KULTURA
Dino Dervišhalidović Merlin će ostati upamćen
u bosanskoj kulturi kao vitez sa Alifakovca koji
je odbranio duhovnu postojbinu sevdalinke od agresije šabačkog šunda i kiča!
Piše Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Dino Dervišhalidović Merlin održao je svoj četvrti koncert na stadionu “Asim Ferhatović Hase” na Koševu pod nazivom “Nacional”. S obzirom na opće stanje na estradi u regionu, primarna
vijest ovog velikog kulturnog događaja je broj posjetilaca. Tako da su najbitnije informacije o ovom
događaju bile da su karte prodane
dva dana prije koncerta, te da je “Koševo bilo puno” a konačan broj
posjetilaca bio je oko 70 hiljada. Ovo je mjera stvari na današnjoj estradi u regionu usljed
hiperprodukcije pjevača i svirača. Estradu tretiraju kao industriju u kojoj
je uposleno na stotine, možda i
hiljade samostalnih umjetnika pjevača koji obrću ogroman
novac. Srbija ima “najrodniju granu” ove industrije i najviše je izvozi u susjedne zemlje nastale iz
bivše Jugoslavije. Iako je šabačko-šumadijski melos
koji se artikulira kroz narodnu muziku popularan i u Hrvatskoj, u Bosni se udomaćio. Tako da su srpske p(j)evačice, a Boga mi i p(j)evači, okupirali bosansku estradu. Uragan šabačkog drmoguza svakog vikenda protutnji diskotekama punim bošnjačke omladine. Ortodoksna srpska kraljica ovog narodnjačkog melosa Svetlana Ražnjatović Ceca ništa manje
nije popularna u BiH nego u Srbiji.
“Selam alejk, može li Ceca”
Kad se priključite na bilo koju radio stanicu u Bosni u
vrijeme maratonskih muzičkih
emisija, najčešće su to emisije “želje i pozdravi”, čut ćete uključenje slušalaca.
“Halo imamo li
nekoga na liniji… Halooo…”, javlja se
voditelj emisije.
“Halo, Selam alejk,
ovdje Zineta, može li Ceca,“ javi se slušateljka čiji glas
odaje tinejdžerku sa govornim
akcentom iz Tešnja.
S obzirom da je Beograd u vrijeme
Jugoslavije bio estradna prijestolnica te dugo godina najmoćniji centar muzičke produkcije, velike estradne zvijezde iz
Bosne svoj zenit slave su ostvarile u Srbiji. I nije to bio slučaj samo u muzici, možda radikalniji odnos je bio u drugim
(pod)vrtsama umjetnosti, posebno u književnosti. Ta tema je za razliku od estrade dosta tretirana sa mnogo
dokaza o tragičnim posljedicama
po same umjetnike, odnosno pisce.
Bez potrebe da se na taj način ideološki i politički
provocira teza o srbo-komunističkoj
dominaciji Beograda u odnosu na glavne gradove drugih republika i naroda, pod
krinkom bratstva i jedinstva kultruni prozelitizam sa konceptom kulturne
asimilacije Bošnjaka bio je
evidentan i eklatantan i kroz estradu.
Životna sudbina i
umjetnička karijera, na
primjer, Zilhe Bajraktarević alias Silvane
Armenulić, Merime Njegomir,
Senade Nade Topčagić, Fahrete Jahić alijas Brene Živojinović, crni su ožiljci
srpskog prozelitizma na bošnjakoj
raspjevanoj duši.
Taj nesretni Šaban Šaulić, muslimanskog imena a romskog porijekla, i
ne mora se stavljati u ovaj kontekst. Jer pjevači kao muškarci nisu
bili labilnog karaktera kao žene i bez
obzira na njihovu mega popularnost, kakvu je imao Safet Isović, Muharem Serbezovski, Halid Bešlić, Šerif Konjević, odbranili su svoj nacionalni integritet.
Da ovo nije bila nimalo bezazlena bitka
pokazuje ispovijed izvjesnog Zahara koji je navodno stvorio Brenu iz potpuno
bizarnih političkih motiva i
ciljeva. Brena je kreirana kao turbo zvijeda šabačko-čačanskog melosa u vrijeme najveće ekonomske krize u Jugoslaviji.
Također, stariji se sjećaju
tekstova srpskih sedmičnih magazina
koji su na naslovnicama ukazivali na fenomen “melosa sa minareta” koji je uočen kod Halida Muslimovića, Halida Bešlića i Ferida Avdića, koji su osamdesetih godina bili najpopularniji
trio “narodnjaka”.
Samo zahvaljujući izvanrednoj muzičkoj baštini koju su Bošnjaci imali
u sevdalinci, a koju su briljantno interpretirali Zaim Imamović, Himzo Polovina, Safet Isović, Zehra Deović, Beba Selimović, Nada
Mamula, Hanka Paldum i drugi, ona je kao narodna pjesma preživjela ovaj period.
Biologija i neumitna sudbina je učinila svoje pa su još među nama i aktivni su Hanka i Halid. Još drže koncerte i aura
njihove slave ni za jotu se nije raspršila u “zvijezadnoj prašini”.
Vitez sa Alifakovca
U vrijeme bezbožničkog režima takozvane “diktature proleterijata” nastalo je zlatno doba šunda i kiča u muzici. Ti talasi primtivizma uhakaretili su sevdalinku kao
zaostavštinu “feudalne azijatske kulture”, izvitoperivali njen sadržaj i aranžman muzike. Ali muziku kao emocionalnu ljudsku poruku nisu mogli
uništiti i oštetiti. Savdalinku su prigrlili i u svojim
domovima slušali svi
Jugoslaveni od Vardara pa do Triglava.
Zato je od “lumper-proleterijata” zaplatila ilahija, odnosno kasida, kao posestrima ilahije jer
bezbožnici nisu mogli otrpjeti
religijsku duhovnu muziku niti pjesmu. Najbolji bosanki duhovni pjesnici, poput
Mejlije, protjerani su iz knjižnica i
pjesničkih antologija.
Tek s početka osamdesetih godina, kada se javlja jedna grupa mladih studenata
islamističkih znanosti,
okupljenih oko Tabačkog mesdžida u Sarajevu, s njom se rehabilitira i
ilahija. Koncert ilahija i kasida u Zetri održan koncem osamdesetih godina potpuno vraća ilahiju u džamijske hareme i domove Bošnjaka. Novi bosanski Mejlija, Džemaludin Latić, piše nove, svoje ilahije i kaside i prepjevava
sa turskog jezika najljepše lilahije
najvećeg pjesnika koji je ikad pjevao
ilahiju, Junusa Emrea.
Uporedo sa Latićevim ilahijama bošnjačka omladina pjevuši pjesme
Dine Dervišhalidovića pune motiva sarajevskih mahala i avlija
sa dosta arhaičnih tipično sarajevskih izraza i fraza. Merlin i Latić su generacija i imaju vrlo sličan biografski bekgraund. Obojica su
vjernici čiji su roditelji i
u komunizmu slali djecu u mejtef, i učili mevlude za mubarek dane. Tako da im je poetski lirski gen različit onoliko koliko je Latićev zavičaj selo Pridvorci, a Merlinov zavičaj Alifakovac na Bistriku. Sasvim je razumljivo i očekivano bilo da će jednog dana doći do saradnje ove dvojice umjetnika koji su
svojim opusom pjesama i ilahija apsolutno zašehatili bošnjačku javnu kulturnu scenu. Koliko se Merlin
pjevuši u kafićima, toliko se Latić uči u haremima džamija.
Pjesma “Školjka” na kojoj je Merlin poentirao svojim
repertoarom na koncertu na Koševu je
kruna njihove saradnje. Ali, ima bitnija i fenomenološki interesantnija pjesma koju su napisali i interpretirali Latić i Merlin.
Radi se o pjesmi “Zulejha (Ne zovi
me na grijeh)“. Zašto je ova balada zanimljivija pa čak i značajnija i zašto na nju treba
ukazati kad je u pitanju saradnja Latića i Merlina? Motiv za ovu baladu Latić je uzeo iz svete knjige muslimana, Kur’ana. Ljubavna priča o poslaniku Jusufu i Zulejhi najljepša i najdraža je ljubavna priča kod
muslimana. Fenomen je u tome, i to treba istaći s obzirom na kontekst u kojem se nalazi današnji islamski svijet, da niti jedna druga
sveta knjiga nema takvu ljubavnu priču.
E kad je Merlin imao koncert u Beogradu
puna Arena u horu pjevala je njegovu “Zulejhu”.
Stoga i jest Merlin kao muzička pojava na balkanskim prostorima fenomen.
Nema, zaista nema omiljenijeg umjetnika na Balkanu među drugim nacijama, religijama i kulturama
od Dine Merlina! On nikada nigdje nija sakrio ni djelić svoje biografije. On kako živi tako se i predstavlja. Nije zabilježen incident da je neko uvrijedio Merlina “na nacionalnoj i religijskoj osnovi”. On pravi duete i sa sprskim i hrvatskim
pjevačima i pjevačicama. Merlinova muzika je topla i
nenametljiva. Vjerovatno stoga što je i
nastala kao nostalgija u tihim avlijama i sarajevskim mahalama, čije su čvrste kanate izdržale holuje
kiča i šunda. Avlija je, zapravo, Merlinov zavičaj!
Ima jedna situacija kad je Merlin iz žarke ljubavi prema svom Sarajevu napisao
pjesmu i posvetio je Safetu Isoviću. Pjesma je sasvim korektna, reinterpretacija meraklijske sevdalinke
kakvu su rado pjevale razdragane sarajevske ašiklije i meraklije. I tako je dorbo što je tu pjesmu otpjevao baš sa Hajrudinom Harijem Varešanovićem. Međutim u silnoj želji da afirmira multikulturalnost Sarajeva
napravio je spot u kojem vjerski sveštenici, među njima i
hodža sa ahmedijom, plešu. Merlinov nijet je bio sasvim ispravan. Htio
je reagirati i ismijati novi religijski trend kod Bošnjaka koji naturaju vehabijsku ideologiju
koja muziku tretira kao haram, težak grijeh, te estradizaciju vjere, od strane novokomponiranih
fejbuk-efendija i televaiza. Međutim,
poruka video spota prešla je liniju
koja razdvaja cinizam i humor od blasfemije. Nakon kritika koje je Merlin dobio
zbog toga, video-spot se vrlo rijetko “zavrti” na ekranima.
Kritičari Merlina zamjeraju mu da je kompilator, i ta kritika ima osnova
sa stanovišta strogih pravila
autentičnog nastanka
umjetničkog djela. Ali sa
stanovišta kulturnog
miljea u kojem je Merlin kao umjetnik nastao i djelovao, kompiliranje bogatog
kulturnog bošnjačkog naslijeđa na svoj način savim je
na mjestu i halal mu bilo. Merlin poput nekog sarajevskog dječaka koji se sam na bajram našao u čardaku punom peksimeta i zaslade nije mogao odoljeti da ne čopne malo svega od svačega. Tako on koristi izraze i simbolička imena sarajevskih mahala: bistrička jalija, foto Akšamija, Radeljaš je naš, hotel Nacional itd. Ta simbolika pojmova, toponima i izraza kojom
Merlin ukrašava svoje ljubavne
balade, bolje reći radnju i
mjesto gdje se balada odvija, je izvorna forma sevdalinke.
Zato je Merlin nakon tolikih muzičkih zvijezda ostao malo usamljen, i zasjao
na nebu iznad Sarajeva sjajem koji je obasjao region.