Piše: Neždad Latić, thebosniatimes.ba
Moja prethodna kolumna u kojoj sam tematizirao nastup lidera SBB-a na Konvenciji stranke koja je bila sazvana radi obznanjivanja njegove kandidature za člana Predsjedništva Bosne i Herecegovine koliko je zbog kritičkog osvrta na njegov govor iznenadila pristalice SBB-a još više je dovela u nedoumicu režimske medije, a posebno pristalice SDA.
Fahrina „zlatna prilika“
Nema tu ničega bitno rečenog da bih sad istaknuo kao povod zbog čega bi se tako polariziralo javno mnijenje. Naprosto to je trend da se sve čita i iščitava na način „ili si naš ili si protiv nas“. Doduše, zbog mog antirežimskog stava i nekog oblika suradnje ovog portala sa Avazom, priskrbio sam sebi imidž „Fahrinog čovjeka“ i to je osnovna vododjelnica po kojoj se polariziraju simpatije odnosno animozitet prema meni osobno. Ovdje je davno postalo nesnošljivo teško o(p)stati objektivan i slobodouman intelektualac, novinar, kolumnista…
Znam da imam obavezu čitaocima The Bosnia Times-a da do u tančine objasnim tu svoju „kontroverznost“ koja me prati već dulje vrijeme, iako sam skoro u svakom javnom nastupu na drugim medijima, posebno u televizijskim intervjuima, odgovarao na takav pitanja.
Ali, da ovaj put odgodimo tu temu i da bar još jedan put pokušam ukazati na veoma bitan politički aspekt kandidature Fahrudina Radončića, po cijenu da ponovo riskiram da (ne) budem objektivan i ne zadovoljim pristalice nijedne stranke.
Moja bitna zamjerka Radončiću bila je da se svojim govorom na Konvenciji SBB-a predstavio samo kao (dobar) kandidat za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iako je imao „zlatnu priliku“ da se nametne kao novi bošnjački lider. Tim prije i tim više stoje moje primjedbe jer se kandidira po treći put.
Očito su se njegove procjene kretale od dojma da su mu protukandidati neubjedljivi i nereferentni za najvažniju državničku funkciju, do općeg dojma da ni SDA ni SDP, čiji se kandidati favoriziraju, nisu u dobroj startnoj poziciji jer imaju teške probleme koje su posljedica frakcijskih borbi unutar tih stranaka.
Pošto je SBB oklijevala sa predajom izbornih lista, kao i sa Radončićevom kandidaturom, očito je da se Radončić veoma predano spremao za ove izbore. A kako sam čuo iz krugova bliskih Radončiću, na SBB-ovim listama će biti mahom mlađe osobe, što znači da je on možda i ponajviše radio na reformiranju stranke kroz kadrovska osvježenja.
Sve to „miriše“ na dobar rezultat SBB-a. Ali uvijek ostaje pitanje da li je sve to dovoljno za njegovu pobjedu koja bi značila revolucionarnu promjenu političkih odnosa, odnosno političkih snaga u Bosni i Hercegovini.
Bošnjaci su zaista u nezavidnoj poziciji kad je nacionalan politika njihovih lidera u pitanju. Prvo su se bili svikli na vođu na kojeg su masovno bili izlili svoje simpatije tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, a onda su se morali svikavati na one koje im je on „ostavio u emanet“. Tako je pored Alije Izetbegovića i Osman Brka, jedan provincijski učitelj, sličio pravom političaru i glatko bio biran na svim izbornim listama. Isto tako je pored harizmatičnog Harisa Silajdžića jedan provincijski činovnik Beriz Belkić mogao obnašati čak i funkciju člana Predsjedništva BiH.
U vrijeme skromnog Alije Izetbegovića, koji je prezirao crne limuzine, i njegov sin Bakir vozio je polovnu limuzinu, dok se danas i on i njegova supruga voze u luksuznim crnim limuzinama i džipovima, navodno iz sigurnosnih razloga.
Posljednje riječi Alije Izetbegovića bile su apel da se ujednače plate državnih službenika sa platama radnika i penzijama, koliko je to moguće.
Tako je to radio Alija
Ruku na srce, bilo je u toj Alijinoj skromnosti i malo političke demagogije, ali je neosporno da je on osobno dao nalog da se pokrene istraga protiv Mehe Obradovića, tadašnjeg direktora Elektroprivrede BiH, zbog izgradnje skupocjene kuće. I tom i takvom Aliji su bili podvalili lažne knjižne izvode i gabarite kuće da bi spasili tadašnjeg intimusa Edhema Bičakčića koji je bio glavni pretendent na Alijino prijestolje.
Isto tako je Alija molio Ejuba Ganića da ne kupuje vilu, koju je priskrbio u zamjenu za dva stana, jer upada u oči gladnom narodu. „Ako imaš pare i ako si ih zaradio u Americi od knjiga, kako tvrdiš, idi kupi sebi vilu negdje u inostranstvu, samo nemoj u Sarajevu“, molio ga je Alija. Ganić nije poslušao i nije se dugo ni zadržao na visokoj stranačkoj funkciji. Smijenjen je na jednoj sjednici GO SDA u prisustvu Alije Izetbegovića.
Odsustvo ovakvih liderskih osobina kod Bakira Izetbegovića dovelo je do opće pošasti pohlepe od armije stranačkih uhljeba i stranačkih tajkuna koji su mahom njegovi intimusi i prijatelji. Tako da on iako nema na privatnom kontu veliki novac, kontrolira ogromne svote novce preko tajkuna i bogatih intimusa.
Ja zaista ne znam na kojem polju je politika Bakira Izetbegovića polučila uspjeh! A sigurno će neko umjesto mene od opozicionih stranaka ili lidera sa lahkoćom taksativno nabrojati stotinu neoprostivih grešaka koje je počinio za svoja dva mandata u Predsjedništvu, a posebno od kada je polunasilno preuzeo lidersku poziciju u SDA-u. Od tih stotinjak grešaka bar desetak je nanijelo nenadoknadivu štetu naciji! Zato sam upozoravao da je Bakir toliko zabrljao da ni deset Alija ne bi popravilo bošnjačku političku poziciju i sveukupnu situaciju.
Ako bi, opet komparirali odnos i uticaj lidera na Bošnjake u Sandžaku dobili bismo potpuno drugačije efekte i situaciju. Sulejman Ugljanin, predsjednik SDA, najstariji je stranački lider na Balkanu, a nikad ništa ni na političkom, ni na ekonomskom, pa ni vjerskom planu nije učinio što bi se moglo tretirati kao boljitak za narod, a kamo li cijeniti nekim historijskim potezom.
Osim svađa i mirenja sa Rasimom Ljajićem i Muamerom Zukorlićem, koje su odnijele nekoliko života, a možda i za buduća stoljeća zatrovale mržnjom stotine familija, nema drugih efekata njihovih politika. Sandžak je najsiromašniji i najzaostaliji dio Balkana!
Dok je jedan Rafet Husović, kao politički poluanonimus, sa svojom Bošnjačkom strankom u Crnoj Gori, donio možda najveći doprinos da ova zemlja uđe NATO i „stane na prag“ EU. Tako da bi se moglo reći da su Bošnjaci u Crnoj Gori ostvarili takve uspjehe kakve bošnjačke elite u Sarajevu i Novom Pazaru još samo sanjaju. Husović je sve ovo uspio podržavajući Milu Đukanovića kojeg je bošnjačka elita, posebno bivši reis Mustafa Cerić, kriminalizirala i anatemizirala.
Molim Vas, ko od trojice bošnjačkih favorita za člana Predsjedništva BiH, mislim na Fahrudina Radončića, Denisa Bećirovića i Šefika Džaferovića, misli i govorio na ovaj način?! Ni jedan! Da li sam ja, onda, promašio temu? Možda, ali sumnjam. Zapravo ja plediram na ovim temama jer vjerujem da Radončić zbog više razloga sve ovo jako dobro razumije jer je sve ovo veoma dobro pratio kako medijski kroz Avaz, tako i iz prve ruke u kontaktima sa navedenim akterima, te je stoga uporno izbjegavao podleći pod njihov „jaram“ i uticaj. Ali, onda ostaje pitanje kako razumjeti Radončića zašto eskivira ove teme i ova pitanja i preferira neka opća pitanja koja se svakodnevno repetiraju kako od međunarodnih zvaničnika tako i lokalnih političara.
Možda je prerano suditi o kampanjama stranačkih kandidata jer im predstoji još dosta promotivnih skupova i dijaloških emisija. Ali bez ovih tema i pitanja skoro da je i nevažno ko će biti novi bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
(TBT)