Piše: Muhammed Emin el-Husejni, thebosniatimes.ba
Već sam bio u Rimu kad me je, 19. decembra 1942. godine, kontaktirao gospodin Mustafa Busuladžić, bošnjački student na Univerzitetu u Rimu, i obavijestio o brutalnom masakru nad muslimanima Bosne i Herecegovine od strane srpskih četničkih falangi. Zatim su se smjenjivale tužne i detaljne vijesti o užasnim zločinima koji se tamo događaju.
Pošto su neki bošnjački prvaci učestvovali na Sveislamskom kongresu u Qudsu 1931. godine, imao sam vezu sa njima i neko predznanje. Poslali su mi brzojav u Berlin tražeći pomoć. Potom sam dobio njihova pisma u kojima pojašnjavaju brutalna zvjerstva koja su ih zadesila. Poslije toga, došla mi je delegacija iz Hercegovine na čelu sa njenim muftijom hafizom Omer-ef. Džabićem i članovima šejhom Ahmed-ef. Karabegom i drugima. Muftija mi je prenio šta se događa u toj zemlji u pogledu istrebljenja muslimana. Na tom tragu inicirao sam ispitivanje Ministarstva vanjskih poslova Njemačke i podsekretara Ministarstva Her fon Vajczekera upoznao o stanju i brzojavima od prvaka Bosne, koji traže dopuštenje da jedna njihova delegacija dođe u Berlin kako bi se srela sa mnom. Podsekretar je izrazio žaljenje rekavši da su ta područja italijanska (vitalna područja) i ”mi ne možemo poduzeti ozbiljnu akciju prije nego što ih ne povratimo.”
Sljedeći dan otputovao sam u Rim i tražio prijem kod Ducea Musolinija. Odmah me je primio u dvorcu Venecija. Prijemu je prisustvovao i Count Ciano, ministar vanjskih poslova. Musolinija sam podsjetio na strašne masakre nad muslimana u područjima okupiranim od strane devet italijanskih i dvije njemačke divizije Sila osovine. Rekao sam mu: ”Da se samo mali dio ovoga na istoku desilo Evropljanima, nastalo bi veliko uzbuđenje, propaganda i optužbe!” On je pokazao veliki interes i pogledao u Ciana, koji je stajao kod njegovih nogu tokom mog razgovora sa Musolinijem. (Musolini je imao običaj da njegovi ministri ne sjede u njegovom prisustvu već da, ma koliko razgovor trajao, stoje). Rekao mu je: ‘’Ovo je veoma važna tema! Kontaktiraj njemačkog ambasadora u Rimu (tada je to bio Her fon Makenzen, sin njemačkog vođe fon Makenzena, koji je bio vrhovni komandant njemačkih snaga i njihovih saveznika na Balkanu u Prvom svjetskom ratu), i upotrijebite sva sredstva njemačkih i italijanskih vlasti da zaustavite to žalosno stanje!’’
Pošto sam se vratio u Berlin, dočekale su me vijesti koje ukazuju da se masakr nastavlja i da je broj ubijenih već dvjesta hiljada. A više od tog broja postalo je beskućnicima po tom izuzetno hladnom vremenu. Saznao sam da njemačke vlasti nisu dozvolile delegaciji iz Bosne da dođe u Berlin. Sreo sam se sa fon Vajczekerom po drugi puta i tražio dopuštenje da posjetim tu zemlju. Rekao je da je to stvar dvije zemlje: Hrvatske i Italije. Onda sam se sreo sa ambasadorom Hrvatske, Budakom, i sa njim razgovarao o mojoj posjeti. Da bih ga uvjerio, predložio sam mu da zajedno otputujemo do Zagreba, glavnog grada Hrvatske. Odmah se složio, ali je Ministarstvo vanjskih poslova Njemačke ostalo pri svom negativnom stavu.
Potom sam kontaktirao generala Bergera, načelnika Štaba vojske SS-a, i ubijedio ga o nužnosti mog putovanja te obavijestio o saglasnosti hrvatskog ambasadora. General mi je obećao njegov specijalni vojni avion i osam njemačkih oficira za našu pratnju. Zatim nam se pridružio ambasador Hrvatske gosp. Budak i putovao sa nama. U našoj pratnji bilo je nekoliko naše braće iz našeg kabineta u Berlinu – do Beča, 14. marta 1943., bio je veoma kišovit i hladan dan. Zatim, do Zagreba, gdje nas je ugostila Hrvatska vlada i primio predsjednik države Poglavnik Pavelić i zamjenik predsjednik vlade Džafer-beg Kulenović. Predsjednik države priredio nam je večeru i pokazao veliko zanimanje i saosjećanje o temi zbog koje smo doputovali, te donirao jedan milion hrvatskih kruna za unesrećene. Također i zamjenik predsjednika vlade priredio nam je drugi doček, kao i državni ministar Hakija Hadžić, koji je bio zadužen da kontakt sa mnom tokom moga boravka u Zagrebu.
Sljedećeg dana u Zagreb je avionom doputovao komandant Mallini ispred Ministarstva vanjskih poslova Italije (pred kraj Musolinijeva doba vodio Sekretarijat vanjskih poslova) u pratnji predstavnika Ministarstva vanjskih poslova Italije. Vlada Hrvatske je, zajedno sa ambasadorima Njemačke i Italije u Zagrebu, već pokušavala da me odvrati od putovanja u Bosnu argumentirajući to brigom i rizikom za moj život u toj problematičnoj zemlji, ispunjenoj opasnim krvoločnim bandama. Međutim, ja sam inistirao na putovanju i napisao pismo navedenim adresama u kojem sam istakao da lično snosim odgovornost za eventualnu nesreću koja me pogodi tokom moje posjete Bosni, uprkos savjetima odgovornih ljudi u Hrvatskoj i predstavnika Njemačke i Italije. To sam im stavio na znanje i pozdravio ih. I tako sam poduzeo put za Sarajevo, tj. Saraj Bosnu, u pratnji šejha Akifa Handžića, muftije hrvatske vojske. Ali snijeg u glavnom gradu prisilio je naš avion da se vrati u Zagreb. A nakon nekoliko dana, opet smo poduzeli put. Kada je naš avion stigao do Sarajeva, nije se mogao spustiti zbog jake snježne oluje, pa smo se vratili u Banja Luku. Kada smo izišli iz aviona, iznenadili smo se onim što smo vidjeli kod Banjalučana: nose turbane i fesova, a njihove žene hidžabe. Imali smo osjećaj kao da prelazimo ulice Starog Kudsa ili suk Hamidija u Damasku. U Banja Luci smo ostali tri dana. Na objede tokom tih dana zvao nas je cijenjeni muftija Banja Luke hadži hafiz Mustafa Nurikić, učen i cijenjen čovjek, dobro govori arapski jezik. Kada smo jedanput sjeli za stol, muftija je rekao: ”Izvinjavam se zbog jednostavne hrane, nemojte nas koriti: naš lonac je shodno našoj sudbini!”
Druge noći našeg boravka u Banja Luci desio se neobičan događaj, koji mi je povećao divljenje prema njemačkom vojnom sistemu i hrabrosti njegovih ljudi. Naime, njemački oficiri u našoj pratnji primijetili su da je grad prepun naoružanih bandi srpskih četnika. Osjetili su strah i kontaktirali njemačku komandu u blizini za urgentne situacije. Dok smo, noću, bili u hotelu, iznenada je nestalo struje u čitavom gradu i ostali smo u potpunom mraku. Tad su ustala osmerica njemačkih oficira naoružana mašinskim pištoljima: jedan je stao ispred vrata naše sobe, drugi se ispeo na vrh merdevina hotela, a ostali stali ispred vrata i prozora hotela. Njihov zapovjednik upozorio je hrvatskog gradonačelnika grada da se odmah pobrine za dolazak struje. Nije prošlo ni pola sata a struja je došla.
Na kraju, iz Banja Luke smo otišli u Sarajevo, gdje smo se sastali sa vođama Bosne i Hercegovine. Nakon razgovora sa njima i zajedno sa komandantima njemačkih snaga o načinima zaštite života Bošnjaka i njihove odbrane i sprečavanja pokolja nad njima, njemačka vlada se složila da se bošnjačka omladina mobilizira, obuči i naoruža pod uvjetom da brane samo sebe i svoje porodice unutar njihove zemlje. Prije nego što sam došao i Bosnu, bilo je registrirano oko sedam hiljada dobrovoljaca.
Pošto sam se vratio u Berlin, sklopljen je sporazum sa njemačkom vladom o formiranju vojne bošnjačke divizije nazvane ”Handžar-divizija”; njeno komandovanje povjereno je generalu Sauberzweigu. Potom je uslijedilo formiranje druge divizije pod nazivom ”Divizija-kama.” Broj vojnika u obje divizije iznosio je oko 37 000. Formirane su i druge mjesne snage od milicije i žandarmerije, čiji je broj ukupno iznosio stotinu hiljada vojnika. I tako su se stanovnici Bosne i Hercegovine mogli sami braniti od velike opasnosti koja im je prijetila.
Muslimani u toj zemlji nisu imali drugog načina da se sačuvaju od uništenja osim putem sporazuma sa njemačkim vlastima i saradnje sa njima. Tačke sporazuma su sljedeće:
mobilizacija muslimanske omladine na područjima Bosne i Herecegovine i Sandžaka Novi Pazar radi formiranja vojnih formacija, snaga sigurnosti i milicije;
tim snagama bit će povjerena zaštita života i imetaka od agresora na njih unutar njihove zemlje na spomenutim područjima;
ove snage se ne zadužuju bilo kakvom vojnom akcijom izvan njihove zemlje, niti bilo čime drugim osim zaštite vlastitih života i imovine;
vlada Njemačke obavezuje se naoružati i obučiti ove snage te ostaviti oružje vojnicima tokom i poslije rata;
vojne snage slijedit će vojsku SS-a.
Bosanske snage, koje su dosegle cifru stotinu hiljada najhrabrije vojske, osnovane su kako bi spriječile pokolje nad muslimanima Bosne i Hercegovine i svih muslimana Balkana i Istočne Evrope, čiji je broj oko šest miliona. Četnički general Mihajlović i drugi tirani Balkana stali su ih obilaziti i udvarati im se. Kada se u toj zemlji pojavio Josip Broz Tito, predsjednik sadašnje Jugoslavije, opasnost je povećana. Sklopljen je sporazum između Njemačke i Mihajlovića protiv Tita. Njemačka je pomogla Mihajlovića oružjem i opremom, i kad se osjetio osnaženim, vratio se prvobitnom putu – ubijanju muslimana, ali ovaj puta njamačkim oružjem. Kad su me Bosanci obavijestili o tome, sreo sam se sa generalom Bergerom i upoznao ga s time šta stvarno čini Mihajlović. Berger je pokazao zanimanje, ali ništa nije potvrdio. Izdao je povjerljivu naredbu specijalnim njemačkim tvornica da izrade materijal za puške i topove koje koristi Mihajlović, na takav način da neutralizira to oružje i uništi njegovo dejstvo, i tako je i bilo.
Ovaj događaj podsjeća me na ono što se govorilo o generalu Glubbu (Abu Hunejku), kada je naredio djelovanje topova po jevrejskim mjestima u Kudsu i drugdje, jer je na to bio prisiljen. Ali bombe nisu ostavljale nikakav trag izuzev dima i zvuka jer su napravljene na poseban način, kako se cionističkim centrima ne bi nanijela nikakva šteta. Tako su činili i tako čine kolonijalisti povezani sa cionistima; neki Arapi su zavedeni kad se oslanjaju na njihove fabrike, savjetnike i obavještajce.
Njemačka vojska je već uvježbala pripadnike prve bosanske Handžar-divizije. Nakon uvježbavanja, otišli sam ih posjetiti u gradu Neuhammer u provinciji Silesia. Zadržali smo se četiri dana. Bilo su potpuno opremljeni raznim vrstama oružja i topova. Njihov zapovjednik, njemački general Sauberzweig, bio je u našoj pratnji tokom naše posjete svakoj regimenti divizije, koja je slijedila poznatu vojsku SS-a. Bili smo zadivljeni izvanrednim borbenim duhom i preciznim sistemom.
Našu pažnju privukla je naša posjeta bolnici. Na ulazu u svaku sobu bolnice, u koju smo ulazili, bio je šef sobe, koji pozdravlja vojničkim pozdravom i pokazuje spremnost. Vidjeli smo ranjene vojnike u njihovim krevetima kako pokazuju pokrete spremnosti i pozdravljaju shodno svome stanju, ležeći u svojim krevetima. Kad smo generalu Sauberzweigu skrenuli pažnju da to može naštetiti vojnicima, odgovorio je da oni to čine shodno svome stanju i bez uticaja na njihovo zdravlje.
U početku formiranja divizije posjetili smo velikog vođu zaduženog za ”duhovnu podršku” u njemačkoj vojsci. Kada smo govorili o duhovnoj podršci bosanske divizije, rekao je: ”Ubjeđenje i vjera su nužni temelji svake vojske. Vojska koja nema čvrstu vjeru, koja nije povezana zajedničkim ubjeđenjem i koja ne zna zašto se bori i žrtvuje, na nju se ne može osloniti. Kod svih svjesnih naroda duhovna podrška vojsci ima posebnu ulogu; ona je neophodna kao i ona materijalne naravi, čak i važnija. Vojska koja nije povezana zajedničkim ubjeđenjem i vjerom može očekivati samo poraz i poniženje.” Na tragu ovoga saglasili smo se o osnivanju Odsjek za imame kako bi ih rasporedili po jedinicama divizije. Odsjek je osnovan u gradu Gwin. Odabrano je nekoliko učenjaka Bošnjaka za usmjeravanje tih imama. I sam sam održao nekoliko predavanja na tom zavodu. Merhumi šejh Hasan Ebu Suud[1] i dr. Mustafa Vekil[2] također su održali predavanja i časove na ovom zavodu, kojeg su završili imami za sve jedinice divizije. Odsjek se bavio aspektom duhovne vježbe istovremno sa uvježbavanjem one vojne, s obzirom na to da je svaki imam postao oficir, trener i borac. Odsjek smo posjetili i razgovarali sa polaznicima te jeli njihovu hranu. Naš razgovor bio je usmjeren na pitanje Palestine i oni su gorjeli od želje za džihadom u Palestini.
I, zaista, brojni njihovi oficiri i vojnici uzeli su učešće u borbama za Palestinu na jedan izvanredno hrabar način. I da se polje borbe (džihada) tada proširilo, i da to nisu riješile strane konferencije i kolonijalne struje bez stalnog džihada u Palestini, mi bismo vidjeli na desetine hiljada ovih hrabrih bosanskih vojnika, kao i drugih muslimanskih boraca, kako se zajedno s nama bore za oslobađanje Palestine i spašavanje svetih mjesta. Doista se nadamo da priliku koju su nam uništile strane konferencije i direktive – a Jevrejima pružena prilika od dvadeset godina za okupaciju i pripremu, dok je istovremno Palestincima zabranjena istrajnost u njihovom gerilskom djelovanju i pitanje Palestine ostavljeno ”u frižider”, kako se eksplicitno izrazio James Grant, podsekretar američkih vanjskih poslova 30. aprila 1963. – nećemo uništiti drugi put; otvorit će se prostor džihada za iskrene Arape kako bi ispunili svoju dužnost prema Palestini.
Osnovali smo, isto tako, u sporazumu sa Njemačkom, i drugi zavod u Dresdenu za obuku imama Azerbejdžanaca, sa Kavkaza i dr. Tako je broj mobiliziranih povećan u zemljama Osovine iz reda Arapa, Bosanaca, Azerbejdžanaca i dr., i dostigao cifru 200 000 boraca, da bi se oni borili protiv kolonizatorskih država i da bi odbili obmane Churchilla, njegov bezobrazluk i aroganciju na koje ukazuju njegove riječi o jevrejskoj legiji: ”Napisao sam Weizmannu dopuštenje o formiranju jevrejske legije i nijedan arapski pas nije zalajao…” (kako se navodi u Churchillovim memoarima).
Moju pažnju privukli su muslimani Bošnjaci, njihova islamska kultura, njihov plemeniti ahlak i njihova motiviranost, i kod muškaraca i kod žena, za učenjem Kur'ana napamet i njegovim pravilnim artikuliranjem. Prisjećam se da su prvaci Sarajeva održali proslavu kojoj je prisustvovalo sedamdeset izvrsnih učača Kur'ana. Kad sam čuo kako većina njih uči Kur'an, bio sam itekako impresioniran, jer oni nimalo ne zaostaju za najboljim učačima Kur'ana u Misiru (Egiptu). I neke žene Bošnjakinje naučile su Kur'an napamet, poput plemenitih gospođa Mustafa-age Merhemića i dr. U Berlinu 1943. posjetila me je jedna delegacija Bošnjaka, među kojima je bila i jedna gospođa hafiza Kur'ana. Ona je, istovremno, inženjer školovan na Berlinskom univerzitetu. Ona je proučila dio kur'anskih ajeta takvim učenjem koje po ljepoti, preciznosti i ispravnosti artikulacije ne zaostaje ni za najboljim učačima.
U Sarajevu smo posjetili poznati islamski zavod Gazi Husrev-begovu medresu, koja školuje kadije, ulemu i druge ljude vjere. Ova Medresa ima veliki udio u širenju islamske kulture. Ne znam šta je vrijeme sa njome učinilo; saznao sam da je promijenila svoju osnovnu namjenu.
Džumu-namaz klanjali smo u Velikoj džamiji u Sarajevu (Gazi Husrev-begovoj). Slušali smo hatiba koji je hutbu održao na književnom arapskom jeziku, što me je zadivilo. Nakon namaza obratili su se, na najljepši način, šejh Mehmed Handžić i profesor Kasim Dobrača. Impresioniro me njihov govor na čistom arapskom jeziku i divnim značenjima te njihova vještina obraćanja.
Bošnjaci su već poznati po izuzetnoj hrabrosti. U to se uvjerio svako onaj ko ih je upoznao. Kada je Hitler čuo za formiranje Prve bosanske divizije, rekao je: ”Znam za njihovu jedinicu u Prvom svjetskom ratu; bila je to najhrabrija jedinica u austrijskoj vojsci. Austrijsko vojno rukovodstvo bi, usred ljutih borbi i onda kada je postojala velika potreba za prodorom naprijed, tražilo hrabre bosanske vojnike. I oni bi stupili na mejdan s velikom hrabrošću. Kada bi im se približio neprijatelj, oni bi napali ‘svojim kamama’ (kama je mala glatka sablja sa dvije oštrice) i navaljivali na njega, dok ga ne bi uništili noseći ga na svojim rukama.” Ovo je lično Hitlerovo svjedočenje o Bosancima; rekao je da je to vidio svojim vlastitim očima.
A mi smo se uvjerili u njihovu izobilnu velikodušnost. Uobičajeno je da hrabar čovjek, koji sebe žrtvuje, bude velikodušan i kad je u pitanju njegova imovina, kao što je uobičajeno da kukavica bude i škrtac. Oni znaju da velikodušno ugoste gosta; hranu pripremaju na istočnjački način, onako kako to čine stanovnici Istanbula, na vrhunski način. Na jednoj njihovoj gozbi pratilo nas je osam njemačkih oficira za avijaciju. Primijetio sam da se nakon svake gozbe broj oficira smanjuje. Kada sam upitao za razlog tome, rečeno mi je da pretjerano kušaju ukusnu hranu na tim gozbama pa, jedan po jedan, oboljevaju.
Mnogi bosanski vojni oficiri i njihovi vojnici osjećaju pitanje Palestine i žele, ako im se dopusti, džihad u Palestini. Slični su Turkmenistancima koje je njemačka vojska zarobila tokom Drugog svjetskog rata, koji izgaraju za džihadom u Svetoj zemlji Palestini. Da se svima njima omogući dolazak na palestinsko ratište, vidjeli bismo ih na hiljade na mejdanu i svojski bi se borili. Uprkos teškoćama i preprekama koje se spriječile njihov dolazak u velikom broju, nekima je omogućemo da ih prevladaju i dođu u Palestinu i uzmu učešće u borbama. Srčano su se borili u ratu, pokazali rijetku hrabrost i prolili svoju čistu krv za Palestinu tokom brojnih bitaka u kojima su se borili, a posebnu u bitkama Jafa, Kastal, Malikija, Teršiha, Sa'sa, Kabira, Šedžera i dr.
Vojnici iz bosanskih snaga, iskreno i hrabro, učestvovali su u bitkama za Plestinu.Veliki broj njih dali su svoje živote kao šehidi, a neki heroji su ranjeni. U poznatoj bitki za Kastal kao šehidi pali su Alija Buljubašić i H. Tabaković; u bitki za Jafu pao je kao šehid Kamil Podrug, dok su u bitki za Malikiju kao šehidi pali Emin Halilović, Muhamed Ramić, Hasan Bešić, Munib Bino i Mustafa Imamović.
Bosanci koji su ranjeni jesu Ševki Muftić, koji je ranjen dva puta, jedanput u Kastalu, a drugi puta u Malikiji. Rifat Bekrić izubio je ruku u bitku za Šedžeru, i poslije rata otputovao je u Njemačku. Mušan Šabanović i Ismail Kukuruzović ranjeni su u Jafi. Šefko Bašić izgubio je oko u bitki za Jafu. U Jafi su također ranjeni Muharem Bajraktar, koji sada radi kao kapetan u sirijskoj vojsci, i Nezir Frljak, koji sada, isto tako, radi u sirijskoj vojsci kao poručnik.
Moj napor u Njemačkoj nije se ograničio samo na zanimanje za Bosnu i Herecegovini i osnivanje zavoda za školovanje imama za bosanske vojne jedinice. Veliki napor sam uložio u rješavanju nekoliko arapskih i islamskih pitanja, kao što je pitanje arapskog magreba, Albanije i Indonezije.
(Muzekkerat/Memoari, al-Ahali, Damask, 1999., str. 138-145)
(TBT, Preveo A. F.)
[1] Šejh Hasan Ebu Suud – jedan od ljudi Palestinskog domovinskog a iz stare jerusalemske porodice; član Visokog arapskog tijela za Palestinu.
[2] Dr. Mustafa Vekil – Egipćanin, pripadnik partije Misr al-fatat.