Piše: Jonathan Watts, thebosniatimes.ba
Ako je vjerovati anketama, Brazil će krajem ovog mjeseca za predsjednika izabrati rasistu, seksistu i homofobnog zagovornika torture. Skoro 50 miliona ljudi zamalo je izglasalo bivšeg armijskog kapetana Žaira Bolsanara već u prvom krugu, iako su njegovi ekstremni stavovi dobro poznati.
Malo se govori o uticaju koji bi njegov dolazak na vlast mogao imati na prirodu. Bolsanaro po tome nije jedinstven: širom svijeta iscrpljivanje resursa podstiče uspon autoritarnih vođa posvećenih interesima koji uništavaju okolinu.
Rezultati brazilskih izbora objavljeni su 8. oktobra, u času kada su nam klimatolozi uputili svoje dramatično upozorenje: da čovječanstvo ima samo 12 godina da drastično smanji emisiju gasova ili će se suočiti sa razornim posljedicama globalnog zagrijavanja. Države svijeta treba da počnu da sade drveće i ukinu fosilna goriva da bi se spriječio porast prosječne temperature za preko 0,5 stepeni Celzijusa, što će uništiti sve koralne grebene i nepovratno poremetiti vremenske sisteme donoseći sušu, poplave i ekstremne vrućine, što će stotine miliona ljudi gurnuti ispod linije siromaštva.
Historija nas uči da se sa propadanjem prirodne sredine društva okreću tobože čvrstim silnicima i vjerskim zilotima umjesto pametnim, pragmatičnim vođama. To se dešava i nama. Pored diktatura u Kini, Rusiji i Saudijskoj Arabiji, sve je veći broj mladih demokratija koje se vraćaju autoritarizmu: Filipini sa Rodrigom Duerteom, Turska sa Erdoganom, Egipat sa el-Sisijem. Na redu je izgleda Brazil sa Bolsanarom. U osnovi tih procesa je ekološki pritisak koji raste već preko 200 godina.
Karbon-kapitalistički industrijski model uspostavljen u Britaniji odavno eksploatiše minerale i organske resurse, dok se otpad ispušta u vazduh, vodu i zemlju. Svaka država koja bi dostigla određeni stepen razvoja izvozila je svoj pogubni odnos prema prirodi u sljedeću zemlju koja se tek uspinjala ljestvicom ekonomskog razvoja.
Kada je ova paradigma primijenjena u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta Kini ostalo je malo prostora za apsorbovanje njenog pogubnog uticaja. U toku je nadmetanje za ono što je preostalo, uz porast nasilja i ekstremizma. Političari centra, nosioci kompromisnih politika, izgubili su povjerenje građana. Glasači možda nisu ekološki osviješteni, ali osjećaju da nešto ozbiljno ne valja i da polovična rješenja više nisu dovoljna.
Donald Trump je u SAD, uz ogromnu podršku industrije fosilnih goriva, oslabio moć Agencije za zaštitu okoline, omogućio industriji pristup nacionalnim parkovima, smanjio kontrolu zagađenja i zaprijetio povlačenjem SAD iz Pariskog sporazuma. U Australiji su stranačke kolege spriječile premijera Malkoma Turnbula da ispuni predizborno obećanje o smanjenju emisije ugljenika. Sada su u Brazilu glasači stali iza političara koji obećava da će izaći iz Pariskog sporazuma, ugasiti vodeću vladinu agenciju koja kontroliše krčenje amazonskih kišnih šuma i ukinuti zaštitu domorodačkih teritorija.
Bolsanara podržavaju veliki agrobiznisi i rudarska industrija, koji jedva čekaju da sliv Amazona ostane bez zaštite. Bolsanara podržavaju i tržišta koja zavise od industrijske eksploatacije prirode. Glavni berzanski indeks i vrijednost brazilskog reala skočili su poslije izbornih rezultata iz prvog kruga. Wall Street Journal ga je u redakcijskom komentaru podržao kao „konzervativnog populistu“.
Ovakve neofašiste treba shvatiti ozbiljno. Oni rade u interesu industrija koje se protive Pariskom sporazumu i drugim međunarodnim dogovorima koji treba da spriječe nove ekološke katastrofe koje najteže pogađaju siromašne. Njihov „antiglobalizam“ je okrenut protiv prirode i budućnosti. Eksploatacija prirodnih resursa donosi kratkoročne koristi, sve dok se krče šume, otvaraju nove plantaže i rudnici, ali profit od toga ubiraju malobrojni dok ekološki stres pogađa cijelu planetu.
Klimatolozi ozbiljno strahuju od mogućnosti da globalno zagrijavanje stvori povratne sprege koje će ubrzati katastrofu. Pritom nam nedostaju analize odgovarajućih ekonomskih i političkih povratnih sprega. Kako suša u Kini povećava pritisak da se u Amazoniji proizvodi više hrane i krči više šuma. Ili do koje mjere su moćni poslovni interesi skloniji diktatorima nego demokratima ako im to omogućava bolji kvartalni rast.
Jaz između politike i nauke se produbljuje. Dok naučnici traže ambicioznije zahvate radi zaustavljanja klimatskih promjena, političari profitiraju na obećanjima o smanjenju emisije gasova, podršci takozvanim ekstraktivnim industrijama i ukidanju regulative koja kontroliše zagađenje. I ne radi se samo o diktaturama. Britanija nastavlja sa frakingom, Njemačka sa eksploatacijom uglja, a Norveška sa istraživanjem novih izvora nafte.
U nekom trenutku glasači će shvatiti da je u osnovi aktuelnih svjetskih problema ekološki stres. Trenutak uvida će možda nastupiti kada voda postane preskupa, ili kada usjevi propadnu uslijed neprekidnih talasa vrućine, ili kada izbjeglička kriza izazove rat – ali u nekom trenutku će slabosti lokalnih moćnika postati očigledne i ljudi će zatražiti promjene. Možda će tada biti kasno. I klima i politika će možda već preći tačku poslije koje nema povratka, kada nastupa društveni haos a populisti postaju doživotni diktatori.
Ovaj epilog još uvijek nije neizbježan, mada rizici rastu. Sada je jasnije nego ikada da se klimatski i ekološki kolaps može izbjeći glasanjem za ljude kojima je to prioritet. Oporavak ekonomije nije moguć bez oporavka prirodne sredine. Globalna potreba za radikalnim promjenama je opravdana, ali ukoliko nije usmjerena ka ekološkoj obnovi demokratija će izumrijeti prije korala.
(TBT, The Guardian)
