Piše: Jan-Werner Müller, thebosniatimes.ba
Čini se da se populizam proširio čitavom Evropom. Bilo da je to Front national u Francuskoj, Lega Nord u Italiji ili Gert Vilders u Holandiji, populisti su stekli jako uporište u Evropi. Sada je jasno da su bila pogrešna predviđanja da će uspjesi ovih partija biti kratkog daha. Od ranih devedesetih godina u Evropi je nastalo dvadeset značajnih populističkih pokreta, od kojih su se samo dva ugasila; jedan je Lista 2002 ubijenog Pima Fortina. Bila je pogrešna i pretpostavka da populisti nikada neće ući u vlast: bez Vildersa nema vlade u Holandiji, bez Umberta Bosija ne bi bilo ni Berluskonija, a nacional-populistički Fides koristi svoju dvotrećinsku većinu u parlamentu da potpuno preoblikuje mađarsku državu.
Ipak, da li ove partije možemo nazvati zaista populističkim? Koliko je jasna granica između populista i njihovih protivnika? Ljevičarski teoretičari se žale da etablirane partije koriste tu riječ na slovo „P“ da bi ušutkale kritičare vladajuće neoliberalne dogme. Desni glasovi zvuče slično, kada tvrde da svako referendumsko odbacivanje EU ugovora Bruxelles žigoše kao populizam i time ga proglašava nevažećim. Upravo zbog toga Marin Le Pen s ponosom nosi etiketu „populistkinje“, kao da je to demokratski orden časti – jer on po njoj znači da ona staje u odbranu naroda, a posebno „zaboravljenih“ u ratu protiv elita.
Da li je onaj koji je za jednoga demokrata za drugog populista? Da li je optužba da je neko populista i sama populistička, kao što je to još prije deset godina primjetio Ralf Darendorf? Čovjek je u velikom iskušenju da ovaj fenomen objasni na osnovu njegovog prepoznatljivog političkog stila. I zaista, populisti birače uvijek mame istim parolama: „manje imigranata“ i „manji porezi“. Oni uvijek obećavaju prosta rješenja za složene probleme. Na prvi pogled izgleda logično reći da populistu prepoznajemo po njegovim željama, ali kada se pogleda pažljivije, teško je povući jasnu granicu: manje više svi žele isto, a teško je procjeniti i da li je neka politika jednostavna ili ne.
Nije od velike pomoći ni teorija da za populiste i ekstremiste glasaju gubitnici modernizacije i globalizacije. Zapažena mađarska studija o desničarskoj stranci Jobik pokazala je da njihovi birači nisu manje obrazovani ni siromašniji od proseka; istraživanja o pristalicama švedskih demokrata i engleske Odbrambene lige došla su do sličnih rezultata. Svakako je tačan zaključak da ljudi ekonomsku globalizaciju doživljavaju kao prijetnju. Ali uprkos tome, populisti ne uživaju svuda jednaku popularnost.
Ono što populiste stvarno ujedinjuje jeste ideja o moralno čistom narodnom tijelu, koje skrnave stranci podjeljeni u dvije grupe: prvu čine korumpirane i nadmene elite, a drugu pravi stranci, etničke ili vjerske manjine, i posebno imigranti. Obje ove grupe s vremena na vrijeme prestaju bivati odane datoj naciji: elite kao deo kosmopolitskog jet seta, dok manjinama na srcu leži nešto drugo umjesto naroda, na primjer – islam. U Mađarskoj su oni stigmatizirani izrazom „tuđa srca“. U istočnoj Evropi je uvriježeno ubjeđenje da elite i manjine plaćaju manje poreze i da korumpirani Bruxelles štiti obje ove grupe.
Populistički političari svoj napad usmjeravaju u dva pravca, protiv lijevoliberalnih elita i ilegalnih imigranata (karakteristično za Berlusconijevu retoriku), protiv postkomunističkih elita i Roma, omiljenih meta Jobika u Mađarskoj, Ataka u Bugarskoj ili Velikih Rumuna u Bukureštu. U Americi, redovna meta napada je mračni savez elita i demokrata sa istočne i zapadne obale sa Afroamerikancima iz nižih slojeva. Ko se bolje uklapa u ovu sliku od Baracka Obame – a budući da niko ne može osporiti njegovu izbornu pobjedu iz 2008, on je neprekidno izložen napadima da je musliman, a pokret Birthers (Rođeni) tvrdi da on nije rođen u Americi i da prema drugom članu američkog ustava ne može biti predsjednik.
Populisti ne boluju samo od političke paranoje – ali bez manije gonjenja i osjećaja da ste nečija žrtva nema populizma. Za njegove pristalice politika je pitanje identiteta. I da nema krize eura, Marin Le Pen bi tvrdila da se najvažniji politički sukob odvija između francuske nacije i Evrope. A kada Le Pen i Vilders ističu vrijednosti kao što su sloboda i emancipacija, oni ih ne shvataju liberalno-univerzalno, već kao dio nacionalne svijesti, u kojoj stranci – a posebno muslimani – nemaju udjela.
Pri tome je odlučujuće to što iz ideje o moralno čistom i homogenom narodnom tijelu ne proističe želja za većim političkim učešćem. Iako populisti zahtjevaju više referendumskog odlučivanja, kritika nije usmjerena na predstavničku demokratiju po sebi, već dijagnoza glasi: ovo nije predstavnička demokratija, jer pravi narod u njoj nema svoje predstavnike. U ekstremnim slučajevima, čini se da je čitav narod objedinjen u jednom tijelu, kao kada Hugo Chavez tvrdi: „Ja sam pomalo svaki od vas.“
Populizam ne mora u svakom slučaju biti antiparlamentaran: mađarski premijer Viktor Orban ne napada parlament u kome dominira njegova stranka Fides. Ali populizam je uvijek nužno usmjeren protiv pluralizma, podjele vlasti, ideje o legitimnoj opoziciji: zašto bi se narod sukobljavao sa samim sobom?
Tačno je da populisti nude jednostavna rješenja za komplicirane probleme – ali njihovo najdjelotvornije pojednostavljenje je da se „Narod“ lahko definira i predstavlja. Sa populistima nema nikakvog objašnjavanja i pregovaranja – nema suprotstavljanja autentičnoj narodnoj volji. Zato populizam nije samo antiliberalan, već i apolitičan. Građani su, kako ističe Hana Arent, politički isti, ali se njihove predstave i stavovi razlikuju; zato staložena rasprava o zajedničkom dobru treba da prethodi djelanju – a ako se iscrpe teme za razgovor, nastupa kraj politike. Bez pluralizma nema politike.
U ovoj tački se dodiruju ekstremi: postdemokratski dekret Nema alterantive poriče neophodnost političke rasprave. Populizam bi mogao postati dio horor scenarija, koji je 2007. opisao bugarski politikolog Ivan Krastev: liberalne elite kojima narod nikada nije dovoljno dobar, suočene su sa antiliberalnim glasačima, koji svoju sigurnost traže u prkosnom „Samo smo mi narod“.
(TBT, Die Zeit)