Najpoznatija slika djece koja se igraju su “Dječije igre” Pietera Brueghela Starijeg iz 1560. na kojoj je predstavljen gradski trg na kome se djeca od onih najmlađih do adolescenata igraju bezvremenih igara. Djeca su sama u gradu a njihove aktivnosti predstavljaju katalog dječije igre.
Ali neki brinu da je trenutna kultura manje prijateljski naklonjena igri i da djeca možda nemaju prilike da istraže sve mogućnosti igre.
Američka akademija pedijatara je nedavno objavila saopćenje u kome igru opisuje kao izuzetno motivirajući aktivni angažman koji rezultira “radosnim otkrićem”.
Na taj način je sažeto opširno razvojno i neurološko istraživanje igre i izdvojena su neka specifična otkrića vezana za igre “Vidi me” (igra koja se ponavlja i pruža “radost što možete da predvidite šta će se dogoditi”) i “Simon kaže” (igra koja gradi impulse kontrole i izvršenja). U izvještaju se pozivaju ljekari da ohrabruju igru i pišu “recepte za igru” za svako zdravo dijete tokom prve dvije godine njegovog života.
“Djeca razvijaju vještine 21. vijeka kroz igru”, kaže dr Michael Yogman, glavni autor saopćenja i šef odjeljenja ambulantne pedijatrije u bolnici Mount Auburn u Massachusettsu. To su društvene i emotivne vještine i izvršne funkcije, “vještine koje su od suštinskog značaja za odrasle u novoj ekonomiji i pomažu im da sarađuju i budu inovativni”.
Od suštinske važnosti u pedijatrijskoj nezi je jačanje odnosa roditelj–dijete i igra ima važnu ulogu u tome, rekao je on.
Čak i sa malom djecom, dodaje. “Kada se tromjesečna beba nasmije i roditelj joj se nasmije, te aktivnosti su daleko od trivijalnih” jer su važne za razvoj jezika i društveno-emotivnih vieština poput čekanja reda.
Nedavna istraživanja su pokazala da igra utječe na razvoj mozga, kako njegove osnovne strukture tako i funkcije, a promjene vezane za igru mogu da se prate do molekularnog i ćelijskog nivoa.
Stabilan odnos sa roditeljima i drugim starateljima koji se stvara kroz ove interakcije također je veoma značan za djecu. Ona tako uče kako da se nose sa stresovima i traumama i sprečavaju da se razvije takozvani “toksični stres”, koji može veoma loše utjecati na razvoj djeteta.
“Smatram da postoji velika pedijatrijska uloga u tome da označite koliko je važna igra, na toliko mnogo nivoa”, navodi dr Yogman. “Roditelji žele od ljekara da čuju kako da se postave prema svojoj djeci i u koliko aktivnosti treba da budu uključena. Oduševljen sam što je akademija podržala ideju da igru treba prepisivati kao recept.”
“Ovde se uopće ne radi o skupim igračkama”, nastavlja ovaj ljekar. “To mogu, i to treba da budu stvari koje svako ima u svom domu, a koje djeca mogu da otkriju i istražuju.”
Recimo, dijete može da dobije plastične posude i kašike i da sjedi na podu sa njima. Roditelj treba samo da gleda kako će se dijete ponašati.
“Mnogi roditelji mi kažu da su i oni mislili da odrastanje treba tako da izgleda. I lijepo im je što je neko to najzad validirao.”
Učenje kroz igru podržava urođenu motivaciju djece da nešto nauče.
Ono što roditelji treba da urade, kaže dr Benard Dryer, direktor razvojne i biheviorističke pedijatrije u Njujorškoj školi medicine, jeste da pomognu djeci da postave “skele”. To znači “da ne kontrolirate igru djeteta već da ga, kada vidite da je spremno za sljedeći korak, podržite”.
Primjera radi, ne treba djetetu da riješite slagalicu, ali možete ga navesti da sam zaključi tačno koji će se djelić uklopiti. Ohrabrivanje zbog onoga što rade mnogo je djelotvornije od kritiziranja zbog onoga što nisu uradili.
Postoje ključne teme koje povezuju sve ove različite ideje; važnost interakcije sa djecom, odgovaranje na njihova pitanja, vrijednost staromodnog vremena provedenog licem u lice sa roditeljima i vršnjacima i važnost pomaganja djeci da pronađu različita iskustva van ekrana.
“Igra je najvažniji dio djetinjstva”, kaže dr Dryer. “Tako se razvijaju emotivno, kognitivno i jezički.”
(TBT, NYT)