Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Mak Didzar je podmuklo ubijen, izjavio je u razgovoru za bh. informativni servis INS akademik Muhamed Filipović (88), govoreći u povodu 100 godina od rođenja zasigurno najvećeg bosanskog pjesnika.
„ Počevši od Rajka Noge pa nadalje, protiv Maka je bila grupa beogradskih književnika, koji su tada dominirali oko “Književne riječi” i Francuske 7, odnosno Udruženja književnika Srbije. Otuda je kampanja grupe tada mladih književnika u Sarajevu bila podržavana. Uvjeren sam da su posredno izazvali njegovu smrt, da je srce njegovo popustilo, rekao je Filipović.
SIDRAN U TEŠANJ, LATIĆ U ISTANBUL
„ Završni udarac, koji ga je ubio, jeste pismo da će biti nasilno iseljen iz stana u koji se navodno nelegalno uselio“, otkriva Filipović.
Ovo, dodao je Filipović, nije prvi slučaj da jedan naš veliki književnik tako stradao: „Tako je ubijen i Skender Kulenović“.
Bosanskohercegovački i bošnjački stvaraoci rođeni i stvarali početkom 20. stoljeća, kaže Filipović, ostavili su velika djela:“ Od Ahmeda Muratbegovića, Hasana Kikića, Skendera Kulenovića, Mehmeda Meše Selimovića do Maka Dizdara imate jedan buket književnika takvog kvaliteta kakvih nema na širim prostorima. Mi imamo u jednom krakom vremenu da se rodila grupa od desetak veoma značajnih pisaca da takvu grupu u kratkom vremenu, na malom prostoru, nema nijedan drugi narod. Oni nas prave zemljom, oni nas prave duhovnim, društvenim i historijskim činjenicama“, zaključio je Filipović.
E, dobro, tako mi govorimo o svojim mrtvima, posebno istaknutim ličnostima, u ovom slučaju pjesnicima i piscima. A o živima, o njihovim najboljim i najdosljednijim nasljednicima – ni riječi! Ovdje mislim na Abdulaha Sidrana i na Džemaludina Latića, sigurno dvojicu (još !) živih pjesnika koji mogu stati rame uz rame sa Mehmedalijom Makom Dizdarom. Jer oni su trolist najljepšeg poetskog izraza koji je iscvao na povjesnom zanosnom i nepreglednom perivoju sevdalinke! I kao takvi svojim životima i Sidran i Latić prolaze kroz istovjetnu golgotu, ništa manje tešku i strašnu kroz koju su prošli Mak i Skender. Obojica su surgun učinjeni, jedan u Tešanj a drugi u Istanbul. A za razliku od progona i šikaniranja koja doživjeli, i eto koja nisu preživjeli Mak i Skender, od strane srpskih šovinista, Sidran i Latić, više su bihuzur od njihovih sunarodnjaka.
Možda nije bio dobar kontekst da baš u jednom kraćem medijskom istupu akademik Filipović ukaže i na ovaj momenat, to se ipak od njega očekuje. I to čim prije i tim prije jer znam da je Latića akademik Filipović naziva((o) “pjesnikom islamske epohe Bošnjaka kao što je Mak bio pjesnik njihove srednjovjekovne epohe…” i da je (bio) obećao napisati esej o njegovoj poeziji, kao što je napisao antologijski esej “Bosanski duh u književnosti, šta je to“ na temelju Makovih „srednjovjekovnih listina“.
Možda je i objašnjivo što su bosanske pisce napadali iz Beograda, zbog mržnje i zavisti, ali poslije rata se suočavamo i sa problemom autošovinizma u kojem neki bošnjački krugovi sa istom mržnjom pišu o svojim piscima, posebno o Meši Selimoviću. Zapravo i nije to novi fenomen, jer se može reći da ovi ksenofobični bošnjački krugovi samo nastavljaju tradiciju onih bošnjačkih elita koje su prognale Mešu iz Sarajeva. Oni koji su surgun učinili onoga koji je bio lektor Korkutovog Prijevoda Kur'ana, koji nije htio napisati, bolje reći potpisati udbaški „Parergon“; onoga ko je pobjegao iz komunističkog Sarajeva u četnički Beograd – samo da bi spasio svoje književno djelo, da mu ne ubiju „Derviša“, misli da ako su mogli ubiti njega, pisca muslimanske inspiracije i bosanskih muslimana, koji ovaj narod u svojim romanima naziva Bošnjacima i koji je u „Dervišu“ ispisao najljepši esej o islamu (u Hasanovim i Nurudinovim besjedama i dijalozima, ja kažem munadžatima) i koji na kraju „Derviša“ oporučuje Zlatnu knjigu, tj. Kur'an, mogli su to učiniti i Sidranu, a posebno Latiću.
Zato sada kada drugog pjesnika, dramskog pisca, pripovjedača, romansijera, komentatora Kur'ana… progone barbari iz vrha IZ-e, kao ogranka udbaške SDA, kada su mu ubili Mevlud, pokušali ubiti Gazi Husrev-bega, zabranjuju Inferno, preuzeli ilahije na kojima kradu i zarađuju, na koncu autora nacionalne himne koju je SDA odbacila…., u Turskoj se proglašava godina pjesništva Džemaludina Latića, objavljuju mu se izabrana djela u 10 knjiga na turskom jeziku, u kojima su sabrani njegovi eseji, priče, pripovijetke, romansijerska trilogija, književnost za djecu, ruhanijjetska duhovna poezija…
DA PONIŽENJE BUDE POTPUNO!
Zašto je to tako i šta se to doista dešava sa Bošnjacima? Jedan od mojih ranijih odgovora na ovo pitanje bio je zato što neokomunisti i bivši komunisti znaju šta će sa bosanskim muslimanima, ali ne znaju šta će sa islamom, i samo zato što je Latić pjesnik sa naglašenom islamskom motivacijom ne može biti na adekvatan način afirmiran u Sarajevu. U političkom smislu ovo je odraz nedostatka unutarnacionalnog dijaloga koji je nužan i na kojim sam ukazivao na način da će nas sam Bog kazniti ukoliko ne budemo tolerantni među sobom, tako što ćemo morati biti tolerantni prema neprijatelju, u ovom slučaju prema četničkim ideolozima i ubicama naših pjesnika.
I evo, ta se prijetnja i Božija kazna ostvaruje; dok je Sidran u Tešnju, a Latić u Istanbulu u Sarajevo se vraća Emir Nemanja Kusturica. Vjerujem da će mu sarajevska salonska ljevica lakše oprostiti prevjeravanja na srpstvo i pravoslavlje, što se u Kusturicinom sadašnjem političkom svjetonazoru može okvalificirati četništvom, nego ukabuliti Latićev islamijet.
Zlurado ću završiti ovo kolumnu sa željom da se Kusturica lijepo osjeća „među svojima“, pa da hoće izvršiti povrat stana u zgradi preko puta trga Alije Izetbegovića, za šta su se stekli pravni uvjeti, jer je SDA usvojila takve zakone, a nakon što je nezakonito dodijelila taj stan Nedžadu Ibrišimoviću. Da poniženje bude potpuno!
(TBT)