Piše: Anjuli Raza Kolb, thebosniatimes.ba
Jedna riječ mi se vrti po glavi od američkih predsjedničkih izbora. Uzeta je iz naslova bizarnog i divnog romana palestinskog pisca i političara Emila Habibya Tajni život Saeeda Pesoptimiste / The secret life of Saeed the Pessoptimist iz 1974. godine. Oksimoronski spoj pes-optimizam u ovom romanu, koji Edward Said smatra palestinskim nacionalnim epom – označava život prosječnog Arapina u Izraelu u periodu od palestinskog progona 1948. do junskog rata 1967. Za Saeeda, čije ime znači Srećko, život se sastoji od odvajanja od porodice, politički podobnog braka, ležanja u zatvoru, gubitka žene i djeteta, mnogih seljakanja, prisilnog doušništva, stalne prijetnje progonstvom, oduzimanja svih ljudskih prava i prije i poslije svega: ogromne, izluđujuće samoće.
U jednom od pisama u kojima anonimnom korespondentu opisuje svoje dogodovštine, Saeed Pesoptimista objašnjava na koji način u tim uvjetima postiže sreću iz svog imena: „Ne pravim razliku između optimizma i pesimizma i nemam pojma koje od ta dva stanja je karakteristično za mene. Svakog jutra kad se probudim zahvaljujem Bogu što mi tokom noći nije uzeo dušu. Ako mi se tokom dana desi nešto loše, zahvaljujem mu što nije bilo još gore“. Svjestan svoje idealističke, nepraktične prirode, Saeed upoređuje svoje avanture s doživljajima Cervatesovog antijunaka Don Quixotea i Voltairovog Candida. Palestinska spisateljica Salma Jayyusi smješta Pesoptimistu u tri arhetipa arapske književnosti koji sežu unazad do 8. vijeka: pikarski junak, budala i izdajnik/doušnik.
Saeed je naslijedio prezime iz duge loze smetenjaka i mešetara, poznatih po tome što su u hodu uvijek gledali dolje „tražeći novčić ispao nekom prolazniku, u neprestanoj nadi da će otkriti blago koje će im promijeniti život“. Češće bi, međutim, udarili glavom o nešto ili bi ih smrvio mlinski kamen ili bi se izgubili u sanjarijama dok su tražili neku drugu dimenziju.
Pesoptimista je Saeedovo prezime, ali i njegov etos. On se nikada ne nada ničemu previše dobrom niti predviđa suviše udaljenu budućnost, već odlazi na posao, traži pravu ljubav i bezuspješno pokušava da se vrati kući. On razmišlja o pobuni, kreće se i neumorno posmatra. Pesoptimizam ne razlikuje nadu od očaja. Za Habibyja je čak i ocjena historijskih uvjeta kao nepodnošljivih zapravo ispoljavanje protivrječnosti pesoptimizma – jedna od vjerzija Beckettove čuvene jadikovke: „Ne mogu dalje, idem dalje“.
U svjetlosti nedavne provale antimuslimanskih i antimigrantskih osjećanja na zapadu i posljedica zabrane imigracije, Pesoptimista mi se ukazuje kao arhetip onih koji ostaju i preživljavaju na negostoljubivim mjestima – služeći se plemenitim i neplemenitim sredstvima – i koji se nužno kompromitiraju u borbi za pravdu. Saeedova pisma stižu iz svijeta bez budućnosti koji se klati između haotičnog prisustva i odsustva svakog bivstvovanja.
Nesretni Srećko oličava tragični besmisao autokratije čiju hirovitu hipokriziju mogu preživjeti samo oblici života koji su jednako nestalni i besmisleni. U Saeedovom slučaju to je nekakvo brbljanje o slobodi i za slobodu – insistiranje na postojanju i bilježenju sopstvenog postojanja kroz vrijeme, na pismima upućenim nikom i poslatim nigdje, u kojima se užas svakog događaja opisuje s nesmanjenim zaprepaštenjem. On je marioneta s kojom je Theodor Adorno uporedio Waltera Benjamina (vjerovatno s divljenjem): ona koja se čudi običnim činjenicama života.
Saeed opsesivno i cirkularno opisuje mjesta, imena, predmete i činjenice u stalno promjenljivim uvjetima nasilja, nestajanja, represije i nadzora koji su mu nametnuti. Tim brbljanjem obezbjeđuje sopstveno preživljavanje. Lajtmotiv knjige su greške i zbrka koje nastaju zbog mijenjanja imena ljudi i gradova. Habiby tako mapira doslovno brisanje Palestine, njenih zemaljskih oblika. Sela, drveće, stanovi, kuće, ljudi, džamije, plaže i putevi – svi su dokumentirani s nježnom pažnjom vidovite demencije koja naslućuje njihov skori nestanak i preimenovanje.
Za američkog čitaoca Habibyjev arhipelag političkih zloupotreba i poništavanja historije djeluje pretjerano i zbunjujuće. Satjerivanje ljudi na obavezne kontrolne punktove, u zatvore, kućne pritvore i duševne bolnice zaista je život u nezamislivom svijetu. I kada nam se učini da nas razum napušta, šta popunjava tu prazninu? Šta je pesoptimizam ponudio Habibyju?
***
Rođen u Haifi, u arapskoj kršćanskoj porodici 1922. godine, Habiby je studirao naftno inženjerstvo i u mladosti radio u rafineriji, a onda prešao u informativnu redakciju palestinskog javnog servisa u Jeruzalemu. Kasnije će postati urednik prvih izraelskih novina na arapskom (Al Ittihad) u vlasništvu izraelske Komunističke partije, u čijem je osnivanju učestvovao i koju je tri puta predstavljao u parlamentu. Dok je pisao Tajni život Saeeda Pesoptimiste još je bio u državnoj službi, ali u vrijeme kad je objavio svoj posljednji roman Saraja, ljudožderova kći / Saraya, the ogre’s daughter (1991), odustao je od politike i potpuno se posvetio pisanju. Ogromna kontrovjerza zbog primanja Izraelske nagrade 1992, samo dvije godine nakon što mu je Palestinska oslobodilačka organizacija dodijelila Jeruzalemsku medalju, tipična je za protivrječnosti u kojima on uporno živi, kao i za poseban način na koji se s njima nosi. Prihvatio je nagradu istakavši značaj uvođenja ne samo arapskog jezika već i palestinske situacije u najviše slojeve izraelske kulture, ali novac je poklonio ustanovama koje brinu o zdravlju djece na Zapadnoj obali. Zatražio je da na njegovom nadgrobnom spomeniku stoje riječi: Emile Habiby – ostao u Haifi.
Saeed, Habibyjev najslavniji književni junak, dijeli sa svojim tvorcem neke od tih osobina, ali ih proteže do apsurda. Njegova javna služba je besmislena, običan paravan za prave ciljeve: borbu za komunizam i rad u radničkim sindikatima. On traži sreću ne u zemlji već iznad nje, „u beskrajnim prostranstvima prostora, u ‘moru bez obala’, kao što je to opisao mistički pjesnik Ibn Arabi“. U svojim pokušajima da se vrati kući on nailazi čak i na stvorenja iz svemira.
Svakome ko je čitao o raseljavanju Palestinaca dobro su poznate prepreke koje stalno iskrsavaju na povratku kući, način na koji se svaka priča uklapa u prethodnu i bezbroj onih poslije nje u slagalici iz kartografskog horora. Jedan u nizu sjajnih izvještaja Amire Hass za Ha’aretz uspijeva da uhvati sablasnu atmosferu takvih scena, način na koji se beskućništvo i iskorjenjenost pretapaju. U selu Anata 9. juna 1998. poduzetnik za poslove rušenja sravnjuje sa zemljom jednu palestinsku kuću. „Raskrečen na buldožeru, čovek je uplovio u kuću i napadao zid po zid. Poslije toga… je pregazio voćke u zadnjem dvorištu. Buldožer je udario u tri cisterne za vodu smještene u bašti“, piše ona. Nečija kuća je pala. Nečije voćke su oborene i pregažene buldožerom. Voda iz razbijenih cisterni pljušti po iskopanom korenju. U takvim okolnostima, kakva je razlika između toga da li neko ostaje ili odlazi? Gdje se tačno nastavlja život?
U lucidnom tumačenju Habibyjevog romana, Lital Levy, vrsna poznavateljka moderne arapske i hebrejske književnosti, kaže da je podzemlje ili pećina u palestinskoj književnosti mjesto takvog izgnanog života. Za nju je podzemlje ključna figura preživljavanja i otpora, doslovan prijevod političkog podzemlja. Ona kaže da pećina u savremenoj palestinskoj književnosti označava „onostranost“, prostor „slobodniji od spoljašnjeg svijeta“, „Palestinu koja više nije i Palestinu koja još nije“, „podzemnu domovinu“, „teritoriju i sjećanje… skrovište i prebivalište… prostorni izraz izbjegličke subjektivnosti“. I Antonio Gramsci u čuvenom pismu svome bratu Carlu iz 1929, u kome pravi razliku između pesimizma intelekta i optimizma volje, spominje podzemlje:
„Ono što mi pišeš o Nannaru je zanimljivo, ali me je iznenadilo. Vas dvojica ste bili u ratu, posebno je Nannaro ratovao u izuzetnim okolnostima kao postavljač mina, gdje je u rovu, kroz tanki zid koji je odvajao njegov tunel od austrijskog, slušao kako neprijatelji planiraju da potpale njegove mine i raznesu ga. Čini mi se da bi u takvim okolnostima i sa takvim psihološkim iskustvima svako dostigao najviši stepen stoičke vedrine i stekao duboko ubjeđenje da svaki čovjek u sebi ima izvor moralne snage, da sve zavisi od njega, od njegove energije, od njegove volje, od gvozdene dosljednosti ciljeva koje sebi postavlja i sredstava koje bira za njihovu realizaciju, da više nikad neće moći da očajava i zapada u vulgarna, banalna stanja uma zvana pesimizam i optimizam. Moje stanje duha je sinteza te dvije emocije koja ih prevazilazi: pesimista sam zbog intelekta, ali sam optimista zbog volje. U svim okolnostima najprije mislim na najgoru mogućnost da bih pokrenuo sve rezerve svoje volje i savladao prepreku. Nikada nisam gajio iluzije i nikada nisam patio od razočarenja. Uvek sam nastojao da se naoružam neograničenim strpljenjem, ne pasivnim, inertnim, već onim koje pokreće istrajnost.“
Šest redova koji su slijedili poslije ovog odlomka izbrisali su zatvorski cenzori. Gramsci u ovom pismu opisuje duboko hegelovsku viziju političkog bića: optimizam i pesimizam nisu se stopili u mutljag nedjelovnja, već prije jedan drugog hrane zahvaljujući svojoj sintezi, kao što to čine intelekt i volja, gdje svako od njih odbacuje svoju „vulgarnu, banalnu“ suprotnost nekom vrstom plemenitog savršenstva, izvjesnošću vizije, sa „gvozdenom dosljednošću“. Gramscijeva dijalektička izvjesnost – možda podstaknuta njegovim ekstremnim stanjem (bio je bolestan, u zatvoru, nepresušni izvor nezadovoljstva svoje žene) koje je na razne načine odražavalo ekstremnosti spoljašnjeg svijeta – opisuje kako su Nannara, postavljača mina, mjeseci provedeni pod zemljom morali dovesti do „najvišeg stepena stoičke vedrine“. Ta vizija mi je bliska. Ali Habibyjevo insistiranje na sapostojanju dvije pozicije (pesimizma i optimizma) i dvije mentalne moći (intelekta i volje) – umjesto njihovog dvostrukog brisanja – ima jednu prednost: može da nas održi u životu. On opisuje multitaktički, doduše manični pristup pružanju otpora nadirućim užasima.
I Saeed provodi vrijeme pod zemljom, a i mnoge mjesece roneći do podmorskih pećina u kojima je porodica njegove žene sakrila porodično blago. Na kraju će njegov sin Walaa naći blago i njime finansirati gerilski otpor. Kada ga uhvate, nestat će s majkom u istim talasima koji su čuvali njihovu tajnu. U Wallaaovim postupcima postoji moralna jasnoća – slična onoj o kojoj govori Gramsci – ali nje nema ni u tragovima kod njegovog oca, koji je uzvrpoljen, rastresen i možda čak nesposoban da je shvati. Ali u narativnom okviru romana Walaaov poduhvat je neuspeli pokušaj, privremeni predah u politici nacionalizma koji se završava smrću. Za Saeeda – nemuštiju, složeniju ličnost – velika onostranost, sloboda neba, neprostora, deteritorijalizacije ili ekstrateritorijalizacije ima jednak značaj kao i pećina u njegovim živopisnim podvizima. Dok pećina pruža neku vrstu života u revolucionarnoj ilegali, nebo i more pružaju nešto još nepoznato, manje praktično, više antigravitacijsko. Njihovo obećanje je radikalniji prekid s politikom uopće, jedna heterotropija rasterećena od pokvarene mašinerije sadašnjosti, koja je u romanu prikazana kao sve nepodnošljiviji niz unutrašnjih prostora, između ostalog katakombi i pećina, ali i partijskih kancelarija, vojnih vozila, zatvora, soba za saslušanje, duševne bolnice. To su prostori ograničene politike na umoru, koja je postajala sve nepodnošljivija i samom Habibyju, o čemu svjedoči njegovo povlačenje iz političkog života.
U Saeedovom umu pomućenom žalošću, fantazija o uzdizanju u visinu – iznad okupiranih zona Haife, Akre, mostova prema Zapadnoj obali i Jordanu – manifestira se kao noćna mora. Saeed u snu dospijeva na vrh džinovskog koca pobodenog u srce okupirane palestinske teritorije. „Našao sam se na ravnoj površini, hladnoj i okrugloj, a na metar iza mene… bila je provalija nalik onoj ispred mene… kad bih se pomjerio, izvjesno bih pao… Ja sam samo Arapin koji je nekim čudom ostao u Izraelu. Želio sam da viknem ‘Ovo je noćna mora!’ i da se probudim iz nje.“
Saeedova nesreća je hiperbola protivrječnih osjećanja, među ostalima osjećanja usamljenosti i užasa koji obuzimaju čovjeka kad se nađe na velikoj visini i shvati da ne može da se vrati, a da ostajanje i preživljavanje možda više nema smisla. Takve protivrječnosti se narativno ogledaju u Saeedovoj budalastoj pantomimi kad se penje da postavi bijelu zastavu predaje na vrh svoje kuće u Haifi. Pošto je grad već pripojena teritorija, predaja je ravna objavi rata, i Saeed na kraju zbog tog postupka dospijeva u zatvor. Ako pećine, katakombe i zatvorska ćelija u prvom i drugom poglavlju romana ukazuju na mogućnost organiziranog otpora, Saeedov košmarni toranj i njegova ironija upozoravaju na ružne posljedice poslušnosti i kolaboracije, i istovremeno izražavaju sve veće nepovjerenje u projekte državnosti i nacionalnog ujedinjenja.
Upravo takvom pričom počinje Šuplja zemlja / Hollow land Eyala Wizmana, sjajna knjiga o arhitekturi izraelske okupacije. Ona govori o instalaciji tornja za mobilnu telefoniju kao uvodu u potpunu okupaciju Zapadne obale. Priča je vrlo direktna: dvoje ljudi zovu da se požale na slab prijem na mobilnom na putu iz Jeruzalema, izraelska vojska prikazuje slabost mreže kao slabost sigurnosnog sistema, počinje izgradnja tornja, to mjesto ubrzo biva ograđeno i priključeno na strujnu mrežu, doseljenici ga proglašavaju prvobitnim mjestom biblijskog grada Migrona i ubrzo se tu nastanjuju desetine porodica. Na kraju je Migron, najveće naselje na Zapadnoj obali, srušen i njegovi stanovnici su 2012. raseljeni po naredbi izraelskog Vrhovnog suda. Weizman nas podsjeća da „Migron nije jedino naselje van granica koje je niklo oko antene za mobilni“. Toranj je više od simbola: on je preobražen u materijalni preduvjet okupacije, „žarište teritorijalnog intenziteta“ čija infrastruktura omogućuje naseljavanje.
Saedov košmarni džinovski kolac počinje nam izgledati kao nesrećni dvojnik tornja koji najavljuje naseljavanje. Nasukan u Izraelu kojim vladaju zakoni vanrednog stanja, Saeed se u svojoj mašti penje na antenu koja nikom ništa ne prenosi, ništa ne spaja, ništa ne organizira i ništa ne mobilizira. Habibyjev roman prikazuje uvjete arapskog života u izraelskoj državi između dva pola – preživljavanja pod zemljom, koje sadrži mogućnost solidarnosti, i radikalne usamljeničke izloženosti, bezobalnog osjećanja postojanja na nebu ili na moru.
Roman se završava Saeedovim povratkom na goli zatupljeni kolac, uz koji se on sada privija u strahu. Mala povorka ljudi prolazi ispod njega da mu pruži utjehu. Njegov stari prijatelj Jacob kaže mu da i sam sjedi na kocu: „Svako od nas sam, na sopstvenom kocu. Kolac nam je zajednički“. Veliki Čovjek – neodređena figura autoriteta – kaže Saeedu da griješi, da ne sjedi na kocu, već na „televizijskoj anteni“, i dodaje: „Svako od vas se ponaša kao da je u podmornici; što dublje silazite, to se više podiže periskop“. Novinar mu poručuje: „Siđi na ulicu s nama. Nema treće mogućnosti“. Novinar se ubrzo vraća i počinje da siječe osnovu koca. Dok Saeeda hvata sve veći strah, pojavljuje se biće iz svemira „kao zalutali oblak“, čije se lice sastoji „samo od nabora, kao morska površina“. On poziva Saeeda da s njim pobjegne, ali tek onda kad „više ne bude mogao podnositi bijedu svog položaja, a ne bude htio platiti cijenu koja se mora platiti da bi se nešto promijenilo“. Pesoptimista odmah skače vanzemaljcu na leđa i njih dvojica se uspinju uz zvuke radosnog klicanja odozdo.
U epilogu, koji nosi podnaslov „Zbog istine i historije“, objašnjava nam se da su Saeedova pisma poslana iz duševne bolnice na obali u Akri, ali kada osoba kojoj su pisma upućena pođe da ga potraži, ne nalazi nijedan trag njegovog postojanja. To nije grandiozna vizija: ostati kao što je ostao Habiby, kao što ostaje Saeed, poslije svog nestanka, u epistolarnoj formi. Ta vrsta ostajanja proizlazi iz poraza, iz želje da niko ne trijumfira sve dok – ili ako – to ne budemo mogli svi, što gotovo izvjesno znači nikad. Saeedu, a možda i nama, to liči na neograničenu privrženost nužno ograničenim radostima neposlušnosti – ali i radostima napadanja sistema neprestanim govorom, makar i neuspjelim, napisanim i poslanim pismima, snimljenim i izbrojanim telefonskim pozivima, ličnim činovima solidarnosti i javnim činovima brige. To nije prevazilaženje pesimizma i optimizma – pozicija koje nisu ni banalne ni vulgarne – već prije duboka, budalasta, beskrajna, voljna odanost i jednom i drugom.
(TBT, Boston Review)