Piše: Salman Rushdie, thebosniatimes.ba
„Kako, da li si ti lud? Da li si lud?“ pita Falstaff princa Hala u prvom činu Shakespeareovog Henryja IV. „Zar istina nije istina?“ Vic je naravno u tome što Falstaff masno laže i što ga princ upravo raskrinkava kao lažova.
U vrijeme poput današnjeg, kada je sama stvarnost izložena stalnim napadima, mnogi naši politički lideri dijele Falstaffov dvoličan odnos prema istini. U tri zemlje u kojima sam živio i do kojih mi je najviše stalo – Indiji, Britaniji i SAD – laži se redovno serviraju kao istina, a pouzdanije informacije se ocrnjuju kao „lažne vijesti“. Ali branioci realnosti griješe kada osuđujući bujicu dezinformacija koja se neprestano sručuje na nas – čeznu za zlatnim dobom u kome je istina bila nesporna i univerzalno prihvaćena, i kada tvrde da nam je potreban povratak blaženom konsenzusu.
Istina je da je istina uvijek bila sporna ideja. Kao student historije na Cambridgeu rano sam shvatio da postoje „osnovne činjenice“ o kojima se ne raspravlja, na primjer to da se bitka kod Hestingsa odigrala 1066. ili da je američka Deklaracija o nezavisnosti usvojena 4. jula 1776. Međutim, formiranje neke historijske činjenice je rezultat posebnog značenja koji se pridaje određenom događaju. Historijska je činjenica da je Julije Cezar prešao Rubikon. Ali i mnogi drugi ljudi su prešli tu rijeku, pa historiju njihovi postupci ne zanimaju. U tom smislu oni nisu prešli Rubikon. Pored toga, tokom vremena dolazi do promjene značenja usvojenih činjenica. U vrijeme britanske imperije vojni protest iz 1857. bio je poznat kao Indijska pobuna, a budući da pobuna znači napad na zakonitu vlast, ta odrednica i njeno značenje govore nam da „pobunjeni“ Indijci nisu bili u pravu. Indijski historičari danas o tom događaju govore kao o Indijskom ustanku, što ga pretvara u drugačiju činjenicu koja znači nešto drugo. Prošlost se neprestano iznova tumači u skladu sa shvatanjima datog vremena.
Ima, međutim, izvjesne istine u ideji da je na zapadu u 19. vijeku postojao širok konsenzus o prirodi stvarnosti. Veliki romanopisci tog vremena – Gustave Flaubert, George Eliot, Edith Wharton itd – pretpostavljali su da sa svojim čitaocima dijele u principu iste ideje o prirodi stvarnosti. Na tom temelju je počivalo veliko doba realističkog romana. Ali taj konsenzus je počivao na nizu isključenja. Bio je to konsenzus bijele srednje klase. Tačka gledišta kolonizovanih naroda ili rasnih manjina – iz koje je svijet izgledao veoma različito od buržoaske stvarnosti opisane u romanima Doba nevinosti, Middlemarch ili Gospođa Bovary – bila je brisana iz narativa. Često su bila marginalizovana i krupna pitanja od javnog značaja. U djelu Jane Austen jedva se pominju napoleonski ratovi; u obimnom opusu Charles Dickens postojanje britanske imperije jedva da je naznačeno.
Konsenzus iz 19. vijeka je u 20. vijeku pod pritiskom ogromnih društvenih promjena oslabio, a njegov pogled na svijet se ispostavio kao – lažan. Neki od najvećih pisaca pokušali su da zabilježe hroniku te promjene pomoću metoda realističkog romana – na primjer Thomas Mann u “Buddenbrooks” ili Junichiro Tanizaki u “The Makioka Sisters” – ali je sam realistički roman postajao sve problematičniji i pisci – od Franz Kafke do Ralpha Ellisona i Gabriela Garcíe Márquez – počinju da pišu nadrealnije tekstove, da govore istinu preko očigledne neistine i da na taj način, kao magijom, stvaraju nove stvarnosti.
Tokom svoje književne karijere tvrdio sam da je slom starih sporazuma o prirodi i sadržaju realnosti naša prava stvarnost i da se svijet verovatno najbolje može objasniti sukobljenim i često nespojivim narativima. U Kašmiru i na Bliskom istoku, kao i u sukobu između progresivne Amerike i Trampistana imamo primjere takvih nespojivosti. Također smatram da se posljedice tog novog, suprotstavljenog, polemičkog odnosa prema stvarnosti nužno ogledaju u književnosti – da ne možemo da se ponašamo kao da ih nema. Vjerujem da je uticaj većeg broja raznovrsnih glasova dobar, da je on obogatio naše književnosti i učinio složenijim naše razumijevanje svijeta.
A ipak se danas suočavamo sa velikim problemom. Kako možemo da na jednoj strani tvrdimo da je moderna stvarnost nužno multidimenzionalna, izlomljena i fragmentarna, a na drugoj da je ona nešto vrlo posebno, niz stvari koje su takve kakve jesu, o kojima se ne može raspravljati i koje se moraju braniti od napada stvari koje nisu takve, a koje propagira recimo Modijeva administracija u Indiji, ekipa brexita u Britaniji i predsjednik SAD? Kako se boriti protiv najgorih aspekata interneta, tog paralelnog univerzuma u kome uporedo teku važne informacije i čisto đubre, koje prividno ima isti nivo autoriteta, pa je ljudima teže nego ikada da razluče istinu od laži? Kako se oduprijeti eroziji autoriteta naučnih istina, dokazima potkrijepljenih činjenica kakve su one o klimatskim promjenama i vakcinaciji djece? Kako suzbiti demagoške pokušaje autoritaraca na vlasti da podriju vjeru javnosti u činjenične dokaze? Oni svojim biračima poručuju: „Ne vjerujte ni u šta osim u mene, jer ja sam istina“. Šta da radimo s tim? I kakva može biti uloga umjetnosti, posebno književnosti u tome?
Ne pretendujem na zaokruženi odgovor. Mislim da treba da priznamo da je u ljudskom društvu istina uvijek proizvod sukoba mišljenja i da treba da naučimo da pobjeđujemo u tom sukobu. Demokratija nije učtiva. Ona je često nadvikivanje na javnom trgu. Treba da učestvujemo u sukobu mišljenja da bismo imali šansu za pobjedu. A što se tiče pisaca, treba da obnovimo vjeru naših čitalaca u raspravu zasnovanu na činjenicama i da se posvetimo onome u čemu je fikcija uvijek bila najbolja – izgradnji saglasnosti pisaca i čitalaca o tome šta je stvarnost. Ne govorim o rekonstruisanju uskog, isključivog konsenzusa iz 19. vijeka. Mislim na širu, složeniju viziju društva kakvu nalazimo u modernoj književnosti. Kada čitamo knjigu koja nam se sviđa, koju volimo, mi se slažemo sa njenim prikazom ljudskog života. Da, kažemo, zaista smo baš takvi, to radimo jedni drugima, to je istina. Možda upravo tu književnost može najviše da pomogne. Možemo učiniti da se u vremenu radikalnog neslaganja ljudi slože u vezi sa istinama velike konstante – ljudske prirode. Možda odatle treba krenuti.
U Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata autori takozvane Trümmerliteratur ili književnosti ruševina osjetili su potrebu da obnove jezik zatrovan nacizmom, razrušen baš kao i njihova zemlja. Shvatili su da stvarnost ili istina treba da se ponovo izgradi od temelja, s novim jezikom, baš kao što treba ponovo izgraditi bombardovane gradove. Ovo je poučan primjer. Opet stojimo, mada iz različitih razloga, usred ruševina istine. A za nas – pisce, novinare, filozofe – to znači da se treba posvetiti obnavljanju vjere naših čitalaca u stvarnost i istinu. I to treba da učinimo na novom jeziku, gradeći od temelja.
(TBT, The New Yorker)
