Piše: Ronald Aronson, thebosniatimes.ba
Nada se privatizira. Širom svijeta, a posebno u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji, zbiva se seizmički pomak koji prenosi težnje i odgovornosti sa šireg društva u naše sopstvene pojedinačne svijetove. Razdvajanje ličnih očekivanja od šireg svijeta preobražava i očekivanja i svijet.
Ta pojava se obično opisuje kao „individualizacija“ koja proizlazi iz širih trendova društvene evolucije i vodi, kao što kaže Thomas Edsall u New York Timesu, „nemilosrdnom pritisku na pojedince da se snalaze sami“. Iz toga bi se moglo zaključiti da je individualizirano društvo normalna faza historijskog razvoja. Privatizacija nade je, međutim, pogodniji okvir za razumjevanje ovog trenutka. Ona se odnosi na političke, ekonomske i ideološke projekte prethodne dvije generacije, među njima i na namjernu izgradnju potrošačke ekonomije, a onda i na zaokret ka neoliberalizmu. Tokom prethodne generacije nismo izgubili svaku nadu; postoji sluđujuće mnoštvo ličnih nada. Ali izvršen je napad na društvenu nadu, na motivaciju pokreta čiji je cilj slobodniji svijet, s više jednakosti i demokratije, pogodniji za život.
Pored toga što smanjuje zajedničke kapacitete za rješavanje zajedničkih problema, ta privatizacija umrtvljuje samo osjećanje da kolektiv može ili treba postojati u vremenu kad se zajedništvo raspršuje i kad su društveni izvori problema skriveni. To vodi u patologije koje, prema sociologu Edsallu, „podrivaju solidarnost, vezivno tkivo društvenog života“. Amerikanci su sve manje svjesni da je njihova najveća briga za osobno sopstvo prepletena s njihovim društvenim sopstvom i često su nesvjesni da uopšte imaju društveno sopstvo.
Šta je izazvalo osipanje ne samo društvenih dobara već i društvene energije? Ne samo želje da se radi zajedno već i osjećanja da zajedništvo može biti politički korisno?
Najčudniji primjer tog pomaka je erupcija pokreta Čajanka početkom 2009. godine. Zahvaljujući kojoj političkoj alhemiji jedini širi pokret koji je nastao tokom prve tri godine Velike recesije traži još više iste one politike koja je izazvala krizu? Finansijski krah u septembru 2009. pokazao je neodrživost deregulacije i demontiranja države blagostanja, procesa koji se zbivaju u proteklih trideset godina, ali jedva da je podstakao ikakvu akciju na drugom kraju političkog spektra, koji je bio zaokupljen biranjem novog predsjednika i slavljenjem njegove pobjede, ali nije izvršio pritisak na njega da se okrene ka novim politikama niti mu pružio neophodnu podršku. Zar poslije trideset pet godina klasne borbe koja se vodi odozgo nadole i produbljuje nejednakosti ne bi bilo logično da nastane pokret nezaposlenih i isključenih koji zahtjevaju kolektivnu akciju za zapošljavanje, pomoć siromašnima i kaznu za menadžere i regulatore koji su izazvali krizu?
Umjesto toga, najuspješniji aktivisti ponikli iz recesije tražili su još oskudniju regulativu, još manje poreze i još slabiju sigurnosnu mrežu. Da li su ti samozvani patrioti nosili troroge šešire zato što nemaju kontakt sa stvarnošću? Ne sa svojom osobnom stvarnošću: Čajanka je talas ogorčenosti srednje i više srednje klase, pretežno fakultetski obrazovanih bijelih muškaraca starijih od četrdeset pet godina, među kojima jedna petina zarađuje više od 100.000 dolara godišnje. Morali bismo dobro razmisliti o ironijama historije koja nas je dovela dotle da prva moćnija masovna mobilizacija poslije Nove ljevice bude „libertarijanska rulja“.
Posmatranjem historije otkrivamo nesumnjivu ironiju. Ta rulja se na mnogo načina napajala širenjem slobode i jednakosti od šezdesetih godina XX stoljeća naovamo, poduhvatom koji se često sagledava kao progresivan. Zahvaljujući društvenim revolucijama tog doba pojedinac i njegova prava i odgovornosti postali su mnogo važniji od kolektivnih zadataka kao što su borba protiv globalnog zagrijvanja i eliminiranje siromaštva. S društvenom revolucijom došla je ekonomska: ekspanzija potrošačkog društva, proliferacija ličnih elektronskih sprava, jačanje ideologije slobodnog tržišta, poraz alternativa dereguliranom kapitalizmu. Sve to podržava scenario distance, po kom je svako od nas slobodan da ignorira osjećanje pripadnosti širem društvu. Uloga građanina svodi se na učestvovanje u redovnim izborima, koji rijetko nude istinske alternative vladajućem sistemu, na trenutke navijanja za našu stranu i slavljenje „naših heroja“. A čak i takva kolektivna akcija sve više stavlja naglasak na lični interes miliona ja.
Privatizacija nade nije, dakle, prosto stvar usmeravanja energije i pažnje na sebe i svoju porodicu. To je povlačenje osobnih očekivanja iz šireg svijeta, odbijanje čak i one moguće demokratske solidarnosti okrenute ka kolektivnom životu koji obuhvata sve i pogoduje svima.
***
Privatizacija nade ukorjenjena je u dubokom i širokom procesu promjena koje se zbivaju od Drugog svetskog rata. Promjene su vidljive u krajolicima i tehnologijama, u radu i dokolici, u samim ljudima. Promjenili su se način i sadržaj ljudskog mišljenja, djelovanja i osjećanja.
Moglo bi se prigovoriti da su promjene koje pripisujem poratnom dobu samo nastavak stoljetnog trenda. Kao što pokazuje veliki dio historije kršćanskog svijeta, vladari i njihovi funkcioneri nastojali su da odvrate pažnju ljudi od političkih i društvenih uvjeta njihovog svakodnevnog života podstičući ih da prihvate osobnu odgovornost za te uvjete. Insistiranje na ličnoj odgovornosti, kao što su znali i Adam Smith i Karl Marx, ugrađeno je u kapitalizam na samim njegovim počecima.
Ali danas je ta fokusiranost dobila hipertrofirane oblike. Kako na našu kulturu sve više utiču psihologija i terapija, neprestano niču osobni zahtjevi i tehnologije i pojedinci su sve više osuđeni na to da kontroliirju svoj život. Od pojedinca ograničenog malim brojem tradicionalnih uloga i običaja traži se da donosi bezbroj odluka o školovanju, poslu, mjestu stanovanja, životnom stilu i porodici. „Ako ne želi biti zauvjek deprivilegiran“, piše sociolog Ulrich Beck, „pojedinac u individualiziranom društvu mora… naučiti zamišljati sebe kao središte aktivnosti, da brižljivo planira svoju biografiju, sposobnosti, orijentacije, odnose s ljudima i tako dalje.“
Naravno, tema „gospodar svoje sudbine“ je duboko ukorjenjena u historiji nacije migranata. Proces iskorenjivanja kojim su nastali Amerikanci i činjenica da su Sjedinjene Države prvo moderno društvo uvijek su podsticali snažnije uzdanje „u se i u svoje kljuse“. Iz toga je proizašla beskmpromisna američka posvećenost individualnoj slobodi, između ostalog slobodi od mješanja vlasti (ali ne nužno i odbijanje podrške i zaštite vlasti).
Ipak, američki individualizam nije onemogućio kratak procvat masovne socijalističke partije kao ni – tokom 30-ih godina XX stoljeća i kasnije – krupne korake ka stvaranju socijaldemokratske države blagostanja. I socijalistički i socijaldemokratski pokret bili su u Sjedinjenim Državama slabiji nego u drugim razvijenim društvima, ali tokom godina građanskih prava, predsjednik Lyndon Johnson objavio je rat siromaštvu, Martin Luther King je bio na putu da usvoji socijalne ideje, a republikanski predsjednici Dwight Eisenhower i Richard Nixon su u potpunosti prihvatili državu blagostanja – snažni znaci da je čak i sedamdesetih godina postojao dvostranački prostor za kolektivna rješenja kolektivnih problema.
Uprkos opomeni Alexisa de Tocquevilla da „individualizam… navodi svakog građanina da se izolira od mase svojih bližnjih i povuče u krug porodice i prijatelja“, da individualista „rado ostavlja šire društvo da bi se starao o sebi“, poslije sto pedeset godina od njegove posjete Sjedinjenim Državama, američka građanska svijest je procvjetala i proširila se. Građani okrenuti javnom životu podržavali su emancipaciju, masovan sindikalni pokret, građanska prava Afroamerikanaca, veće građanske slobode, razdvajanje crkve i države i dva talasa feminističke revolucije. Uobličili su se mnogi javni projekti, između ostalog svi zadaci federalnih, državnih i lokalnih vlasti kao što su obezbeđivanje parkova, škola, univerziteta, biblioteka, zdravstva, javnog blagostanja, rekreacije pa čak i umjetnosti. Koliko god da je društvo bilo individualističko, proizvodnja, čuvanje i širenje tih javnih dobara shvatani su kao kolektivni ciljevi – izvor ponosa na zajedničke društvene vrijednosti.
Nema sumnje da su kolektivom dominirali njegovi najbogatiji i najmoćniji pripadnici, da su u njemu korporativni interesi postali manje-više sveti i da je „zajedničko dobro“ obeleženo nejednakošću i klasom, rasom i rodnom dominacijom, i da je to često žestoko osporavano. Nema sumnje da je, uporedo s tim projektima, snažna struja američke mitologije slavila usamljenog pojedinca koji se dramatično suprotstavlja konvencijama, kompromisu i korupciji, i na kraju često odlazi ka zapadu – i to sam. Ali na stranu holvudski filmovi i njihova eskapistička iskušenja, bila je prihvaćena ideja da se nedostaci društva mogu popravljati ne povlačenjem već ulaganjem: da su potrebni poštenija i pravednija zajednica, Novi dil, snažno društvo, pa čak i, kao što je rekao King, „bolja distribucija bogatstva“, što je po njegovom mišljenju značilo kretanje „ka demokratskom socijalizmu“.
Činjenica da je danas takvo samopouzdanje nezamislivo, da izgleda kao naivni ostatak prohujalog doba, pokazuje koliko smo zabrazdili, ne samo u Sjedinjenim Državama već i u drugim razvijenim društvima. Kao što je rekao David Whitman u Optimističkom jazu (1998), između 1959. i 1997. godine pozitivno mišljenje Amerikanaca o njihovoj sadašnjosti i budućnosti ostalo je gotovo nepromjenjeno, dok je njihova procjena sopstvenog društva i njegove budućnosti, u početku gotovo jednaka procjeni individualnog života, opala za približno 20 odsto. Anketa među brucošima između 1997. i 2009. potvrđuje da je time najavljeno dugotrajno, opće povlačenje u sebe i porodicu: postotak studenata zainteresiranih za politiku i životnu sredinu opao je za više od 20 odsto.
Pitanje je šta se promjenilo? Šta je izazvalo nestajanje ne samo društvenih dobara već i društvene energije? Ne samo želje da se radi zajedno već i osjećanja da zajedništvo može biti politički korisno?
Uzroci privatiziranja nade
Nova ljevica i šezdesete
Dok danas društvo blokiraju pojedinci, pedesetih i ranih šezdesetih godina pojedinci su osjećali da ih blokira društvo. Za generaciju čija se svijest budila šezdesetih, Urlik Allena Ginsburga (1955) odslikavao je ugnjetenog pojedinca, kao i Markuzeov Jednodimenzionalni čovjek (1964). I jedan i drugi autor opisivali su društveni sistem koji je gušio sve alternative svojim vrijednostima i dominantnim praksama i ohrabrili su one koji su željeli izići.
Rana Nova ljevica – oličena u Studentskom nenasilnom koordinacionom odboru, Pokretu za slobodu govora, Studentima za demokratsko društvo i ženskom pokretu – bila je po mnogo čemu odgovor na stanje koje su opisivali Ginsburg i Marcuse. Uvjereni da je osobno zapravo političko, mnogi pripadnici Nove ljevice postavljali su individualne potrebe i iskustvo u središte svog aktivizma i naglašavali participativnu demokratiju. Ti projekti – zajedno s nemarnim odjevanjem, eksperimentiranjem sa drogom, dugačkom kosom, seksualnom slobodom i poplavom nove muzike – borili su se protiv dominantne kulture. Mada se talas šezdesetih podjelio na dvije struje, jednu pretežno političku i drugu pretežno kontrakulturnu, nikad se nije prestao zalagti za oslobođenje pojedinca. Ta crta Nove ljevice navela je Marka Lilla i Tonyja Judta, inače oštroumne posmatrače, da previde organiziranu i i discipliniranu posvećenost pokreta društvenoj pravdi i da svedu šezdesete na doba individualizma čija je lozinka „radi ono što želiš“.
Politički aktivizam Nove ljevice ubrzao je revolucionarnu promjenu koja je, doduše, ostala nedovršena: oslobođenje žena, oslobođenje homoseksualaca, ukidanje segregacije na jugu i širi napad na rasizam u razvijenom svijetu. Ali druga strana tih promjena ukazuje na paradoks Nove ljevice. Emancipatorski pokreti podstakli su individualizaciju i privatizaciju. Pretvarajući osobno u političko i ističući važnost samopoštovanja – „crno je lijepo“ – oni su osnažili osobno i udaljili ljude od političkog.
Radnici su shvatili da je njihova najbolja opcija da štite sami sebe. Onima koji tragaju za sobom iskustva klase i solidarnosti su nemoguća i nevažna.
Fleksibilni kapitalizam i svijet rada
Tema individualne slobode pratila je dramatičan pomak u političkoj i ekonomskoj moći. Od sedamdesetih godina razvijena društva su promovirala globaliziranu, na informacijama zasnovanu kapitalističku ofanzivu poznatu pod imenom neoliberalizam. Taj novi društveni model počivao je na onom što Steve Fraser opisuje kao „heroizam rizika“. Smjelost preduzetnika i Walstreeta – druga često lažna jer je iza Walstreta stajala država – ukrasila je te aktere sjajem hrabrosti pa su snage koje su podupirale status quo postale, ironičnim obrtom, uzori pobune: „Preduzetnici su po svojoj prirodi razbijači pravila“, kaže se u uvodniku nedavnog broja časopisa Entrepreneur. „Oni raskidaju sa starim praksama, smišljaju nove i dobro se osjećaju.“
Nije važno što se istinska revolucija zbiva u životu prosječnih radnika koji više ne mogu računati na stabilnost posla. Nesigurni uvjeti rada, kao ključno obilježje novog kapitalizma, stavljaju na prvo mjesto pripremanje radnika za slijedeći korak i onaj poslije njega, i ne omogućuju radnicima da uspostave dugoročne odnose koji bi omogućili grupnu zaštitu od poslodavaca. Po Frejzerovim riječima, neoliberalna ekonomija omogućuje korporacijama da „hrane živo osjećanje da su radnici slobodni akteri koji rade zato što to žele“, pa izgleda kao da „svijet koji je oblikovao fleksibilni kapitalizam rađa slobodnolebdećeg pojedinca: nesputanog vezama srodstva, doma, lokalne sredine, rase, etničke pripadnosti, crkve, zanata i čvrstog moralnog poretka tako da je njegov jedini dom tržište opremljeno nemilosrdnom aritmetikom. Njegovo sopstvo je sopstvo apstraktne, obezličene, razmjenljive robe, homunkulus kalkulatorskog pojedinačnog interesa“.
Danas se sve manje radi pored drugih, a nekad je zajednički rad proizvodio osjećanje solidarnosti. Radna snaga je individualizirana, što je nadoknađeno „slobodom“ da se često mjenja posao, da se bude odgovoran za sebe i da se radi kod kuće. Fleksibilni kapitalizam je stvorio privremeni radni svijet „prekarijata“, čija sloboda je lišena onog što je osvojeno dugotrajnom borbom i što se smatralo „normalnim radnim uvjetima“: zdravstveno osiguranje, penzija, odmor i bolovanje i, da citiramo Frasera, „mogućnost da se izrazi nezadovoljstvo na radnom mjestu“.
Bačeni na tržište kao izolirani pojedinci, bez kolektivne podrške sindikata ili vlasti, osuđeni da često prelaze s jednog posla na drugi i da se saobražavaju novim uvjetima, radnici se suočavaju s neprestanom potrebom da reklamiraju i prepakuju svoju radnu snagu učeći nove vještine i stičući kvalifikacije koje se mogu prodati. Nekad su radnici mislili da mogu poboljšati svoje uvjete kolektivnim samopotvrđivanjem; danas oni shvataju da je njihova najbolja opcija samozaštita. Među onima koji traže sebe, iskustva klase i solidarnosti su nemoguća i nebitna. Kao što kaže Fraser, kad je sopstvo jedino polje na kom se može ostvariti poboljšanje, kad ne postoji mogućnost dobiti od zajedničke akcije, kolektivna svijest izgleda „budalasta, naivna, smušena ili pak nemoralna i manipulativna“.
Konzumerizam
Pored promjene kulturne politike i erozije stabilnih radnih mjesta, konzumerizam je glavni uzrok privatizacije nade.
Četrdesetih i pedesetih godina, razvoj predgrađa i masovni prelazak na putovanje privatnim automobilom donjeli su Amerikancima novi nivo komfora. S tim je došla snažna usmjerenost ka posjedovanju materijalnih stvari – kupljenih da napune domove, lahko dopremljenih iz udaljenih prodavnica – koju su proizvođači podsticali uspješnije nego ikad. Kao što kaže John Kenneth Galbraith u Društvu izobilja (1958), proizvodnju više ne podstiču potrebe potrošača, već prije one same nastaju u procesu proizvodnje: „proizvođač istovremeno proizvodi robu i želju za njom“. Želja se sintetizira „reklamiranjem, katališe vještom prodajom i uobličuje diskretnim manipulacijama ubjeđivača“.
Mada prohtjevi nisu potrebe, kupovina i potrošnja sve više robe i usluga imaju suštinski značaj. Beskrajno i intenzivno podsticanje individualnih „potreba“ nužno odvlači pažnju pojedinaca od kolektivnih potreba i težnji. A sve veće insistiranje na kulturnom prioritetu uloge potrošača odvraća pojedinca od toga da sebe vidi i doživljava kolektivno. Društvena uloga potrošača povlači kolektivnu pripadnost i učešće, ali samo utoliko što su svi izloženi reklami, pa upoređuju ono što su kupili i i prate potrošački ritam drugih. „Potrošački suverenitet“, naglašava Galbraith, zapravo je mit koji prikriva odsustvo kontrole nad najosnovnijim uvjetima sopstvenog života. Biranje potrošačkih dobara strukturno se razlikuje od uloge člana sindikata ili građanina po tome što su društvene energije potrošačkog društva i bogatstvo koje one proizvode i troše usmjerene na pojedinca kao pojedinca, čija je osnovna funkcija da kupuje za sebe.
Da bismo bolje razumjeli ulogu potrošača kao određen način života, pogledajmo primjer današnjeg profesionalnog bejzbola u poređenju sa onim prije pedeset godina. Na terenu igra izgleda otprilike isto kao nekad, ali danas prisustvovati utakmici znači postati dio spektakla potrošačkog društva. Sam stadion je postao potrošački raj u koji veliki dio publike ulazi u odjeći sa oznakama domaćeg tima, namjenski kupljenoj za tu priliku. Gledaoce su pripremili za igru novine, internet, radijsko i televizijsko pokrivanje svakog aspekta uspona i padova njihovog i protivničkog tima i ne naročito prosvjetljujući intervjui sa igračima i njihovim trenerima, glasno navijanje i komentari na web stranicama. Gotovo svi igrači, posebno „slobodni strijelci“, imaju nepristojno visoke plate, mnogi potpisuju unosne ugovore s reklamnim agencijama, a gotovo nijedan nema lokalne korjene. Ipak, iz perspektive navijača oni su „naš“ tim. Navijači su tokom utakmice izloženi stotinama reklamnih oglasa koje njihov pogled ne može zaobići; na tabli s rezultatima velikom brzinom se smjenjuju promocije i bjedasta, sponzorirana nadmetanja u pauzama igre. Put do toaleta i raznih usluga vodi kroz ogroman tržni centar. Usred sve te komercijalizacije, aktivni, koletivni aspekt praćenja utakmice – spontano izražavanje divljenja jednom timu zbog izuzetne igre – gotovo je izbrisan programiranom podrškom koju diktira sistem razglasa.
Posjeta bejzbol utakmici pokazuje da potrošačko društvo nije izgradilo nove društvene i političke oblike i da se mnoge njegove aktivnosti prosto nastavljaju na prethodne. Na kraju krajeva, ljudi odlaze na stadion zbog igre. Ali ključni aspekti sadržaja igre veoma su se promjenili: aktivnosti, vrednosti, stavovi i prioriteti stavljeni su u službu medijskog spektakla koji je usmjeren na potrošnju. Kakva god bila njena funkcija, igra sve više postaje dio masovnog društva neprestanog marketinga i šopinga.
Galbraith smatra da iza te promjene stoji, prije svega, potreba korporacija da podstaknu tražnju. Kako je to historijski nastalo? Korak po korak, od desetina a zatim i stotina miliona potrošača tražilo se da biraju među sve širim asortimanom dostupne robe. Pridobiti veliki broj potrošača znači, prije svega, nadvladati dugotrajnu želju radnika da manje rade, a ne da više troše. U društvima koja se hvale demokratijom odluka u korist veće potrošnje a ne u korist kraćeg radnog vremene nije donesena demokratski. Od pedesetih godina bilo je mnogo rasprava o automatizaciji, između ostalog i o očekivanjima da će njena posljedica biti kraća radna nedelja. Ali takvi prijedlozi nisu dobili gotovo nikakvu podršku Kongresa i nikad nisu postali dio široke javne rasprave o alternativama poratnom kapitalizmu. Prevagnula je logika potrošačkog društva: veća produktivnost znači širenje asortimana i povećanje količine potrošačkih dobara a ne smanjivanje radnog vremena. Danas se čini kao da je i samo to obećanje nestalo gotovo bez traga, jer su menadžeri postavili cilj da povećaju produktivnost, a da pri tom ne dijele uvećani profit. Potrošačko društvo kao dominantna društvena realnost našeg vremena manje je izabrano, a više nametnuto logikom kapitalističke ekonomije.
Razumljivo je da mase koji su od pamtivjeka živjele u velikom siromaštvu žele uživati u dostupnom izobilju, njegovoj lagodnosti, udobnosti i raskoši. Ali, na duge staze, konzumerizam nikad ne bi mogao da se razvije do te mjere u razvijenim društvima a da se ne sudari s dvije druge zone otpora. Prvu čini tradicionalna vrijednost umjerenosti i odlaganje zadovoljenja, pečat oskudice koji su kroz historiju podržavale vjerske i kulturne vrijednosti. Potrošačko društvo je preobrazilo kulturu obrćući sve takve zapovjesti i promovišući hedonizam i instant zadovoljenje.
Druga prepreka širenju potrošačkog mentaliteta bila je ograničen dohodak potrošača. Ona je pala zahvaljujući nesputanom širenju kredita, posebno u Sjevernoj Americi. S kreditnim karticama u tašni ili novčaniku, oslobođeni staromodnih inhibicija, podsticani sjajnim svijetom medija koji su nam donjeli korporativni sponzori, zašto ne bismo zadovoljavali želje, koje su u tom okruženju postale potrebe?
Izmišljanje samog sebe
Upadljiv aspekt privatizacije nade je sve snažnija tendencija pojedinaca da sebe vide preduzetničkim okom, kao aglomeracije društvenog kapitala. U Razgrađivanju demosa (2015), teoretičarka politike Wendy Brown to opisuje kao sveobuhvatno neoliberalističko preoblikovanje života u skladu sa ekonomskim mjerilima. S tim je povezan i pritisak na pojedinca da svesno konstruiraju svoj život kao biografiju. Napomenuo sam da je proces izmišljanja i ponovnog izmišljanja sebe potekao prije svega iz uvjeta koji preovladavaju na radnom mjestu i iz potrebe za stalnim samoreklamiranjem. Drugi izvor je psihoterapija i njen poziv da preuzmemo komandu nad svojim životom i postanemo aktivni subjekti sopstvenih priča.
Privatizacija društvenog je suštinski dio tog procesa. Teško je ne složiti se s Marxovim uvidom da priča nijednog pojedinca nije sasvim njegova, da životi nisu stvoreni „u uvjetima koje smo sami birali, već u uvjetima koji su već postojali, koji su zadati i preneseni iz prošlosti“. Ali mi možemo žarko pretendirati, pa to i činimo. Kao što kaže teoretičar društva Zygmunt Bauman:
„Za priče koje se pričaju u naše vrijeme karakteristično je to da one artikuliraju individualne živote na takav način da isključuju ili suzbijaju mogućnost praćenja veza između pojedinačne sudbine i načina i sredstava funkcioniranja društva kao cjeline; tačnije, one spriječavaju ispitivanje tih načina i sredstava tako što ih guraju u neispitanu pozadinu individualnih životnih stremljenja i označavaju kao ’sirove činjenice’ koje pripovjedači ne mogu ni da dovedu u pitanje ni da prevladaju, ni individualno ni kolektivno.“
Bauman nastavlja:
„Pošto su nadindividualni činioci, koji oblikuju tok individualnog života, daleko od očiju i misli, teško je uočiti dodatu vrijednost ’udruživanja snaga’ i ’stajanja rame uz rame’, pa je poriv za angažoiranjem (posebno kritičkim) na promjeni oblika koji su poprimili ljudsko stanje i zajedničko ljudsko iskustvo slab ili čak ne postoji.“
Preuzimanje kontrole nad vlastitim životom doprinosi procesu desocijalizacije i desolidarizacije. I taj proces vodi izmještanju nade. Kad se energije koje su nekad pripadale društvenoj sferi prenesu na lični život, događa se nešto neobično i vrijedno pažnje. Ne samo što slabe kolektivni kapaciteti za rješavanje kolektivnih problema već nestaje i samo osjećanje da su ti problemi zaista kolektivni. Kad pojedinci postanu osobno odgovorni za te probleme, društvena patnja i njeni uzroci nestaju iz vida. Energija za njhovo rješavanje ipak opstaje i iz nje se rađa čudno, pogrešno osjećanje sopstvene snage i prava, koje pojedinca osuđuje na frustriranost i neshvatanje njenih uzroka.
Kada su osuđeni da traže, kao što kaže Beck, „biografska rješenja za sistemske protivrečnosti“, ljudi gube predstavu o svom društvenom biću. „Zato se“, kaže Beck, „otvara širok put za subjektivizaciju i individualizaciju rizika i protivrječnosti koje su stvorili institucije i društvo.“
Naravno, čovjek zaista postaje sve svesniji da živi sopstvenu biografiju u svjetskom društvu, i sve je veća potražnja za aktivnim „mislećim pojedincima“ koji su neprestano „na položaju“. Ali, ironija se sastoji u slijedećem: što beznačajniji postaju pojedinci, to se više širi njihovo samoosjećanje, i biografski gledano, „oni se uzdižu na prijesto pojedinaca koji oblikuju svijet“. Svjetsko društvo ulazi u biografiju, ali „ta kontinuirana, pretjerana tražnja može se tolerirati samo zahvaljujući suprotnoj reakciji neslušanja, uprošćavanja i apatije“. Tako se dalje osnažuje fokusiranost na sebe.
Paradoksalno, to naduvano preduzetničko ja zapravo je jedno osiromašeno ja koje je sve manje zainteresirano za razvoj znanja, interesovanja i sposobnosti, a više je opsjednuto, kao što kaže Brown, „maksimaliziranjem kompetitivnosti“. Danas je obrazovanje, kom se nekad „težilo zbog razvijanja kapaciteta građana, održavanja kulture, sticanja znanja o svijetu ili zamišljanja i ostvarivanja različitih načina zajedničkog života“, potpuno ustuknulo pred „povećanjem tržišne vrijednosti“. Ako neoliberalizam podstiče privatizaciju nade, pojedinac koji je tako proizveden nužno je skučen.
Napuštanje Detroita
Takvo sužavanje horizonata očigledno je, na primjer, u proteklih pedeset godina masovne migracije koja je stvorila neke američke gradove, a opustošila druge. Naravno, migracija je jedna od glavnih tema historije – migracija velikih i malih grupa, porodica i pojedinaca u potrazi za hranom i zemljom, u bjekstvu od rata i ugnjetavanja, u nadi da će se ratosiljati siromaštva i dobiti šansu. Motivacije za napuštanje Detroita bile su veoma slične: nesigurnost, nelagoda zbog pripadanja manjini, opadanje vrijednosti nekretnina, propadanje zajednice i škola, visok nivo kriminala i manjak radnih mjesta poslije izmeštanja ili kraha industrije. Migraciju je podstakla i nomadska sklonost Amerikanaca, koja je od početka podsticala formuliranje individualnih nada i napuštanje „potrošenih“ lokacija.
Ipak, teško je izbjeći osjećanje da se događa nešto novo ako se više kilometara vozimo pored sablasno praznih izloga i praznih placeva, blokova u kojima je tek poneka kuća nastanjena, iždžikljale trave i tek poneke bašte. Više od milion ljudi napustilo je Detroit i preselilo se u predgrađa a bar isto toliko ih je napustilo širi Detroit i Mičigen i preselilo se u novije i sunčanije gradove. Oni su pošli za ličnim nadama. Stotine hiljada pojedinačnih odluka da se ode iz Detroita sabrale su se u kolektivno napuštanje i pogoršale probleme grada, odvele ga u bankrotstvo i desetkovale njegove škole. Zar očajnički napori da se obnovi, ponovo izgrad i oživi vampirski isisani Detroit ne svjedoče o tome da je u Americi dvadeset prvog stoljeća važno samo privatno?
Privatizacija i moć
Takav prizor nudi privatizacija nade: pomjeranje sa društvenog na individualno, porast ličnog na uštrb društvenog i pretvaranje društvenog u biografsko. Tim procesima upravljaju, između ostalog, odnosi moći i dominacije i ogromna sila kojom ekonomija i njeni prioriteti djeluju na svaki aspekt naših bića. U tim uvjetima osnovni društveni porivi, kao što je potreba da se doprinese široj zajednici, postaju nešto drugo, mada nisu potpuno izgubili svoj prvobitni karakter: on opstaje u potisnutom obliku. Moguće je zamisliti mjenjanje odnosa između društvenog i osobnog kao nekakav „povratak potisnutog“, ali to se može postići samo promjenom ekonomskog poretka.
Taj poredak je nametnuo svjestan ideološki i politički projekat koji teži da erodira društvenu povezanost i ubjeđenje. Prvi političar koji je pokušao da sprovede oživljeni hobsijanizam bila je britanska premijerka Margaret Thatcher: „Društvo ne postoji, postoje samo pojedinci i porodice“, glasi njena čuvena izjava koja se pokazala kao proročanstvo. Ekonomija je bila metoda usmjerena na „mjenjanje duše“. Pokazalo se da je u slijedećoj generaciji u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Državama i drugdje taj cilj ostvaren.
Svjedoci smo veoma uspješnog, organiziranog i raskošno finansiranog napora da se preoblikuju vrijednosti, ideje i stavovi. Autori koji rade za desničarske think tank organizacije kao što su Cato Institute i Fondation Heritage ubjeđuju nas da odustanemo od javnog prostora kao terena za usavršavanje i promjenu. Oni šire cinizam prema kolektivnoj akciji i podstiču individualnu odgovornost, osobnu inicijativu i centralnost privatnih akcija.
Uticaj tih ciničnih poruka možda je, perverzno, bio proizvod blagostanja koje su privremeno podržavale države blagostanja. U knjizi Teško zemlji (2012) Judt piše:
„Uspjeh mješovitih ekonomija tokom posljednjih pedeset godina naveo je mlađu generaciju da povjeruje da se stabilnost podrazumjeva i da traži uklanjanje ’smetnji’: poreza, regulacije i, uopće, uplitanja države. Smanjivanje javnog sektora postalo je osnovni politički jezik u velikom djelu razvijenog svijeta.“
Pokazalo se da su dobrostojeći građani država blagostanja bili lahak plijen „retorike o individualnoj slobodi, nesputanosti, osobnoj odgovornosti i vrlinama privatizacije, slobodnog tržišta i neometanog businessa“, piše David Harvey – retorike legitimiziranja „drakonske politike usmjerene na obnavljanje i konsolidiranje kapitalističke klasne moći“, oslabljene tokom tri i po decenije socijaldemokratije.
Idući za Michelom Foucaultom pre nego za Harveyem, Brown opisuje te pomake širim i dubljim potezima, ali i dalje kao neodvojive od historije kapitalizma:
„Dopuštajući da tržišta odlučuju o našoj sadašnjosti i budućnosti, neoliberalizam potpuno napušta projekat individualnog ili kolektivnog ovladavanja egzistencijom. Neoliberalno rješenje za probleme je uvijek još više tržišta, još potpunija tržišta, savršenija tržišta, više finansijalizacije, nove tehnologije, novi načini monetizacije. Sve samo ne zajedničko i aktivno ljudsko odlučivanje, kontrola nad uvjetima egzistencije, planiranje budućnosti; sve samo ne svjesno konstruiranje egzistencije sredstvima demokratske rasprave, zakona, politike. Sve samo ne ljudsko znanje, promišljanje, zaključivanje, i aktivnost koja se klasično vezuje za homo politicusa.“
Kako ekonomska logika postaje dominantna – zapravo jedina – društvena logika, kolektivna moć, kolektivno odlučivanje, javnost i zajednica bivaju privatizirani. U svetu privatizirane nade, „pojedinac“, „izbor“, „ekonomska sloboda“ i „individualna samovolja“ proglašavaju se za jasne i očigledne istine. Fetiš za marketinška rješenja svih društvenih problema zasnovan je, kao što ističe David Boaz iz Cato Instituta, na vjerovanju da „poredak u društvu nastaje spontano, iz delovanja hiljada ili miliona ljudi koji usaglašavaju svoje akcije s akcijama drugih da bi postigli svoje ciljeve“. Je li to nesvjesno prizivanje jedne više moći? Ili očajavanje nad osipanjem svjesnih i kolektivnih ljudskih kapaciteta? U svakom slučaju, to je stav poricanja koje zanemaruje nejednakosti u slobodnoj igri individualnih postupaka, ulogu koju igraju vlade u koordiniranju akcija i vapeću potrebu za porastom kolektivne aktivnosti u ime općeg dobra.
Danas se moramo baviti ne radikalnom lažnošću privatizacije nade, koja poriče duboko društveno biće svakog pojedinca, već njenim iscrpljujućim posljedicama. Kolektivno gubimo sposobnost da se borimo s najhitnijim problemima. Ljudi koji sebe doživljavaju kao izolirane pojedince neće moći shvatiti realnost klimatske promjene i da se dogovore šta treba činiti, a pogotovo neće moći da je savladaju. Sve opasnije posljedice dva stoljeća nekoordiniranih aktivnosti i opasnosti zamagljenih samointeresom mogu se staviti pod kontrolu samo ako prihvatimo da postoji jedno mi koje je preobrazilo prirodu i naš odnos prema njoj. Da bi zaštitili zajednički dom od propasti, ljudi moraju stvoriti svjestan i otvoren globalni kolektiv. Moramo vratiti i osnažiti društvenu nadu u ime opstanka. Ali kako to učiniti ako kritična masa poriče problem, ako nije sposobna da postigne konsenzus i zajednički djeluje?
Po francuskom sociologu Francisu Jeansonu, potrebna nam je „građanizacija“ – preobražanje izoliranih i nemoćnih pojedinaca u aktivne, militantne građane koji kolektivno doživljavaju svoju sudbinu i voljni su da na nju demokratski utiču. Oni koji nastoje da se to dogodi morat će pregovarati ne samo o privatizaciji nade već i o širokom prihvatanju vrtloga progresa i sveprisutnog cinizma u današnjim naprednim društvima. Oni koji su već stupili u političku borbu morat će raskrčiti put od identitetskih politika i hiljada drugih dobrih razloga koji zahtjevaju našu pažnju.
Ali bez obzira na to koliko smo privatizirani ili usko fokusirani, dovoljna je neka tragedija ili katastrofa da bi se aktivirali naš latentni kapacitet za velikodušnost i potreba za povezivanjem. U knjizi Raj izgrađen u paklu (2009) Rebecca Solnit opisuje malobrojne i rijetke utopijske momente nade u vremenima kad katastrofa sruši ustaljeni poredak i zatraži od ljudi da kolektivno preuzmu kontrolu nad svojim životima. Njeni primjeri idu od zemljotresa u San Francisku 1906. godine do uragana Katrina. Nadajmo se da drugi kolektivni izazovi – od sirijske izbjegličke krize do globalne klime – neće morati dostići katastrofalne razmjere prije nego što prevaziđemo svoju pasivnost i izolaciju i povratimo sposobnost zajedničkog djelovanja.
(TBT, Boston Review)