Piše: Saeid Golkar, thebosniatimes.ba
Bivši američki ambasador Zalmay Khalilzad, u članku za Washington Post 13. juna, tvrdi kako pristup administracije predsjednika SAD-a Donalda Trumpa prema Iranu – povlačenje iz nuklearnog sporazuma i nametanje žestokih sankcija – ima razumne šanse da dovede lidere te države za pregovarački stol. Logika koja stoji iza te ideje je kako će nametanje “najvišeg nivoa” ekonomskih sankcija ne samo spriječiti Iran u podržavanju njegovih isturenih odjeljenja i destabilizaciji Bliskog istoka, već će i dovesti do ekonomskih problema te mogućih masovnih nemira, koji bi mogli potresti stabilnost režima.
Ovaj pristup je isproban tokom administracije Baracka Obame i eventualno je rezultirao dolaskom Irana na pregovore 2013. godine te potpisivanjem nuklearnog dogovora 2015. godine, za vrijeme predsjednika Hassana Rouhanija. No, pomisao da bi se to moglo ponovo desiti nakon povlačenja Trumpa iz sporazuma nije optimistična, već je – manjkava. U interesu tvrdolinijaša na čelu Irana nije da pregovara direktno s Trumpovom administracijom.
Za razliku od sjevernokorejskog lidera Kima Jong-una, ajatolah Ali Khamenei ne treba SAD kako bi njegov režim bio legitiman; zapravo, pregovori s Amerikancima bi mogli imati suprotan efekat. Ne samo da bi ugrozili legitimitet njegove retorike na domaćoj sceni, već bi otjerali njegove pristalice i kod kuće, i vani. Khamenei je uvijek izražavao sumnju oko SAD-a i njegove vanjske politike. Čak i kad je sporazum potpisan 2015. godine on je bio protiv njega i blokirao je sve dalje pregovore. Američko povlačenje iz nuklearnog sporazuma je bio vrhunski dokaz koji mu je trebao za tvrdnje kako se Washingtonu ne može vjerovati.
Tri desetljeća vladavine vrhovnog lidera
Khameneijev antiamerikanizam je centralni dio njegove političke priče. Otpor zapadnim pokušajima da svrgu Islamsku Republiku dominiraju Iranom i koloniziraju regiju glavna su uporišta njegove politike. U svojim govorima i izjavama ajatolah uvijek ističe takozvanu osvonu otpora, gdje su Iran i njegovi vanjski saradnici, pa nekad i Venecuela, a koje za cilj imaju pružanje otpora SAD-u i njegovim saveznicima. Khameneijeva retorika se zasniva na vjerovanju kako američke politike prema Iranu uvijek za cilj imaju promjenu režima, a ne “promjenu ponašanja”, od samog početka Islamske Republike 1979. godine. Ovom logikom svaki ustupak zbog američkog pritiska bi neizbježno potakao SAD da poveća svoj pritisak.
Ova ideja o “osovini otpora” protiv američkog imperijalizma izgleda da je najveće postignuće Khameneijeve 30-godišnje vladavine kao vrhovnog lidera. Sa 79 godina i slabim zdravljem, on želi ostaviti trajnu ostavštinu. Iranski nuklearni program, koji je mogao dovesti Iran u klub nuklearnih sila tokom njegove ere, odbačen je nakon potpisivanja sporazuma 2015. godine. Stoga je njegova jedina zaostavština “antiamerička” i “antiimperijalistička” agenda. Radije će se toga držati i umrijeti kao antiamerički antiimperijalista nego podleći američkom pritisku i ostati bez legitimnosti u očima njegovih pristalica.
S neuspjelim pregovorima, on može skupiti čak i više podrške svome režimu i nastaviti ranije politike koje su pomogle da Iran preživi višedecenijski međunarodni pritisak. Kao država navikla na sankcije, Iran je naučio kako ih zaobići i sada mu je puno lakše ponovo uvesti te strategije. Khamenei već preusmjerava Iran nazad, ka “ekonomiji otpora”, terminu koji je napravio kako bi se govorilo o obliku ekonomskog nacionalizma u kojem država nastoji smanjiti uvoz, a povećati domaću proizvodnju i u kojem se uvozni artikli mijenjaju domaćima. Ideja je da se na ovaj način zaštiti iranska ekonomija od opasnosti međunarodnih sankcija i globalnih finansijskih kriza.
Volja ajatolaha će biti provedena
Politički, Khameneni je također jasno istakao kako se ne razmatraju direktni pregovori s Trumpom. Nakon što se američki predsjednik povukao iz nuklearnog sporazuma, vrhovni vođa je objavio: “Od prvog dana sam mnogo puta kazao: Ne vjerujte Americi. Ja ne vjerujem tim trima državama”, a te tri države su Velika Britanija, Francuska i Njemačka. I kada je grupa iranskih političkih aktivista i reformista potpisala pismo u kojem se od režima traže direktni pregovori sa SAD-om, rješavanje sukoba između dvije države i spašavanje Irana od posljedica sankcija, odgovor njegovih pristalica je bio neposredan.
Skoro svi iranski tvrdolinijaši, kao i mnogi reformisti, napali su ideju direktnih pregovora između dvije države. General-major Mohammad-Ali Jafari, komandant Revolucionarne garde, iranske najmoćnije vojne organizacije, optužio je ove aktiviste da su američki agenti i izdajnici. Seyed Hossein Mousavian, bliski savjetnik Rouhanijeve administracije i bivši član iranskog pregovaračkog tima za nuklearni sporazum, također je odbio direktne razgovore između Irana i SAD-a, kao i Seyed Mohammad Khatami, bivši reformistički predsjednik, koji je rekao kako bi takvi pregovori naštetili iranskom dostojanstvu.
Iako postoji dio iranskog društva koje želi kontakte sa SAD-om i kraj sankcija, njihovi glasovi će biti utišani i volja ajatolaha će biti provedena. Neće biti direktnih razgovora s Trumpom.
(TBT, Al Jazeera)