Američka ekonomija je napredovala od mračnih dana 2008. kada je kolaps Lehman braće i velikih banaka doveo do svjetske ekonomske katastrofe. Veći dio protekle decenije ekonomija i berze su bili u usponu. Ali taj rast je podstakao bankare, političare i zakonodavce da ponove greške koje su dovele do krize i milione ljudi koštale posla, doma i ušteđevine.
Finansijski sistem i ekonomija su, očito, na mnogo čvršćim osnovama nego prije deset godina. Plate jedva da drže korak sa inflacijom ali je stopa nezaposlenosti, koja je skočila na 10 procenata, sada pala na 3,9 posto. Tržište nekretnina, nekada ubijeno prinudnim naplatama, sada se vratilo u život a cijene kuća u mnogim dijelovima zemlje opet idu do vrtoglavih visina. Banke koje su nekada zavisile od novca poreskih obveznika sada bilježe profit.
Za oporavak, zahvaljujući brzoj reakciji, najzaslužniji su Obamina administracija, Federalne rezerve i Kongres. Kongresmeni i predsjednik Barack Obama radili su na tome da stimulišu ekonomiju sa gotovo jednom bilijardom dolara. Federalna rezerva oživjela je finansijski sistem snizivši kamate, kupujući obveznice i spasavajući institucije poput Američke međunarodne grupe koja je bila osiguravajuća kuća finansijski kompromitovanim bankama.
Kongres je donio Dodd–Frankov zakon, uveo strože regulative finansijskim institucijama i ograničio njihovu slobodu da mnogo rizikuju sa pozajmljenim novcem. Zakon je pomogao da se povrati povjerenje u banke koje su izgubile kredibilitet potrošivši milijarde na sumnjive inženjerske projekte koje je rijetko ko razumio i mogao da objasni. Također je otvoren Biro za finansijsku zaštitu potrošača koji brani potrošače od predatorskih poslovanja. A Kongres i Obama su proširili zdravstveno osiguranje na 20 miliona ljudi.
Pa ipak, bruto domaći proizvod po glavi stanovnika u Sjedinjenim Državama je oko 70.000 dolara manji nego koliki bi bio da je ekonomija ostala na pravcu na kome je bila prije krize, pokazuje analiza koju je objavila Federalna banka San Francisca. Autori izvještaja zaključili su da će ekonomija “teško povratiti” izgubljeno, što je šokantno priznanje trajnih i značajnih troškova finansijske krize koja je mogla biti izbjegnuta.
Naravno, gubici od krize nisu podjednako bili raspoređeni. Porodice skromnijih primanja imaju manje ili u mnogim slučajevima nula prihoda, one su možda izgubile domove i štednju. Prosječnoj tročlanoj porodici koja je godišnje zarađivala manje od 42.500 dolara neto vrijednost je prepolovljena na 10.800 dolara 2016. sa 18.500 dolara 2007, pokazalo je istraživanje Pju istraživačkog centra. Bogate porodice koje su zarađivale između 42.500 i 127.600 izgubile su trećinu sredstava i pale na 110.100 dolara. Ali je bogatstvo veoma bogatih porodica koje godišnje zarađuju više od 127.600 skočilo gotovo 10 procenata na 810.800 dolara.
Kriza i odgovor na nju pogoršali su trendove koji su doveli do toga da plate stagniraju za većinu porodica dok najbogatiji dobijaju veći dio ekonomskog kolača. Obamina administracija i Kongres napravili su veliku grešku na početku recesije fokusirajući se više na spašavanje banaka a manje na pomaganje porodicama koje su bile izbačene iz domova i ostale bez poslova.
Kasnije, odluka republikanskih lidera u Kongresu da se protive svakoj Obaminoj ideji spriječila je vladu da pomogne ljudima da povrate ono što su izgubili ili da podgrije stidljiv oporavak trošenjem na infrastrukturu i druge stimulativne mjere.
Prije krize, udio u ekonomskoj proizvodnji koji je išao u ruke radnika padao je od početka 2001. kada je iznosio 64 posto. Poslije krize, pao je na oko 56 procenata, navodi Biro za statistiku rada i dodaje da je posljednjih par godina počeo polako da raste. Razlog tome je što plate radnika stagniraju, dok je korporativni profit skočio, naročito za mali broj onih koje stručnjaci nazivaju “firmama superzvijezdama”, uključujući tehnološke gigante poput Applea, Alfabeta koji je vlasnik Googlea i Facebooka.
Dok nekoliko velikih kompanija sa relativno malim brojem zaposlenih grabi sve veću tržišnu moć i profit, manje toga ostaje za radnike, navodi se u izvještaju ekonomista sa MIT-a, Harvarda i Univerziteta Cirih, objavljenom 2017.
Kao predsjednički kandidat Donald Trump je govorio kako će zauzeti čvrst stav prema Wall Streetu, kako će se boriti protiv korporativne konsolidacije i kako će brinuti o “zaboravljenim muškarcima i ženama”; ali on i republikanci u Kongresu su blagi prema Wall Streetu, uradili su vrlo malo u pogledu konsolidacije, podstakli su profit a smanjili zaštitu onih “zaboravljenih muškaraca i žena”.
Prošle godine republikanci su zabilježili najveću pobjedu u Trumpovoj eri smanjivši federalne prihode za 1,5 bilijardi u narednih 10 godina smanjivši poreze za korporacije i bogate porodice. Zakon podrazumijeva trajne poreske olakšice za bogataše u investitorskoj klasi, uključujući i strance koji imaju udio u američkim firmama. Radničke porodice su dobile manje olakšice koje će nestati poslije 2025. Zakon će produbiti nejednakost prihoda i podstaći finansijske ekscese pretjeranim stimulisanjem ekonomije koja se devet godina oporavlja.
Poslanici, administracija i Federalne rezerve takođe odbacuju zakone uvedene u proteklih 10 godina. U maju je Kongres glasao protiv dijelova Dod–Frenkovog zakona tako što su izuzeli od strogog nadzora banke sa prihodima od 250 milijardi dolara za razliku od 50 milijardi koliko je bilo ranije. To znači da će manje od 10 velikih banaka biti pod nadzorom za koji stručnjaci kažu da je bio neophodan poslije krize.
Zvaničnici su također predložili opuštanje pravila koje spriječava banke da se kockaju sa novcem klijenata rizičnim investicijama. Također žele da smanje nivo obaveznog kapitala banke, što će povećati profit za firme kao što su Citigroup i JPMorgan Chasse tako što će moći da rade sa pozajmljenim novcem a ne sa kapitalom dobijenim od akcionara.
Prošle godine inspekcija je prekinula nadzor nad Američkom međunarodnom grupom (AIG) koji se primjenjuje na kompanije čiji je kolaps izazvao lančanu reakciju propasti. Dok je AIG manja nego 2008. kada je gotovo srušila mnoge velike banke, ona je i dalje velika domina u finansijskom sistemu.
Brzina sa kojom zvaničnici odbacuju finansijske regulative šokantna je za ekonomiste. “Posljednji put kada smo uveli ovakve regulative 1930-ih, bilo nam je potrebno 30 do 40 godina da ih ukinemo”, kaže Raghuram Rajan, ekonomista sa Čikaškog univerziteta i bivši guverner Indijske banke. “Ovoga puta to radimo za 10 godina.”
Rajan koji je upozoravao na prošlu krizu kaže da nije mudro sada ukidati regulative jer su kompanije i pojedinci pozajmili mnogo novca širom svijeta, zbog čega je skočio rizik od finansijskih problema.
Sa investitorima koji podižu cijene na berzi i sipaju milione dolara u start upove koji gube novac kao da ništa loše ne može da se desi, još više nervira i ljuti to što su zvaničnici tako lako odbacili lekcije naučene u prošloj krizi. Kako bi život bio još bolji za najbogatije Amerikance, vlada ugrožava ekonomsku budućnost svih ostalih.
(TBT, NYT)