Piše: Agron Bajrami, thebosniatimes.ba
Na Balkanu opet vrije. Ovoga puta se nagađa da bi Kosovo i Srbija konačno mogli da normaliziraju svoje odnose. Priča se da će kosovski predsjednik Hašim Tači i njegov srbijanski kolega Aleksandar Vučić uskoro sklopiti dogovor koji će stabilizirati Balkan i obema državama pomoći da se pridruže EU. Pregovori se odvijaju uz posredovanje šefice EU za vanjske poslove Federike Mogherini. Tako bi 10 godina nakon proglašenja nezavisnosti Kosova bilo zatvoreno i posljednje poglavlje razgradnje Jugoslavije.
Zvuči kao bajka. Dvojica lidera na suprotnim stranama u ratu 1998-99 – u kome je na hiljade kosovarskih civila ubijeno, desetine hiljada domova spaljeno i uništeno, više od milion ljudi protjerano i raseljeno, koji je okončan tek poslije NATO intervencije – odjednom su prevazišli svoju mržnju i uzajamno neprijateljstvo u ime bolje budućnosti svojih naroda. Konačno napredak?
Naprotiv, sve ovo bi se moglo pretvoriti u noćnu moru. Uz ovaj dogovor se pominju „korekcija granica“ i „razmena teritorija“. Ni Tači ni Vučić svoje javnosti nisu obavijestili o detaljima, ali izgleda da to podrazumijeva da sjever Kosova sa većinski srpskim stanovništvom postane dio Srbije, dok bi se Kosovu pripojila oblast na jugu Srbije sa većinski albanskim stanovništvom, poznata kao Preševska dolina.
Poslije ove razmjene na Kosovu bi bilo manje Srba, a u Srbiji manje Albanaca. Dve države bi postale „etnički čistije“. Mnogi bi morali da napuste svoje kuće. Ukratko, došlo bi i do razmjene stanovništva, a ne samo teritorija.
Charles Kupchan, bivši savjetnik Baracka Obame a danas profesor na Univerzitetu Georgetown, opisao je predloženi plan kao „mirno etničko čišćenje“. Kupchan podržava ideju o razmjeni teritorija, uvjeren da „pragmatizam treba da nadvlada princip“. Ja se ne slažem.
Stvaranje etnički homogenih teritorija i država (ukratko, bez manjina) nije nova ideja. Ona je na Kosovu realizirana mnogo puta tokom historije i uvijek je ostavljala duboke rane koje ne zacijeljuju. Gotovo svaka kosovarska porodica pamti neku priču kojom će to potvrditi. Ima ih i moja porodica.
Prva potiče iz posljednjih godina vladavine Otomanskog carstva na Balkanu. Tokom 1877-78. protjerano je na desetine hiljada Albanaca, a porodica moje majke iz sela Berjan i Poštem (Donje Brijanje) na jugu današnje Srbije. Stariji rođaci se i danas na porodičnim okupljanjima sjećaju priča svojih starih – o kućama, poljima i grobovima koje su ostavili za sobom. To protjerivanje je bilo etničko čišćenje zapečaćeno 1878. na Berlinskom kongresu.
Druga priča potiče od mog pokojnog pradede sa očeve strane. Kao dijete gledao bih kako mu oči suze a glas drhti dok se prisjeća noći 1927. u kojoj on, njegov otac i stariji brat napuštaju svoju kuću i poslastičarnicu koju su držali u gradu Pravištu. Danas se to mjesto u istočnoj Grčkoj zove Elefterupoli. Progon je bio posljedica grčko-turskog Sporazuma iz Lozane o razmjeni stanovništva. Zemlja u kojoj su živjeli nije bila njihova domovina, ali je tu bila sva njihova imovina kojom su izdržavali porodicu na Kosovu. Imali su samo nekoliko minuta da se spakuju, ali nije bilo nasilja, sve je prošlo mirno, pričao je moj pradeda godinama kasnije. Ipak, to je bilo etničko čišćenje.
Samo nekoliko minuta za pakovanje imali su i mnogi kosovski Albanci kada su pred njih stale srpske vojne i sigurnosne snage u martu 1999, na vrhuncu Miloševićeve kampanje etničkog čišćenja. Ta kampanja je bila represivna, nasilna, krvava i kriminalna. Mnogi su ubijeni, većina protjerana. Među više od milion ljudi koji su tada prognani sa Kosova bila je i gotovo cijela porodica moje majke, potomci protjeranih iz južne Srbije prije 120 godina, kao i mnogi rođaci sa očeve strane, potomci onih koji su bili prinuđeni da napuste svoj dom i radnju u istočnoj Grčkoj. I sâm sam postao izbeglica u Makedoniji. Svi smo bili žrtve etničkog čišćenja, poništenog tek poslije NATO intervencije.
Ne vjerujem da toga nisu svjesni oni koji podržavaju ideju o razmjeni teritorija između Kosova i Srbije. Oni samo ignoriraju očigledno. Etničko čišćenje je zločin, bez obzira da li je sprovedeno u miru. Osim što je moralno neprihvatljiv i suštinski antievropski, takav plan bi izazvao dugoročnu političku i sigurnosnu nestabilnost širom regiona. Ako se Kosovu i Srbiji dozvoli da razmjenjuju teritorije i ljude, zašto se to ne bi omogućilo i drugima? Mnoge zajednice u regionu ne vole države u kojima žive: Srbi i Hrvati u Bosni, muslimani u Srbiji, Albanci u Makedoniji, pa čak i Mađari u Slovačkoj ili Turci na Kipru.
Zato se mnogi protive „rješenju“ koje se danas izgleda ozbiljno razmatra. Na Kosovu su razmjenu teritorija odbacile većina parlamentarnih stranaka i vladajuća koalicija. Status i granice Kosova proizlaze iz njegove nezavisnosti proglašene 2008. na osnovu plana bivšeg finskog predsjednika Martija Ahtisarija. Međunarodni sud pravde je ocijenio da je to rješenje bilo zakonito.
Za Tačijevu razmjenu teritorija gotovo da nema podrške među kosovskim Albancima. Dogovor ne bi bio ratificiran u kosovskom parlamentu čak i kada bi ga Tači potpisao. Protivi mu se i većina kosovskih Srba, jer bi se mnogi našli „na pogrešnoj strani granice“.
Dogovor o granicama je neprihvatljiv i za mnoge zapadne zemlje, prije svih za Njemačku i Britaniju. Angela Merkel je izričito odbacila promjene granica na Balkanu. „Uporno to moramo ponavljati, jer su uporni i pokušaji da se razgovori o granicama ponovo otvore“, upozorila je ona u augustu.
Dakle, pravo pitanje za EU glasi: zašto bi Brisel uopće pomišljao da podrži plan koji toliko odudara od evropskih vrijednosti, koji su odbacile ključne evropske države a koji ne želi ni većina ljudi na terenu? Federika Mogherini treba da nam odgovori na ova pitanja.
/Autor je glavni urednik Kohe ditore./
(TBT, The Guardian)