Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Mnogi su već izjavili da su ovo historijski izbori za Bosance i Hercegovce. Koliko god se ovaj poklič izgovarali politički lideri radi mobilizacije svojih glasača možda se zaista prvi put nakon rata za ovu tvrdnju može naći mnogo argumenata. I ti se argumenti ponajmanje nalaze u kampanjama stranaka i govorima lidera. Ni stranke ni lideri nisu svoje kampanje promijenili i usmjerili u tom pravcu. Još uvijek stranke svoju šaroliku kampanju i parole koriste na već viđen način, a govori lidera su manje više reciklaže već davno ispričanih izanđalih tema i frazetina. Nema tu nadahnutih govora niti vizija koje bi taknule ljude u srce.
APATIČNA LAHKOVJERNOST
Moje tugovanje nad stanjem nacije podudarno je sa katoličkim intelektualcima poput Vladimira Pavlinića, osnivača „Glasa Koncila“. U jednom svom intervjuu on dijagnosticira stanje kod hrvatskih katolika u slijedećem pasusu:“Zaostalost je dio našeg općeg stanja, materijalnog i duhovnog, kao plod povijesnih tokova na ovoj geopolitičkoj vjetrometini. Zatucanost, kao pogrdnu naljepnicu, isključio bih. Zadrtost, pak, pogotovu u smislu stanovitoga vjerskog fanatizma, nikako ne bih pripisivao širokim slojevima. Ona je vlastitost jedne nove samozvane elite, koja sebe predstavlja moralnom vertikalom nacije. Udružuju se u vigilante privatnosti ljudi, u ime katoličkoga hrvatstva. Ta elita otvorena je notorno nazadnjačkim idejama. Uživaju punu zaštitu politike. Ono što vidimo kod širega puka moglo bi se, umjesto zadrtosti, obilježiti kao apatična lahkovjernost, nekritična povodljivost. Ljudi će dati svoj glas za sve što im manipulanti mozgova – vješto sročenim kratkim, emotivno nabijenim parolama – predstave kao visoku vrednotu za osiguranje njihove dobrobiti i obranu od neprijatelja“.
Kako su se vjernici zapretali u nove postkomunističke ideologije i nije teško objasniti. Čak se to može objasniti i na sudbinama ovakvih pojedinaca poput Pavlićića i odnosu nacionalnih postkomunističkih lidera prema njima. Njega je Franjo Tuđman svrstao među „šarene vragove“. Sličan odnos su postkomunistički bošnjački nacionalni i vjerski poglavari imali prema meni i meni sličnim slobodoumnim ljudima.
Kako što su kod hrvatskih katolika nove snage postali „katolibani“, kako Pavličić naziva hrvatske vjerske radikale, takvi su se kod bosanskih muslimana kao nove vjerske snage pojavile selefije, na primjer. Oni su danas onaj odaniji vjerski s(l)oj i istovremeno udarna pesnica režima.
Šta je sa ostalim tihim vjernicima koji žele o(p)stati bogobojazni građani korisni društvu pa i domovini koju neizmjerno vole?
Nema zbora da se muslimanskim vjernicima povratila empatija sa osnivanjem Stranke demokratske akcije (SDA) i da su doživjeli divne uspomene javnim obraćanajem lidera koji su počinjali svoje govore sa bismilom i pozdavljali muslimane sa selamom itd.
Prisustvo istih u džamijama kao i na vjerskim skupovima ohrabrivalo je vjernike da će njihovim selima i gradovima zavladati poštenje, pravda i moral kakav su zagovarali. Teško da će neka politička organizacija u Bosni i Hercegovini više ikada ponoviti stranačke skupove kakvi su bili u Foči i Velikoj Kladuši koje je organizirala SDA. Sa tih skupova vjernici nose lijepe uspomene iako ih je još veoma malo ostalo u životu.
I samo zbog toga velika većina vjernika i dan-danas glasa za SDA. Možda ta skupina i jeste dominirajuća i zahvaljujući njima ta stranka opstaje na vlasti skoro tri desetljeća. Međutim, stvarnost je potpuna drugačija; rezultati te vlasti u potpunoj su suprotnosti u odnosu na uspomene. Čak i sami vjernici žive pod teškim bremenom neimaštine i bijede. Zato su oni u najvećem iskušenju kome više da daju svoj glas. Usljed opće apatije najčešće se čuju glasovi kako ne bi više glasali za SDA, bez obzira na sve, ali da nemaju za koga drugog jer ni opozicija nije ništa bolja. Potom u revoltu uzvikuju kako više neće glasati ni za koga itd.
TRI NAREDBE I TRI ZABRANE
No, vjernik se ne smije rukovoditi afektima i hirovima, on mora vrlo ozbiljno i odgovorno donositi odluke jer vjeruje da će odgovarati pred Gospodarom za iste. I da stvar bude još dramatičnija, ako se bilo ko od bogobojaznih osvrne oko sebe sigurno će naići na ajete/znakove, vrlo jednostavne, jasne i čitljive koji će ga nadahnuti da donese ispravnu odluku. Recimo da tu poruku vjernici čuju svakog petka nakon hutbe:“Allah naređuje: pravednost, dobročinstvo i udjeljivanje bližnjima, a zabranjuje: razvrat, sve što je odvratno i nasilje! On vas savjetuje, da biste pouku primili.” (Suretu En-Nahl: 90.)
Ovaj ajet kao tradiciju da hatibi uče nakon govora/hutbe uveo je Omer ibn Abdulaziz, peti „pravedni halifa“, kako ga tretiraju historičari islama. On je bio i unuk halife Omera. Vladao je vrlo kratko, skoro samo jedan mandat po današnjim standardima izbornog ciklusa. Ali se zato njegova vladavina uzima kao primjer savršeno uređene islamske države. Knjigu o njemu mogu pročitati bosanski muslimani na maternjem jeziku pod naslovom „Odsjaji islamskog preobražaja“, autora Imaduddina Halila, a u prijevodu Mehmedalije Hadžića.
Dakle, tri naredbe i tri zabrane iskazane u prethodnom ajetu samo su jezgro ili srž političke platforme na kojoj je izgrađeno savršeno islamsko društvo. Vjernik bi u njima trebao prepoznati kako samog sebe tako i svoje vladare. Da budem iskren, samo sam jednom u životu čuo jednu hutbu čiji je autor rahmetli hafiz Halid ef. Hadžimulić čiji je moto bio upravo ovaj ajet. Tako da se mirne duše može reći da ni sami imami i hatibi nisu svjesni jednostavnosti i genijalnosti jezgrovitih poruka ajeta kojeg na arapskom jeziku uče svakog petka. Ako ova vlast, koja se predstavlja da radi za dobrobit muslimana, ispunjava prvu naredbu (pravdu) i spriječava posljednju zabranu (nasilje) onda nek’ vjernik glasa za nju. I obrnuto, ako vjernik ne prepoznaje da se vlastodršci pridržavaju, ili se pak ne trude da budu pravedni i ne bore se protiv nasilnika, onda mu je jasno da ne smije svoj glas dati takvima.
Međutim, vjernici upadaju u klopku demagoga koji se satraše govoreći kako se brinu za opstanak islama na ovim prostorima. Nije njihovo da se brinu o islamu, jer je sam Bog rekao da je to njegova briga; On ga je objavio i on će čuvati Kur'an! Briga i emanet političara bila bi samo u tome da se trude i rade na tome da musliman može (pre)živjeti u dostojanstvu i slobodi na ovim prostorima.
Neću se uopće kriti iza političkih teorija, s obzirom da je većini bosanskih muslimana poznata moja (vjerska) biografija, da neću glasati za ovaj režim oličen u SDA-u i dijelu rukovodstva Islamske zajednice. No, ja sam u jednu ruku povlašten što sam mnogo informiraniji od običnih džematlija koji su izloženi decenijskoj manipulaciji od strane elita. Oni su se džematlijama uspjeli predstaviti kao nedodirljivi „Božiji pravednici“, kakvo tijelo je bilo na dvoru Osmanlija, a zapravo su poraće iskoristili za bogaćenje i sticanje slave. Mnogo toga je izišlo na bejan, a oni se i pored toga ne stide svojih postupaka i ne kaju se za svoja (zlo)djela. Zaista se ne sjećam nekog vlastodršca da se izvinio i priznao svoju najobičniju grešku. Konačno, zaista ne znam nijedan valjan argument da bi vjernik trebao, da ne kažem morao, glasati za ovaj režim. A imam ih na hiljadu zbog kojih bi se svaki vjernik trebao bar zapitati smije li im više vjerovati i glasati za njih. Ako su se vjernici bar zabrinuli kome će dati glas, bit će to dobar znak njihovog otrježnjenja. Za ostalo se treba pouzdati i osloniti na dragog Allaha…
(Kolumnu možete pročitati i u printanom izdanju The Bosnia Timesa)
(TBT)