Od početka sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća na snazi je golema, koncentrirana, koordinirana ofanziva svijeta biznisa kojoj je cilj poništavanje egalitarnih dostignuća ostvarenih tijekom vladavine predsjednika Nixona.
Ta je ofanziva vidljiva na više planova. Prilično je jasno o čemu se radi iz čuvenog Powellovog Memoranduma – dokumenta koji je Trgovinskoj komori, najvećem poslovnom lobiju, poslao tada već bivši sudac Vrhovnog suda Powell – u kojem ih upozorava da poslovni svijet gubi kontrolu nad društvenim kretanjima i da nešto treba učiniti kako bi se “suprotstavilo” tim silama.
U Powellovom Memorandumu stoji da je najčešće tužena klasa u Sjedinjenim Američkim Državama upravo kapitalistička klasa. Veliki posjednici, oni najbogatiji, najčešće su na optuženičkoj klupi. Stvari su u ruke preuzeli raspomamljeni ljevičari – Herbert Marcuse, Ralph Nader, mediji, sveučilišta – ali mi imamo dovoljno novca da im možemo uzvratiti. Ono što moramo napraviti jest sljedeće: moramo iskoristiti svoju ekonomsku snagu da sačuvamo ono što on naziva “slobodom” – misleći pri tome na moć.
Naravno, Powell govori biranim riječima o obrani, “protiv izvanjske sile”. Ali ako bolje pogledamo, vidjet ćemo da se radi o pozivu poslovnom svijetu da preuzme kontrolu i pokrene golemu ofanzivu kako bi se obuzdao taj nadirući val demokratizacije.
NEUMJERENOST DEMOKRATIJE
Na strani međunarodnih liberala došlo je do gotovo iste reakcije. Prvi veliki izvještaj Trilateralne komisije bavio se time pod naslovom Kriza demokracije. Trilateralnu komisiju sačinjavaju liberalni internacionalisti iz tri glavna industrijska, kapitalistička entiteta – Evrope, Japana i Sjeverne Amerike. Najbolje je opisuje činjenica da se Carterova administracija skoro posve povukla iz njezinih redova – pa je i to čini svojevrsnom krajnošću političkog spektra.
I oni su bili zgranuti demokratskim tendencijama šezdesetih godina i pomislili, “Pa moramo na to reagirati”. Bili su zabrinuti što se počela razvijati “pretjerana demokracija”. Dijelovi populacije koji su ranije bili poslušni – žene, mladi ljudi, starci, zaposleni – koje se ponekad znalo nazivati “oni od posebne važnosti”, počeli su se organizirati i pokušavali ući u političku arenu. Govorili su da to predstavlja preveliki pritisak na cijeli sistem. Da sistem neće izdržati sve te pritiske. Da ih stoga treba vratiti u stanje pasivnosti i depolitizirati ih. Posebno ih je brinulo to što se događa s mladim ljudima koji su bili u prvim redovima tokom svega onoga što se događalo šezdesetih godina. Mladi ljudi postaju previše slobodni i previše neovisni. A tu su podbacili škole, fakulteti, crkva – institucije odgovorne za “indoktrinaciju mladih”. Tako oni kažu, ne ja. Mi moramo postići ono što su oni nazvali “umjerenom demokracijom”, i tada će sve biti u redu.
Trilateralna komisija liberala nakon toga je ponudila mjere koje bi trebale postići bolju indoktrinaciju kako bi se obuzdao tisak, kako bi se ljude vratilo u pasivnost i apatiju, i da bi se nakon toga moglo početi razvijati “pravo” društvo. Unutar tog spektra provedeno je nekoliko prijedloga, a promjene u ekonomiji koje su orkestrirane pomogle su da se te mjere i provedu.
OBRAZOVANJE I INDOKTRINACIJA
Teško je ustanoviti izravne odnose uzroka i posljedica, ali prilično je teško ne vidjeti opće tendencije. Uzmimo, primjerice, indoktrinaciju mladih. Od ranih sedamdesetih počinjemo zamjećivati određeni broj procesa kojima se počelo kontrolirati studente. Ako se sjetimo tog vremena, odmah nakon invazije na Kambodžu, zemlja se raspadala. Fakulteti su bili zatvoreni. Ljudi su marširali na Washington, i još mnogo toga. Ta se kontrola odvijala na više načina. Promijenio se arhitektonski pristup fakultetima. Novi fakulteti koji su projektirani nakon tih godina (što je bio slučaj i u ostatku svijeta) počeli su se graditi tako da se studenti više nemaju gdje okupljati. Da se slobodno kreću alejama ili nečim sličnim, ali ne i da se gradi nešto kao Sproul Hall na Berkeleyju, gdje su se studenti okupljali i svašta izvodili.
Od sedamdesetih naovamo fakultetske školarine počele su rasti sve do nevjerojatnih visina. Ponovo moram reći da ne postoje nikakvi dokumenti koji bi mogli potkrijepiti da je to bilo planirano, ali jasno možemo uočiti posljedice – prije svega, veliki je dio stanovništva lišen prava na visoko obrazovanje. Ali čak i oni koji se uspiju probiti kroz fakultet, na koncu se nađu u stupici velikih dugovanja. Ako student završi fakultet s dugom od 100 000 dolara, on je u gotovo bezizlaznoj situaciji. Na raspolaganju mu je vrlo malo mogućnosti. Dug je tako strukturiran da ga ne može otplatiti, ali ne može ni bankrotirati, jer se ne radi ni o poslovnom niti o osobnom dugovanju. Taj dug visi nad vašom glavom cijeli život, a može ugroziti i vaše socijalno osiguranje. Dakle, morate se potpuno podčiniti višoj sili.
Uglavnom se ista stvar događa sa sustavom osnovnog i srednjeg školovanja poznatog pod imenom K-12. Tendencija u osmišljavanju programa K-12 jest svođenje obrazovanja na mehaničke vještine, pri čemu se nimalo ne potiču kreativnost i neovisnost – kako kod nastavnika, tako i kod učenika. Na to se svodi “učenje radi testa”, program “Ne zaboravimo niti jedno dijete”, ili “Utrka do vrha”. Mislim da su to sve programi koje možemo smatrati metodama indoktrinacije i kontrole. Naravno, postojao je i drugi način, jednostavno smanjenje ili potpuno ukidanje besplatnog obrazovanja.
Razvoj sistema privatnih osnovnih i srednjih škola također je tek blago prikriveni pokušaj da se uništi sistem javnog školstva. Privatne škole služe tome da iz fondova javnog sektora otmu dio novaca iz postojećih fondova za školstvo, čime slabe sistem javnog školstva. Čak ni sa svim tim prednostima, ne dobivaju se bolji rezultati, ni u jednom dijelu zemlje. Prema tome, treba uništiti javne ustanove.
U New York Timesu se pojavio članak s izjavama liječnika koji daju lijekove djeci u siromašnim sredinama, ne bi li se time postigli bolji rezultati u školi, iako ti isti liječnici jako dobro znaju da je sve u redu s djecom, ali da je nešto krivo s cijelim društvom. Zapravo, oni su to postavili kao da je društvo odlučilo ne mijenjati sebe, nego promijeniti djecu. Ta djeca dolaze iz siromašnih slojeva, iz škola koje nemaju dovoljno novaca, i tako dalje. A kako oni ne pokazuju dobre rezultate, mi onda u njih trpamo kojekakve lijekove. No nije istina da smo to odlučili mi kao društvo, takvu su odluku donijeli oni koji gospodare našim društvom.
OSUDA KRITIČARA
Proglasiti nečije djelovanje “antiameričkim” vrlo je zanimljivo – zapravo se radi o totalitarnom pojmu – pojmu koji se ne upotrebljava u slobodnim društvima. Kad je netko u Italiji kritizirao Berlusconija ili korumpiranu talijansku državu, nisu ga proglašavali “antitalijanom”. Štoviše, kad bi nekoga tako nazvali, ljudi bi po ulicama Rima ili Milana popadali od smijeha. No, u totalitarnom društvu, takav se pojam koristi. U starom Sovjetskom Savezu, djelovanje disidenata su proglašavali “antisovjetskim” –takva se osuda smatrala najtežom. Pod brazilskom vojnom huntom protivnike se nazivalo “antibrazilcima”. No valja reći da se takvi koncepti pojavljuju samo u onim kulturama u kojima se država poistovjetila s društvom, kulturom, narodom i svime ostalim. Dakle, ako netko kritizira državnu vlast – a pod državnom vlašću podrazumijevam ne samo vladu, nego i svu državnu korporativnu vlast – dakle, ako netko kritizira svu tu koncentriranu moć, tada je taj isti zapravo protiv cijeloga društva, kao i protiv svih ljudi. Zaista je nevjerojatno da se to na isti način događa i u Sjedinjenim Američkim Državama, jer koliko je meni poznato, mi smo jedino demokratsko društvo u kojem taj koncept nije javno ismijan. A to je znak postojanja onih elemenata elitne kulture koji su doista ružni.
Jednako je tako istina da se kritičare ne trpi i da se prema njima loše postupa u praktički svim društvima. To se čini na različite načine, ovisno o kakvom se društvu radi. U starom Sovjetskom Savezu osamdesetih godina dvadesetog stoljeća trpali su ih u zatvore, dok su istovremeno u El Salvadoru disidente ubijali teroristi koje su obučavale i vodile Sjedinjene Države. U drugim društvima kritičare su javno osuđivali, proglašavali nepoćudnima i slično. Hoću reći, to je normalno očekivati, ali u Sjedinjenim Državama, ako se nekoga želi uvrijediti, onda mu se prišije “antiamerikanizam”. Postoji cijeli niz sličnih uvreda, poput nazivanja nekoga marksistom, no zapravo to nije presudno, jer smo u cjelini vrlo slobodno društvo. Sa svime onime što u tome društvu možete kritizirati, to doista po mnogo čemu jest najslobodnije društvo na svijetu. Istina, represija postoji, ali među donekle privilegiranom populacijom, koju čini velika većina stanovništva, postoji visoki stupanj slobode. Dakle, ako vas i okleveće nekakav komesar, koga briga, jednostavno dalje nastavite raditi što ste i do tada radili.
NACIONALNI INTERES
Za Powella, na desnici, to znači, “mi imamo novac, mi imamo ljude od povjerenja, mi ćemo uvesti disciplinu”, i tako dalje. Što se tiče liberala, oni su umjereniji, ali svodi se na isto. Štoviše, Trilateralna komisija zapravo je upozorila da su mediji izvan svake kontrole i da će, nastave li biti ovako neodgovorni, vlada morati uvesti nužni nadzor da ih dovede u red. Iako svatko tko pažljivije prati medije zna da su oni toliko konformistički da je to sramota. Međutim, i to je previše za liberale, jer povremeno se dogodi i nešto što im se ne svidi.
Ako pogledate njihove studije, vidjet ćete da postoji jedan interes koji se nikada ne spominje – privatni biznis. I to s razlogom – jer tu se, ne daj Bože, ne radi o javnom interesu, nego o nacionalnom interesu, to se zapravo uzima zdravo za gotovo. Stoga je ama baš sve što dolazi od njih OK. Njima je dopušteno da budu lobisti, da kupuju cijele kampanje, postavljaju ljude u izvršnoj vlasti, donose odluke – to je u redu, dok sve ostalo, javni interes, široki slojevi stanovništva – njih valja podčiniti.
Dakle, takvo je stanje stvari. Odnosno, to je ideološka ravan izvršenog reaktivnog udara. No, najsnažnija reakcija i udar koji su se odvijali paralelno s ovime, odvijali su se u redizajniranju ekonomije.
(TBT, Nacional)