Piše: Francis Fukuyama, thebosniatimes.ba
Prošlonedjeljna odluka sajtova kao što su Facebook, Spotify, Apple i YouTube da uklone materijal koji objavljuje teoretičar zavjere Alex Jones i da blokiraju njegov kanal Infowars upućuje ka akutnoj dilemi s kojom se suočavaju sve platforme društvenih mreža, koje bi da pomire posvećenost slobodi govora i društvenoj odgovornosti sa demokratijama u kojima djeluju. Oni mogu da pomire ove ciljeve na duže staze ako oni (i mi) urade dvije stvari: prvo, da prihvate činjenicu da su medijske kompanije sa obavezom da rediguju informacije na svojim platformama, i drugo, da prihvate činjenicu da treba da budu manji.
Velike internet kompanije su dosad tvrdile da su zapravo samo neutralne platforme na kojima korisnici mogu slobodno da razmjenjuju informacije. Kao takve, one nemaju obavezu da filtriraju taj sadržaj za tačnost, društvene posljedice i slično. Njih u ovome podržava član 230 Zakona o pristojnosti komunikacija iz 1996, koji izdvaja ove kompanije od odgovornosti za ono što se pojavljuje na njihovim sajtovima, ukoliko oni ne igraju ulogu tradicionalnih medija kao što su New York Times, Wall Street Journal, CSS ili Fox News. Član 230 donijet je kako bi se zaštitila sloboda govora, ali i da bi se promovisao rast i inovacija u tehnološkom sektoru.
I korisnici i javnost bili su zadovoljni tim dilom u narednih nekoliko decenija, kada su se pojavile društvene mreže i kada je masa počela da gravitira ka platformama kao što su Facebook i Twitter. Ali ovi pogledi počeli su dramatično da se mijenjaju poslije izbora 2016. u Sjedinjenim Državama i Britaniji, i poslijedičnim otkrićem da su se Rusi miješali u izbore u SAD i drugim zemljama. Tu je i naoružavanje društvenih mreža, koje sprovode desničari poput Alexa Jonesa.
Zamisao da velike internet platforme nisu medijske kompanije nikada nije bila održiva, a protivrječnosti u njihovom javnom izražavanju neutralnosti postajale su sve očiglednije. Od početka su platforme shvatile da moraju da isfiltriraju određeni sadržaj, poput terorističke propagande ili dječije pornografije, a to su radili mijenjajući uslove korištenja.
Ali pojavio se mnogo veći problem, za koji su sami odgovorni. Njihov poslovni model sagrađen je na klikovima i viralnosti, zbog čega su podesili algoritme tako da su aktivno ohrabrivali teoretičare zavjere, uvrede i drugi sadržaj koji je stvarao interakciju. Ovo je bila suprotnost od ideala javnog emitovanja, koje (po definiciji Savjeta Evrope) akcenat stavlja na materijal za koji se smatra da je u javnom interesu. Pažnja korisnika je najdragocjenija stvar na internetu, a algoritmi su sve bolje utvrđivali šta korisnici žele da vide ili čuju.
Tradicionalni mediji biraju i organizuju materijal koji objavljuju. Oni to rade zahvaljujući kvalitetnim novinarima i standardima za provjeru činjenica. Ali najvažnija je odluka šta će uopšte objaviti. Oni mogu da odluče da objave priče o izbjeglicama iz Rusije, o diskriminaciji transrodnih osoba, o borbi majki u Srednjoj Americi i da ih stave na vrh, ili mogu da istaknu kriminalno ponašanje ilegalnih imigranata, mail server Hillary Clinton, ili političku korektnost na univerzitetima. Zapravo, žalbe konzervativaca na pristrasnost mainstream medija nemaju veze sa namjernim lažnim vijestima, koliko sa selektivnim izvještavanjem koje odslikava ideološku naklonost medijskih kompanija kao što je New York Times.
Ovo je najvažniji smisao po kojem su velike internet platforme kao što su Facebook, Twitter i Youtube postale medijske kompanije. One stvaraju algoritme koji odlučuju na šta će se limitirana pažnja korisnika fokusirati, vođene (makar dosad) ne nekom širokom vizijom o javnoj odgovornosti, već maksimizacijom profita, što znači da one privileguju viralnost. To je dovelo do velikih reakcija prošlog proljeća, kada je na vidjelo izašlo da je Facebook dozvolio kompaniji Cambridge Analytica da pristupi njihovim podacima i da posredno pomogne Trumpovoj kampanji. Do trenutka u kojem je Mark Zuckerberg svjedočio pred Kongresom u aprilu, dramatičan je bio zaokret javnog mnijenja prema njegovoj kompaniji i čitavoj industriji. Najvidljivija posljedica ove promjene u političkoj klimi je zabrana Alexa Jonesa.
Jones i njegove pristalice odgovorili su tako što su optužili platforme za cenzuru. U jednom smislu ta optužba kuca na pogrešna vrata: najčešće se brinemo o cenzuri kada to radi moćna, centralizovana država. Privatni akteri mogu da cenzurišu materijal stalno, i to i rade, a platforme koje su na udaru ne rade to za račun američke vlade.
Ali Jones ima i jednu poentu koja se tiče veličine. Facebook nije samo još jedna društvena mreža; on je postao svjetski behemot koji je u mnogim zemljama postao praktično monopolista u svijetu društvenih mreža. Postoji mnogo zemalja u kojima je Facebook prevazišao mail kao centralni kanal komunikacije, i gdje funkcioniše kao javno dobro. Jones neće uspjeti da privuče ni dio korisnika kada ga više ne bude na Youtube-u i Facebooku.
Ovo nas dalje vodi do narednog problema sa današnjim univerzumom društvenih mreža, a to je veličina dominantnih platformi. Facebook danas ima moć da cenzuriše kao neka država, uprkos činjenici da je privatna kompanija. New York Times i Wall Street Journal mogu da efektivno cenzurišu Alexa Jonesa tako što ga neće objavljivati. Ali pošto u tradicionalnim štampanim medijima postoji pluralističko tržište, to nema veze; Jonesovi sljedbenici mogu da odaberu neki drugi medij. To ne važi za društvene mreže. Lično, mislim da je Alex Jones toksičan i ne smeta mi što je njegova vidljivost manja; to će biti dobro za našu demokratiju. Ali također mi se ne sviđa privatni kvazimonopol koji Facebook pokazuje.
Zato mi se čini da javna politika mora da ohrabri dva paralelna razvoja. Prvo, velike internet platforme treba da otvoreno priznaju da su u stvari medijske kompanije, čije odluke mogu da imaju velike posljedice za demokratiju. To će dovesti i do promjene legislative.
Ali ovo treba da bude samo podloga za drugu posljedicu: platforme moraju da se smanje. Današnji internet mora da postane raznovrsniji, decentralizovan, kompetitivniji, kako bi ljudi dobili alternativu za Facebook i Youtube. U drugačijoj političkoj kulturi i klimi, mogli bismo da zamislimo da Facebook postaje javno dobro, ali to nije moguće u Americi 2018. godine, iz razloga političke polarizacije. Prava alternativa bila bi da se promoviše decentralizovanije tržište društvenih mreža, kako bi ono više ličilo na postojeća tržišta novina i televizije. Šta god da mislite o njima, sljedbenici Alexa Jonesa treba da imaju mjesto na koje će se preseliti.
Ova decentralizacija donekle se već događa. Broj korisnika Facebooka i Twittera je ili dostigao vrhunac ili se smanjuje, a na određenim tržištima korisnici prelaze na enkriptovane platforme kao što su Telegram ili WhatsApp. Pretpostavljam da većina budućeg sadržaja koji će biti uklonjen sa društvenih mreža neće biti ravnotežno raspoređen između Lijevog i Desnog, pošto mi se čini da većinu otrovnog materijala stvaraju konzervativci. Platforme će biti na meti konzervativnih medija, i vjerovatno će početi da gube korisnike od ovog tromjesečja. To neće biti dobra stvar ako ste dioničar, ali može da bude dobra stvar za demokratiju.
Jasno je i da naši antimonopolski zakoni moraju da se apdejtuju za doba društvenih mreža. Pa ipak, i ako američka vlada ne može da razbije Facebook na nekoliko manjih kompanija, postoje druge odluke koje može da donese kako bi limitirala njegovu veličinu. Ne mislim da je dobra ideja što je Facebooku dozvoljeno da kupi Instagram i WhatsApp, ili što je Google kupio Youtube. Te akvizicije mogle bi da budu zakonski oborene. A tu je i međunarodna dimenzija. Monopol Facebooka širi se u mnogim državama, a neke autoritarne, poput Kine, jednostavno su ga zabranile. To nije dobra opcija, očigledno, ali nije jasno ni kuda krenuti s ove raskrsnice.
Društvene mreže i internet platforme bile su veliki izvor slobodne misli, debate i političke participacije, i vodile su inovacije u američkoj ekonomiji. Ali privatni sektor može da cvjeta samo u kontekstu široke demokratske politike, pa one imaju odgovornost da održe zdravlje tog političkog sistema. To su dobro razumjeli tradicionalni mediji, i ovo je lekcija koju neki moraju da ponove.
(TBT)
