Piše: Jeff Sparrow, thebosniatimes.ba
Ljudi su najgori.
Varijacije na ovu temu pojavljivale su se širom društvenih medija kada je australijski lanac supermarketa Coles odlučio da se vrati na upotrebu plastičnih kesa, uz izgovor da je ljudima potrebno „više vremena da se naviknu na promjenu“.
Zatim je izašao specijalni broj New York Times magazina, gdje se u suštini ponavlja isti argument, samo na mnogo višem nivou.
U svom dugačkom i fascinantnom eseju, Nathaniel Rich objašnjava da ključna otkrića nauke o klimi nisu nova. Već osamdesetih godina prošlog vijeka, naučnici su shvatili kako funkcionira globalno zagrijavanje i kako se ono može zaustaviti.
Danas se u atmosferu svakodnevno upumpavaju tako velike količine ugljika da je, kaže Rich, „sada najbolji scenario dugoročna katastrofa“. Ali klimatske promjene su mogle biti zaustavljene na samom početku. „Gotovo ništa nam nije stajalo na putu“, piše Rich, „izuzev nas samih“.
Drugim riječima, problem su bili žitelji.
Mase su žudjele za komforom, bez obzira na posljedice. Insistirale su na svojim automobilima na benzin, na svojim klima uređajima i svojim plastičnim kesama iz Colesa, čak i kada su ih očajni stručnjaci molili da promijene navike.
I sada smo tu gdje smo – u situaciji u kojoj klimatske promjene mogu učiniti dijelove planete nenastanjivim.
Ali na čemu se zasniva ova samouvjerena tvrdnja da su žitelji nezainteresirani za sudbinu planete?
„Ljudi“, kaže Rich, „povezani u globalne organizacije, demokratije, industrije i političke partije ili ponaosob, nisu u stanju da žrtvuju svoj luksuz zarad predupređivanja kazne koju će platiti buduće generacije.“
Zvuči kao činjenica, ali je to zapravo argument, povezan sa ključnim kontroverzama političke ekonomije. Shanon Osaka je skrenula pažnju na to da Rich parafrazira esej „Tragedija zajedničkog“ Garetta Hardina, gde Hardin tvrdi da će preveliki broj stanovnika planete u kombinaciji sa individulnim sebičnim interesima neizbježno rezultirati uništenjem zajedničkih resursa.
Ali Hardinova teza nije neoboriva kako to tvrde njeni zastupnici. Marksistički geograf David Harvey konstatira da je navodna nemogućnost zajedničkog postala „neoborivi argument za superiornu djelotvornost privatnih imovinskih prava“ samo zato što su desničari generalizirali specifične historijske uslove, pretvarajući ih u navodno nepromjenjive zakonitosti.
U stvarnosti, međutim, kako je pokazala Eleanor Ostrom u istraživanju za koje je nagrađena Nobelovom nagradom, mnoge postojeće zajednice su bile sposobne za kooperativno očuvanje zajedničkih resursa i zajedničke imovine, upravo na način koji Hardin smatra nemogućim.
Australijanci bi prije svih morali biti toga svjesni: važne knjige Brucea Pascoea, Billa Gammagea i drugih izlažu načine na koje su australijski domoroci održavali „najveće imanje na svijetu“ tokom nekih 60.000 godina.
Načelno gledano, Richov esej naturalizira i esencijalizira specifične političke i ekonomske uvjete koji su osamdesetih učinili borbu protiv kimatskih promjena tako teškom.
U svom izvrsnom odgovoru na Richov esej, Naomi Klein piše:
„Jedva da se može zamisliti gori trenutak u ljudskoj evoluciji za suočavanje sa teškom istinom da udobnosti savremenog potrošačkog kapitalizma polako ali sigurno podrivaju naseljivost naše planete. Zašto? Zato što su ’80-e bile apsolutni zenit neoliberalnog poduhvata, vrhunac ideološkog uspona ekonomskog i društvenog projekta koji je svjesno demonizira kolektivno djelovanje u ime oslobađanja ‘slobodnog tržišta’ u svakom aspektu života.“
To je, konačno, bilo razdoblje u kojem su i ljevica i desnica prigrlile tržište ne samo kao neizbježno već i kao poželjno, kao instituciju bezmalo čudesne efikasnosti koju treba po svaku cijenu uvesti u svaki aspekt ljudskog ponašanja. Dobili smo privatizaciju, deregulaciju i princip „korisnik plaća“; odrekli smo se javnog vlasništva i planiranja. Nova situacija je dovela do toga da kolektivne institucije – političke partije, radnički sindikati, građanska udruženja, pa čak i sportski klubovi – počnu da propadaju zbog svoje inkompatibilnosti sa društvom atomiziranih individua koje se međusobno sreću samo kao učesnici novčanih transakcija.
U tim uvjetila teško je okriviti obične pojedince za to što nisu uspjeli da budućnost pretpostave sadašnjosti. Suština neoliberalizma bila je u univerzalizaciji onoga što ekonomisti nazivaju „racionalnom maksimizacijom profita“. Postali smo društvo pobjednika i gubitnika, u kojem grabite sve što možete – ili ostajete pregaženi u prašini.
U svakom slučaju, sa propadanjem tradiconalnih mehanizama politike obični ljudi su izgubili gotovo svaku moć da utiču na odlučivanje. Sindikati, partije i parlamenti koji su nekada imali barem neki utjecaj na tržište i sami su u sve većoj mjeri usvajali tržišne principe, a privatna potrošnja je počela da se tumači kao legitimniji izraz naših preferencija nego glas na izborima.
Učinke tog pogleda na svijet možemo vidjeti danas u Australiji – a borba oko plastičnih kesa predstavlja tipičan primjer.
Ne bi trebalo biti teško zaustaviti groteskno umnožavanje plastičnog otpada. Kako sam već ranije pisao, američki proizvođači su usvojili pakovanja za jednokratnu upotrebu tek posije Drugog svjetskog rata, i to zbog ogromnih profita koje im je to donosilo. Potom su se godinama grčevito borili da naviknu inicijalno neprijateljski nastrojenu javnost na zagađenje kao posljedicu ove prakse.
Vlada koja ozbiljno riješi da se oslobodi epidemije toksične mikroplastike, mogla bi, sasvim očigledno, da oporezuje one koji proizvode i prodaju robu upakovanu na taj način. Kazneno oporezivanje ne samo da bi obeshrabrilo upotrebu pakovanja za jednokratnu upotrebu, već bi se moglo iskoristiti i za finansiranje oporavka već ugroženih ekosistema.
Umjesto toga, debata o upotrebi plastičnih kesa prebacuje teret na individualne kupce. Odgovornost za smanjivanje plastičnog otpada nije na vladama ili multinacionalnim kompanijama ili instituacijama koje posjeduju realnu moć, već je na užurbanom roditelju koji na putu s posla hoće da riješi problem porodičnog ručka.
Po svojoj prirodi, potrošačke kampanje imaju najviše smisla za one koji se nalaze na relativno privilegovanim pozicijama. Ako na raspolaganju imate pristojan prihod, onda ste verovatno već navikli da birate šta kupujete, pa vam nošenje sopstvene reciklirane torbe u supermarket ne predstavlja preveliki napor.
S druge strane, ako jedva sastavljate kraj s krajem, čak i skromna dodatna cijena može vam izgledati kao kap u prepunoj čaši. Kada gigantski supermarket, čiji rukovodioci zarađuje više nego što možete da zamislite i čiji cio poslovni model počiva na navlačenju potrošača da kupuju što više robe umotane u plastiku, moralistički insinuira da ste, uprkos apsolutnom nedostatku društvene moći, upravo vi odgovorni za ubijanje kornjača, nije teško pretpostaviti kako ćete reagirati.
Da li bi iko u takvoj situaciji mogao da se iznenadi zato što se sukob oko plastičnih kesa pretvorio u novi okršaj u kulturnim ratovima, potpirujući gnjev prema gradskim elitama i njihovoj „razularenoj političkoj korektnosti“?
Bijes koji su iskazali neki kupci ne dokazuje da su obični Australijanci groteskna čudovišta nezainteresirana sa sudbinu okeana. Naprotiv, on je pokazao da određena vrsta strategije za zaštitu prirodne sredine – strategije koja se fokusira na potrošače umjesto na institucije koje oblikuju njihovu potrošnju – može proizvesti uvjete za desničarski protivudar.
Međutim, evo kako zaista stoje stvari. Dok je Coles tvrdio da su potrošači razlog za povratak na plastične kese, interna prepiska do koje je došao Fairfax govori sasvim drugu priču.
Šta god da je pisalo u njihovom zvaničnom saopćenju, predstavnici ovog supermarketa su upravnicima svojih prodavnica objasnili da se na plastične kese vraćaju da bi se kupci što brže protjerali kroz red na kasi. Coles je želio da profitira na uspjehu svoje promotivne akcije „Mala prodavnica“, tokom koje su „mušterije dobijale umanjene replike svakodnevnih proizvoda, umotane u plastiku“.
Drugim riječima, povratak na upotrebu plastičnih kesa bio je motiviran profitom – on nije imao nikakve veze sa običnim ljudima. I to je važno imati na umu.
Ako pripišemo uništenje planete ljudskoj prirodi, to u suštini znači da smo odustali od borbe. Isto tako, ako optužujemo sve ljude na planeti, dopuštamo pravim krivcima da se nekažnjeno izvuku, i ne pravimo razliku između multinacionalnog industrijskog zagađivanja ogromnih razmjera i penzionera koji je naprosto zaboravio da ponese svoju recikliranu torbu u supermarket.
U sadašnjoj sumornoj političkoj klimi, progresivci se nerijetko mogu osjetiti izoliranim. Lahko je okupljati se u prostorima u kojima ljevičarske ideje imaju prođu i kukati nad zaostalošću koja caruje svuda oko nas. Mnogi liberali su zapravo internalizirali desničarske ideje o konzervativizmu masa. Oni vide građanstvo kao mračni rezervoar rasizma, seksizma i predrasuda, a postojeće progresivne politike vide prije svega kao način da spriječe narodne mase da iskažu svoje navodne predrasude i mržnju.
Međutim, bezmalo svaki princip koji progresivci danas smatraju neupitnim ustanovljen je zahvaljujući zalaganju običnih ljudi, najčeše u sukobu sa žestokim protivljenjem bogatih, obrazovanih i moćnih. Bilo je puno prilika – od „zelenih blokada“, preko blokiranja izgradnje hidroelektrane na rijeci Franklin, pa sve do protesta u Džabiluci – da se uvjerimo da Australijanci pokazuju da jesu zainteresirani za prirodu kada im se ponude smislene metode borbe za očuvanje prirodne sredine.
Ljudi nisu najgori. Oni predstavljaju jedinu nadu za spas naše planete – vrijeme je da to primimo k znanju.
(TBT, The Guardian)
