Hvatajući valove Mediteranskog mora na svojoj dasci za surfanje, Raed Jadallah je osjećao kako nadilazi ograničenja koja mu je nametnuo život – život jednog Palestinca u opkoljenom Pojasu Gaze.
Kada bi uspio ugrabiti nešto vremena, ovaj 26-godišnji surfer bi ostavljao borbu na obalama Gaze.
„Kada sam surfao, zaboravljao sam na sve. To je kao da ste u drugom gradu gdje nema rata ili blokade. Sve što je na umu jeste kako ćete uhvatiti još jedan val,“ kazao je Jadallah.
Jadallahova strast naglo je ugasla kada je 6. aprila pogođen dok je učestvovao – premda kao posmatrač – u drugom petku Velikog marša za povratak koji je započet 30. marta duž istočne ograde koja razdvaja Izrael od Gaze.
Demonstracije su tražile okončanje 11-godišnje izraelske blokade Gaze i pravo palestinskih izbjeglica da se vrate na svoju zemlju s koje su njihove porodice protjerane 1948. godine, tokom osnivanja države Izrael.
Metak je pogodio Jadallaha u njegovu lijevu butinu dok je stajao 150 metara od ograde. Sada koristi štake kako bi hodao.
„Nisam učestvovao u protestima. Samo sam gledao kako demonstranti pale gume i bacaju kamenje kada sam iznenada pogođen u butinu,“ prisjeća se Jadallah.
„Siguran sam da je snajperista jasno mogao vidjeti da sam samo mirno stajao tamo. Ni kamen nisam imao u ruci.“
Napetost je rasla u Gazi od 30. marta, kada je Izrael dočekao većinski mirne masovne proteste sa smrtonosnom reakcijom, usmrtivši najmanje 171 Palestinca, uključujući medicinsko osoblje i djecu. Jedan izraelski vojnik je ubijen.
Prema navodima Ashrafa al-Qedre, glasnogovornika Ministarstva zdravstva u Gazi, od skoro 18,000 Palestinaca koji su zadobili povrede od početka Velikog marša za povratak, preko 5,000 je pogođeno u donje ekstremitete – uključujući i atletičare koji sada imaju stalne ili dugoročne povrede.
Jadallah kaže da su izraelski snajperisti ciljali na njihove donje ekstermitete kako bi ih spriječili da ponovo hodaju.
Organizacije za zaštitu ljudskih prava rekle su da Izrael provodi politiku namjernog ciljanja mirnih demonstranata i koristi „prekomjernu i smrtonosnu silu“. U aprilu je Amnesty International dokumentirao izjave svjedoka i dokaze kojima su, tvrde, dokazali da su izraelske snage ubijale i sakatile mirne demonstrante koji za njih nisu predstavljali nikakvu neposrednu prijetnju.
‘Ono za što sam živio’
Jadallah je počeo surfati kada je imao samo devet godina. Kako mu je kuća blizu plaže na sjevernoj obali Gaze, utočište je nalazio na Mediteranskom moru.
„Surfanje nije bio samo neki hobi kojim sam se bavio u slobodno vrijeme. To je bilo nešto za što sam živio, jedina stvar koja mi je davala razlog da se ujutro probudim,“ izjavio je Jadallah za Middle East Eye.
Nedugo nakon toga, počeo je učestvovati na lokalnim takmičenjima koja su organizirali lokalni surferi, gdje bi ponekad osvajao prva mjesta. Iako je i dalje „imao još toga za naučiti,“ Jadallah kaže da je naporno trenirao kako bi se iduće godine takmičio na Međunarodnom festivalu surfanja.
„Kada bih na poslu saznao da se more uzburkalo, uzeo bih slobodan dan i ignorisao sve oko sebe samo da bih surfao,“ kaže Jadallah, koji radi na gradilištu.
Čim su ga pogodili počeo je strijepiti da više nikada neće moći surfati.
„Pao sam na tlo i sve što sam mogao vidjeti bilo je nebo. Ljudi su vrištali i obraćali mi se, ali ja sam samo mislio šta će se desiti ako izgubim nogu,“ rekao je. „Prvo sam pomjerio nožne prste kako bih bio siguran da nisam izgubio stopalo, i mogao sam osjetiti kako se miču. Tek tada sam osjetio olakšanje.“
Metak je nanio teške povrede kostiju i mišića. Kako kaže Jadallah, on bi se trebao liječiti u inostranstvu, ali čeka na uputnicu od palestinskog Ministrastva zdravstva. Dosad je odgođeno zbog ogromnog broja hitnih slučajeva koji čekaju na liječenje izvan Gaze.
„Moj život je potpuno stao. Posljednjih pet mjeseci čekam da otputujem na liječenje, ali toliko je velik broj hitnih slučajeva kojima treba dozvola za odlazak,“ rekao je.
Jadallah kaže da mu je doktor rekao da mu treba presađivanje kosti kako bi ponovo mogao hodati. Doktor procjenjuje da bi surfanje moralo sačekati još nekoliko narednih godina dok se potpuno ne oporavi nakon operacije.
„Šta biste uradili da vam oduzmu jedinu stvar koja vam je davala život? Ne zanima me moja povreda, oporavit ću se kad-tad… ali da li ću ponovo moći surfati?“ kaže on.
2001. godine, Jadallah je izgubio mlađeg brata, koji je tada imao 15, koji je tokom Druge intifade pogođen metkom u prsa. Njegov stariji brat, 31-godišnjak, povrijeđen je 2006. od izraelskih snaga tokom izraleskog napada na Pojas Gaze kada ga je metak pogodio u leđa. Otada je u kolicima.
Zbog tih tragedija, Jadallah donosi hljeb u ovu trinaestočlanu porodicu, a svi žive pod jednim krovom u kući od 140 kvadrata. Nije mogao nastaviti raditi na gradilištu zbog povrede, zbog čega mu je porodica ostala bez ikakvih primanja. Jadallah je sa 10 godina počeo raditi kao ribolovac, kako bi zaradio za svoju porodicu.
„Ranije sam se dugo godina bavio ribolovom, ali sam prestao prije deset godina nakon što je Gaza opkoljena i počeo raditi na gradilištu,“ kaže Raed. „Izraelski brodovi su nas redovno znali proganjati, pucati na naše brodove i uništavati nam opremu. Od tada se nikome ne isplati baviti ribolovom.
Pod izraelskom pomorskom blokadom, koja je stupila na snagu 2007, Gazini ribolovci smiju otploviti samo šest do devet nautičkih milja (11-17 km) od obale. Na ovoj udaljenost, voda je zagađena kanalizacijom. Ribolovci, dok pokušavaju sastaviti kraj s krajem, često su napadnuti i ubijani od strane izraelske mornarice.
Prekretnica
Ahmed Abumarahil sanjao je da će postati profesionalni bokser. Prije nego je ozlijeđen tokom Velikog marša za povratak, ovaj 21-godišnjak je svaki dan satima neprestano trenirao, udarajući vreće za boksanje ispunjene krpama i piljevinom zbog nedostatka sredstava.
Abumarahil, koji je sa 16 počeo trenirati boks, zaljubio se u ovaj sport nakon što je jednom prošao pored boksing kluba u svom naselju gdje se održavalo lokalno prvenstvo.
„Te noći sam zaspao s mislima o prvenstvu, a onda sam i sanjao o tome. Tako sam idućeg dana otišao u klub,“ priča Abumarahil. „Pitao sam kako se mogu upisati na časove boksa, ali su mi rekli da su ih obustavili nakon finalnog takmičenja.“
Abumarahil nije prihvatio odričan odgovor. Skupio je svojih osam prijatelja i komšija da se s njim prijave na novi trening.
U narednih pet godina, Abumarahil je vrijedno trenirao boks. Trebao se takmičiti na Arapskom omladinskom prvenstvu u boksanju kao član palestinskog nacionalnog bokserskog tima u martu 2017, ali nije mogao otputovati jer je tada Rafah granica bila zatvorena.
„Bio sam spreman sam platiti svoje putne troškove, ali nije bilo jednostavno, jer je prijelaz Rafah bio samo djelomično otvoren za humanitarne slučajeve.“
Abumarahil je povrijeđen u tri različita incidenta tokom Velikog marša za povratak. Prvi put je to bilo 6. aprila, kada je pogođen u stomak sa „čeličnim metkom prekrivenim gumom“.
„Pokušavao sam pomoći jednom povrijeđenom mladiću, ali sam završio na tlu pored njega,“ rekao je Abumarahil.
Mjesec dana kasnije, 4. maja, Abumarahil je zadobio teške opekotina na ruci nakon što je držao kanister sa suzavcem i pokušao ga baciti dalje od grupe djevojaka koje su stajale blizu ograde, ali mu je kanister zapeo za ruku i nije ga mogao smaknuti, navodi Abumarahil. Ali ga to nije obeshrabrilo da se i sedmicu nakon toga pridruži protestima.
Treća povreda, koju je zadobio 8. juna, rezultirala je privremenim invaliditetom. Pogođen je metkom u desnu butinu i oko četiri sekunde poslije još jedan metak prostrijelio je njegovu lijevu nogu.
„Moja stopla nisu osjetila tlo sada već duže od četiri mjeseca. Boks mi je budio osjećaj moći i energičnosti, ali sada sam bespomoćan i ovisan.“
Doktori kažu da neće moći ponovo hodati ukoliko ne ode na operaciju u inostranstvo, a Abumarahil i dalje čeka na uputnicu za liječenje iz jedne turske bolnice.
Abumarahil, koji trenutno koristi kolica, kaže da bi sve uradio da se oporavi i ponovo trenira boks.
“Iskustvo me nije naučilo da više ne odlazim na proteste,“ kaže. „Samo sam naučio biti otporniji i ulagati više napora u ono što sam oduvijek htio.“
‘Jedan metak je bio dovoljan’
Abdulhamid Fayyad, 25, počeo je igrati odbojku kada je imao 12. Koristeći uže koje visi između dvije zgrade u jednom prolazu kao mrežu, Fayyad i njegovi prijatelji znali su satima igrati.
On je onda počeo igrati u školi i na plaži prije nego se učlanio u lokalne sportske klubove i počeo učestvovati u lokalnim takmičenjima, gdje je nekoliko puta doveo svoj tim, al-Shati, do pobjede.
Prije nego je povrijeđen 14. maja, Fayyad je sanjao da će predstavljati Palestinu na FIVB Svjetskom prvenstvu u odbojci i Ligi nacija za odbojkaše. On je jedan od rijetkih sretnika koji i dalje imaju posao – radi kao frizer u salonu svoga amidže u al-Shati izbjegličkom kampu, čak i nakon povrede.
Fayyad kaže da je pokušavao prenijeti jednog ranjenika na sigurno blizu granične ograde kada je metak prošao kroz njegovu nogu, nanoseći teške povrede njegovim kostima i mišićima. Doktori prognoziraju da će joj trebati najmanje tri godine da se potpuno oporavi, a Fayyad sumnja da će ikada ponovo zaigrati odbojku.
„Kada sam ugledao rupu koju je metak probušio u mojoj nozi, znao sam da više nikada neću moći hodati.“
Fayyad je odmah otišao na operaciju. Doktori su umetnuli metalnu šipku u njegovu lijevu nogu kako bi popravili tešku povredu koju mu je nanio metak.
„Ne vjerujem da ću više ikada moći igrati odbojku. Jedan metak bio je dovoljan da moj san pretvori u noćnu moru,“ kaže. „Igrao sam odbojku sa svojim prijateljima najmanje dvaput sedmično, a sada ne mogu izaći iz kuće bez štaka.“
(Čitajte u printanom izdanju The Bosnia Timesa)
(TBT, MEE, Prevela Esma Latić)