Piše: Mario Vargas Llosa,thebosniatimes.ba
Mauricio Rojas, koga je predsjednik Sebastijan Pinera 9. avgusta ove godine imenovao za ministra kulture, umjetnosti i nasljeđa, morao je da dâ ostavku nakon četiri dana odnosno manje od devedeset sati. Njegov munjeviti prolazak kroz vladu posljedica je besprekorne operacije diskreditacije i klevete ljevice za koju sam naivno vjerovao da je reformirana i demokratska. Prevario sam se: i dalje je ista ona koja je, svojim ekstremističkim i retoričkim, subverzivnim i irealnim sektarenjem u doba Salvadora Allendea doprinijela uništenju čileanske demokratije i dovođenju na vlast krvavog Pinochetovog režima, koji ju je, naravno, nokautirao.
Upravo to je kritizirao Mauricio Rojas, kome je diktatura dobro poznata jer ju je iznutra doživio u mladosti, i to današnja netolerantna ljevica mu ne može oprostiti. Prije svega, moram kazati da osjećam prema njemu veliko poštovanje otkako sam ga upoznao, i da ga smatram jednom od najčistijih i najčestitijih osoba koje sam imao priliku sresti, između ostalog i zbog njegovog intelektualnog rada: napisao je dvadeset knjiga koje su primjer preciznosti, znanja i inteligencije.
Rođen 1950, obrazovanje je stekao od svoje socijalističke majke, Huane Mullor, koju je Pinoshetova diktatura zatvorila i mučila u Vili Grimaldi, prije nego što ju je pustila da ode u izgnanstvo u Švedsku. Mauricio je u mladosti bio pristalica Revolucionarnog ljevičarskog pokreta (MIR-a) i vjerovao je u oružanu revoluciju poput mnogih mladih Čileanaca njegove generacije koji su odbijali buržoasku demokratiju – bila je to maska reakcije – uvjereni da jedino komunizam može stvoriti pravedno i solidarno društvo. Imao je sreće da ode u inostranstvo prije nego što su ga uhapsili, inače bi proveo mnogo godina u zatvoru, ili bi ga streljali, ili bi njegova smrt bila posljedica mučenja, kao što je to bio slučaj s mnogim njegovim drugovima.
U Švedskoj je svo vrijeme bio u vezi sa najradikalnijim čileanskim izgnanicima i pokušao je otići na Kubu da bi dobio vojnu obuku – gerilsku i terorističku- ali birokratske komplikacije se osujetile taj pokušaj (srećom po njega). Velika promjena – njegovo „preobraćanje““ – desila se na Univerzitetetu u Lundu gdje je upisao studije ekonomije.
To je više bila intelektulana i etička nego politička promjena. Dok nije doktorirao, njegove ideje su dovele evoluciju od marksizma do demokratije liberalizma, o čemu je pisao u najrzonvrsnijim esejima o latinoameričkoj enkonomiji. Švedskoj, Marxu, Lenjinu, Argentini svojoj domovini. Uvijek je fascinantno čitati neko njegovo djelo, jer, čak i kad piše o uskotračnim i vrlo tehničkim pitanjima, na primjer o ekonomiji, nikad se ne udaljava od žive stvarnosti, akuelne problematike. I upravo to njegovom štivu, osim intelktualnog kvaliteta, daje praktički smisao, proživljenu istinu, poput članaka i knjiga Georgea Orwela, na primjer.
Mauricio Rojas je inteletualac i čvojek od akcije, nesvakidašnja jedinka. U Švedskoj ne samo da je naučio jezik – na kojem je napisao neke svoje knjige – već je bio i pristaša Liberalne narodne stranke i šest godina njen poslanik u švedskom parlamentu. Potom je radio u Španiji na jednoj od tema koje su mu specijalnost, a to je imigracija. Mi koji smo pročitali memoare koje je napisao u Strukovnoj školi za imigraciju i saradnju možemo pricijeniti veličinu kleveta koje ovih dana kruže o njemu, optužujući ga, između ostalih neprimjerenih besmislica, da je bio uvrijedljiv i nesojetljiv prema hiljadama Afrikanca koji bježe iz svojih zemalja i rizukuju živote pokušavajući ući u Evropu. Malo je ljudi pokazalo toliko solidarnosti i razumijevanja prema tom dramatičnom pitanju kao Mauricio Rojas.
„Dijalog preobraćenja“ koji je objavio sa Robertom Ampuerom – u dva toma – i čiji prikaz sam objvaio u ovoj kolumni, vrlo je zanimljivo svjedočanstvo dvojice Čileanaca koji su, u mladosti, vjerovali u revoluciju, pištolje i bombe kao političko oružje za okončanje socijalnih nepravdi – Ampuero nije bio pristalica MIR-a već komunista – da bi potom uvidjeli da je taj način besmislen i da bi mogao donijeti društvu gore stvari od bolesti, te su se opredjelili za demokratske, odnosno pacifističke i liberlane pozicije. Iz te knjige je izvučena, sasvim van konteksta, rečenica koja je doprinjela velikoj pobuni čileanske ljevice protiv Mauricia Rojasa, rečenica koja kritizira Muzej sjećanja nazivajući ga predramskom „montažom“ nego muzejom. Prava je besmislica bez glave i repa zaključiti iz toga da Mauricio poriče strahote koje je počinila Pinochetova vlada. Postoji na desetine citata koji se mogu izvaditi iz njegovih članaka, knjiga i javnih obraćanja, gdje prepoznaje i strogo osuđuje zločine diktature koju je Chile pretrpio tokom vojnog režima.
S druge strane, on nikada ne bi prihvatio takve optužbe a da ne zadre u uzrok državnog udara koji je uništio jednu od najčvršćih demokratija u Latinskoj Americi. Odgovornost ekstremne ljevice za Allendeov pad bila je veoma velika. Njega je izabrala trećina biračkog tijela da bi održao i unaprijedio demokratske institucije, a ne da bi napravio socijalističku revoluciju nalik kubanskoj. Neredi, oduzimanje zemljišta i fabrika, razulareno nasilje prema masama koje su željele „kvalitetni skok“ ka etatizmu, kolektivizmu, i pretvaranje Chilea u drugu Kubu preplašili su dobar dio čilenaskog društva, i to je stvorilo državu pogodnu za vojni udar, taj užasni period čileanske historije.
Umjesto što surovo montira grosteskno izvrtanje istine, poput ove čija je žrtva Mauricio Rojas, uz pomoć nekog od njegovih saradnika u traženju načina da se oslobode ideološkog sljepila i političkog fanatizma – koji to sada pokušava pokrenuti – toj ljevici bi bilo bolje da još uvijek predstavlja važan segment čileanskog društva, da kritičkim okom prouči svoje greške i ispade tokom burnog perioda čileanske historije, kako bi bolje učestvovala u unaprjeđivanju demokratije koju je Chile uspio vratiti i koja je, ne zaboravimo to, načinila od njega latinoameričku zemlju koja najbrže napreduje u svakom pogledu: političkom, društvenom i ekonomskom. Šteta što ta pobjeda žučnog revanšizma lišava Chile ministra koji bi na polju kulture ostavio trag napretka čileanske stvarnosti.
Nije mi žao zbog Rojasa i njegovih čitalaca; žao mi je zbog Chilea. Shvatam da je on sada, nakon ovog frustrirajućeg iskustva, odlučio se povući sa svake političke funkcije i vratiti se svom intelektualnom radu. Tačno je da život nije bio odviše velokodušan prema Mauriciu Rojasu, budući da mu je donio veoma bolna iskustva. On ih je uvijek umio prevazići, zavidnim optimizmom, pretvarajući ih u intelektualna iskustva, na radost sve većeg broja svojih čitalaca. Oni koji su ga uspjeli lošim postupcima izv566ući iz minsitarstva, sa položaja koji tek što je bio zauzeo, ne trebaju žuriti sa pjevanjem pobjedničke himne. Bitka je tek počela i bit će dugotrajna, ali stvaljam ruku u vatru da će Mauricio Rojas prije ili kasnije izići kao pobjednik.
(TBT, Nedeljnik)