako nisu bili poslušni i o tome kako Arapi općenito nisu bili slobodni ljudi. Što je istina. I što bi mi možda ponovio da sam razgovarao s njim prije te „greške“ koja se desila u Istanbulu. Mrtvi ljudi, međutim, ne govore. A mora da su Saudijci i više nego zadovoljni time.
(TBT, Independent, Prevela Jasmina S. Drljević)