Piše: Patrick Cockburn, thebosniatimes.ba
Iračani se ne slažu oko mnogih pitanja, ali u jednom su složni: vjeruju da žive u najkorumpiranijoj zemlji na svijetu, izuzimajući mali broj onih gdje nema mnogo toga ni ukrasti. Oni se vide kao žrtve kleptomanske države u kojoj stotine milijardi dolara nestaju u džepovima vladajuće elite tokom proteklih 15 godina, dok svi ostali osjete nestašicu svega: od posla i kuća do vode i struje.
Bijes naroda protiv političke klase koja je došla na vlast 2003. godine objašnjava zašto se pokret pod vodstvom populističko-nacionalističkog imama Muqtade al-Sadra, koji zahtijeva političke i društvene reforme i koji je povezan s Iračkom komunističkom partijom, našao na prvom mjestu izlaznih anketa o parlamentarnim izborima u maju. No, nizak odziv od 44,5 % istaknuo je uvjerenje mnogih da se neće promijeniti ništa naročito, bez obzira na sastav naredne vlade – nešto što se još uvijek kombinira u sporim pregovorima između stranaka. “Čak su i moji prijatelji koji su glasali razočarani i kažu da više neće glasati”, rekao mi je jedan stanovnik Bagdada.
Nemoguće je pretjerati u opisivanju frustracija Iračana koji znaju da žive u potencijalno bogatoj zemlji, po veličini drugom proizvođaču nafte u OPEC-u, ali da im se iz godine u godinu bogatstvo krade pred očima.
Bio sam u Ramadiju, glavnom gradu pokrajine Anbar, zapadno od Bagdada, posmatrao štetu nakon rata kad sam upoznao Muthafara Abdul Ghafura, 64-godišnjeg penzioniranog inženjera koji je upravo završio obnovu svoje kuće uništene u zračnom napadu. “Obnovio sam je potpuno sam i nisam dobio nikakvu naknadu od vlade”, rekao je, ogorčeno dodavši da su neki, čije su kuće uglavnom netaknute, dobili pomoć jer su, za razliku od njega, podmitili prave dužnosnike. “Napiši da Irak nema vlasti”, uzviknuo mi je. “Ima samo lopove!”
Vrativši se u Bagdad, posjetio sam distrikte više srednje klase Mansour i Yarmouk kako bih razgovarao s trgovcem nekretnina Safwatom Abdul Razaqom koji je rekao da mu posao ide dobro. Cijena nekretnine na ovom području udvostručila se u posljednje dvije godine, ali je zbog slabe vlasti i prije svega sveprisutne državne korupcije bio manje optimističan u vezi s budućnosti. “Vlada nema kredibilitet”, rekao je. “Kamo god krenete, tražit će vam mito.”
Dodao je kako izvođač bez izuzetka mora platiti službenike za dobivanje ugovora, a jedan od trojice biznismena koji su sjedili u uredu kazao je kako bi to lahko moglo biti 50 posto cijene ugovora. U Iraku je bilo dosta privatnog novca, ali malo toga je bilo uloženo jer je korupcija svaku poslovnu aktivnost učinila nesigurnom: “Zato kupujem imovinu u Jordanu, ali ne u Iraku”.
To su dobrostojeći ljudi, ali čuo sam iste pritužbe u Sadru, šiitskom gradu radničke klase, gdje gomile smeća leže na ulicama. “Mladi ljudi su izgubljena generacija koja sebi ne može priuštiti brak jer nemaju radnih mjesta i budućnosti, osim ako ne poznaju nekoga u vladi”, rekao je lokalni militant. Vode i struje nema dovoljno, a skupi su za privatnu kupovinu.
Česti su groteskni primjeri službene krađe otkako je nova klasa lidera, uglavnom šijja i Kurda, preuzela vlast u Iraku nakon invazije SAD-a. Kada se iračka vlada navodno borila za život u vojnom smislu tokom 2004.-2005., cijeli budžet za vojne nabavke u iznosu od 1,3 milijarde dolara je nestao. Nekoliko godina kasnije, policija na punkotvima u Bagdadu pokušavala je otkriti auto-bombe pomoću beskorisnog uređaja čija je izrada koštala nekoliko dolara i kojih je vlada kupila na desetine hiljada.
Kako su se slijedeće iračke vlade tako dugo izvlačile od odgovornosti za tako blatantne krađe? Godinama su odvraćali pažnju od pljačkanja prihoda od prodaje iračke nafte tvrdeći da je jedina bitna stvar borba protiv al-Qaede u Iraku i kasnije ISIL-a. Pozvali su na sektašku solidarnost sa šijjama i, u sjevernom Iraku, na etničku solidarnost sa Kurdima.
Ali godinu dana nakon što je ISIL pretrpio odlučujući poraz u opsadi Mosula, ti izgovori više ne vrijede. Sigurnost je bolja nego ikada od pada Saddama Husseina, tako da su Iračani sada najsvjesniji svih nedostataka parazitskog vodstva i polufunkcionalnog državnog ustroja.
I riječ opreza: Iračani vole misliti o svojoj zemlji kao jedinstveno prokletoj korupcijom s milijardama dolara koji su plaćeni fiktivnim firmama za projekte u kojima niti jedna cigla nije položena. Ali Irak nije usamljen u tome, jer sve države čije se bogatstvo zasniva isključivo na iskorištavanju njenih prirodnih resursa – obično nafte – slično funkcioniraju. U svakom slučaju, članovi predatorske vladajuće elite – od Angole do Saudijske Arabije i Iraka – kopaju po državnim prihodima i grabe koliko god mogu.
Prljavo pretjerani troškovi vladajućih krugova u tim zemljama su zloglasni, ali one nisu jedini korisnici. Sve te države bogate resursima imaju ogromne sisteme protekcije, pri čemu veliki dio stanovništva dobija poslove ili prima plaće, iako nikakav rad možda ne bude potreban. Iračani i Saudijci mogu osuditi korupciju na vrhu, ali milioni njih imaju udio u sistemu, što mu daje određenu stabilnost. Na primjer, u Iraku oko 4,5 miliona Iračana radi za državu, a to su dobro plaćeni poslovi koji drugi žele imati. Iako politički lideri u Bagdadu govore o reformi tog sistema, politički je opasno to učiniti jer su mreže korupcije i protekcije odavno pustile korijen i uključuju previše moćnih ljudi i stranaka.
“Antikorupcijske kampanje” – u Iraku kao u Saudijskoj Arabiji – često su samo jedna grupa super-bogatih koja nastoji zamijeniti drugu. Sistem protekcije jedini je način da mnogi Iračani i Saudijci dobiju udio prihoda od nafte i oni će se odupirati da budu lišeni ovoga u navodnom interesu stvaranja funkcionalnijeg sistema.
U Iraku mehanika korupcije djeluje na nešto drugačiji način nego drugdje zbog uloge političkih stranaka. Mudher Salih, finansijski savjetnik premijera Haidera al-Abadija, rekao mi je da “ako se politički sistem ne promijeni, nemoguće je boriti se protiv korupcije”. Kaže da je razlog za to što stranke koriste vladina ministarstva koja kontroliraju kao zlatne koke i protekcijske sisteme kroz koje održavaju svoju moć. Ovakav način rada vjerovatno je previše ukorijenjen i u interesu je ogromnog broja ljudi da bi se radikalno promijenio.
Korupcija se u Iraku ne može ukloniti, ali može učiniti manje destruktivnom. Kada je al-Abadi postao premijer2014. ISIL se približavao Bagdadu, a cijene nafte su bile dobre. Salih je rekao kako je vlada odgovorila na krizu “smanjivši troškove za 37 % uklanjanjem ‘sumnjivih’ elemenata – novca koji se ni na šta ne troši”. Korupcija će ostati, ali se u budućnosti Iračani mogu barem nadati da će za svoj novac dobiti nešto.
(TBT, Independent, Prevela Jasmina S. Drljević)