Piše: Richard N. Haass, thebosniatimes.ba
Gotovo da su svi vidjeli dramatične fotografije amazonske vatre. Desetine hiljada požara – namjerno izazvanih ili uzrokovanih sječom, poljoprivredom, rudarstvom i drugim ljudskim aktivnostima izbili su samo tokom ove godine.
To je značajno jer šume apsorbiraju gasove, koji povećavaju globalno zagrijavanje ako se puste u atmosferu. Smanjenje amazonskih prašuma usljed požara doprinosi problemu klimatskih promjena na dva načina: sami požari oslobađaju gasove i čestice koje ubrzavaju zagrijavanje planete, i uklanjanje stabala po definiciji znači da oni ne mogu apsorbirati ugljen dioksid.
O ovom pitanju je bilo riječi i na prošlomjesečnom susretu G7 u Francuskoj. Lideri mnogih od najbogatijih zemalja svijeta obećali su nešto više od 22 miliona dolara za pomoć Brazilu, domu veće površine amazonske prašume i gotovo polovine svjetskih tropskih šuma, u borbi protiv požara. Brazil je bijesno odbacio ovu ponudu.
Populistički predsjednik ove zemlje Jair Bolsonaro kazao je da Brazil neće dozvoliti da ga zemlje G7 tretiraju kao koloniju. „O našem suverenitetu se ne može pregovarati“, objavio je portparol predsjednika. Na kraju, Brazil je prihvatio 12 miliona dolara pomoći od Britanije ali nije postigao kompromis ni sa G7 niti Francuskom koja je bila domaćin samita.
Ono što se događa u Brazilu naglašava fundamentalnu napetost u svijetu. Brazilska vlada smatra da ono što se događa unutar granica zemlje spada u njihovu nadležnost. Ovo je tradicionalni pojam suvereniteta koji uglavnom deli većina svjetskih vlada, među kojima Sjedinjene Države, Kina, Rusija, Indija i drugi.
Ali to je neadekvatan ako ne i zastari stav u današnjem globaliziranom svijetu gdje gotovo bilo ko i bilo šta može stići bilo gdje. Posljedica je da se ono što se događa u nekoj zemlji ne može automatski i bezuvjetno smatrati samo njenom brigom.
Razmotrimo terorizam. Krajem devedesetih godina prošlog vijeka talibanska vlada koja je tada kontrolirala Afganistan dozvolila je Al Kaidi da djeluje slobodno sa afganistanske teritorije. Al Kaida je to učinila i isplanirala operaciju kaja je dovela do stradanja gotovo 3.000 nedužnih muškaraca, žena i djece u SAD, 11. septembra 2001.
SAD, kojima je tada upravljao George Bush mlađi, uz podršku većeg dijela svijeta, postavio je ultimatum talibanskoj vladi: predajte lidere Al Kaide i odbacite buduće korištenje Afganistana za promociju terorizma ili ćete se suočiti sa uklanjanjem sa vlasti. Drugim riječima, vladi je rečeno da je koristi i zaštite suvereniteta ne obavezuju da obezbjeđuju utočište i pruža podršku teroristima. Talibani su odbili prihvatiti ovaj zahtjev; u roku od nekoliko sedmica međunarodna koalicija predvođena SAD prisilno ih je uklonila sa vlasti.
Lekcija za Brazil je jasna: ono što je vlada odabrala uraditi a ne radi vezano za prašumu ima posljedice po cijeli svijet. Da je u pitanje bilo „jedva“ jedna od lokalnih degradacija životne sredine i zagađenja bila bi stvar koja se tiče Brazila, koliko god to moglo biti loše. Ali, čim efekti krčenja šuma pređu granice – ono što se događa u Brazilu – postaje legitimna briga drugih. Zagađenje se uglavnom odnosi na lokalne rezultate lokalnih aktivnosti; klimatske promjene govore o globalnim rezultatima lokalnih aktivnosti.
A znamo da rezultati klimatskih promjena koštaju: češće i jače oluje, poplave, suše i drugi ekstremni vremenski uvjeti. Sve više ljudi je interno raseljeno i kao posljedica toga pretvoreni su u izbjeglice. Značajni dijelovi svijeta mogli bi uskoro biti nenaseljeni. Klimatske promjene, poput terorizma, postale su svačija briga. Brazil bi trebalo da se posmatra kao čuvar Amazona a ne njegov vlasnik.
Šta treba učiniti? Jedan od pristupa jeste stvaranje podsticaja za zemlje poput Brazila da se ponašaju odgovornije. To je stajalo iza ponude G7 za pomoć Brazilu i podupire dugogodišnje programe pomoći EU koji su osmišljeni da se obuzda uništenje šuma i promoviše sadnja novih.
Ali jasno je da brazilska vlada nije odgovorna na način na koji bi trebalo. Uklanjanje pravnih barijera za krčenje šuma doprinosi problemu kao i oskudni vladini resursi da primijene zakone i zaustave one koji nezakonito sijeku drveće i pale vatru.
Još jednom, suverenitet iziskuje obaveze kao i prava. A tamo gdje se toga ne pridržavaju, pritisak se mora primijeniti. Vrijeme je da se razmotre kazne protiv vlada kao što je brazilska ako odbije ispuniti svoje obaveze prema svijetu. Kazne bi mogle biti bojkot turizma, sankcije i uvođenje taksi. Očito je da bi bilo poželjno ohrabriti pozitivne inicijative kako bi se omogućile željene akcije. Ali moraju postojati štapovi, tamo gdje mrkva nije dovoljna.
Mnoge vlade koriste ovaj pristup da spriječe ili odgovore na genocid, terorizam i distribuciju naoružanja. Ponašanje Brazila pokrenulo je pitanje da li se i oni koji vole klimatske promjene trebaju tretirati na sličan način.
/Autor je predsjednik američkog Vijeća za inostrane odnose i pisac knjige „Svijet u neredu“/
(TBT, Project Syndicate)