Kada su Sjedinjene Države srušile iračku diktaturu 2003, Iran je pobunjenicima poslao oružje i podržao ondašnje političke partije, privukavši Irak u svoju orbitu.
Poslije Arapskog proljeća početkom ove decenije, kada su uzdrmane vlade Sirije i Jemena, Iran je poslao borce i podržao pobunjenike tamo. U haosu građanskog rata u Siriji, Iran je vidio priliku da tamo izgradi vojnu infrastrukturu.
Američki predsjednik Barack Obama je 2015. pružio Iranu vjerovatno najveću priliku ikada: da se odreknu svog nuklearnog programa u zamjenu za podizanje sankcija koje su ugušile iransku ekonomiju.
Sadašnji američki predsjednik Donald Trump, Izrael i sunitske monarhije Perzijskog zaljeva žele sve to promijeniti. Trump je 8. maja najavio da se SAD povlače iz međunarodnog nuklearnog sporazuma sa Iranom, uvode sankcije Teheranu i prijete im dodatnim kaznama.
Sada se u Washingtonu priča o promjeni režima na način koji nije viđen od predsjednika Georgea Busha kada je on nazvao Iran „osovinom zla“ 2002. Ali daleko od toga da će izlazak iz sporazuma ugušiti ono što Trump i njegovi saveznici smatraju problematičnim ponašanjem Irana.
„Ako planirate da se suočite sa Iranom i rasturite njihovu mrežu, šta ćete staviti na sto,“ pita Randa Slim, analitičar sa Instituta za Bliski istok u Washingtonu. „A ako je Iran stekao iskustvo i sredstva na osnovu ovih ddostignuća, kako će se on suprotstaviti?“
Iran je izgradio neku vrstu „osovine otpora“ koja se prostire od Iraka i Sirije do Libana. Iranska vojska i naoružani borci su bukvalno na pragu Izraela i Saudijske Arabije.
Sjedinjene Države, Izrael i zaljevske zemllje su ujedinjene u opoziciji Iranu. Ali je njihova mogućnost da dovedu u pitanje stisak Irana ograničena.
Sjedinjene Države nisu voljne da se upletu u nove ratove na Bliskom istoku.
Zaljevske zemlje predvođene Saudijskom Arabijom potrošile su milijarde na oružje tokom godina ali nisu dokazale da mogu da ga efikasno iskoriste. Nisu se iskazale u vazdušnom ratu protiv iranskih pobunjenika u Jemenu, a zbog oslanjanja na finansijsku diplomatiju ostali su bez mnogo utjecaja u Libanu, Siriji i Iraku.
Iran je osmislio kreativne načine da njeguje strateške veze koje ne iziskuju velike vojne troškove.
Izrael, koji ima vojnu moć, zbog toga nema mnogo manevarskog prostora da izgradi saveze sa arapskim zemljama.
Najnoviji sukob od izlaka Trumpa iz nuklearnog programa iskrsao je 10.maja kada su iranske snage u Siriji ispalile rakete prema Izraelu a izraelski avioni su bombardirali iranske vojne mete u Siriji.
Analitičari kažu da nijedna strana nije želela da situacija eskalira u pravi rat koji bi brzo mogao prerasti u regionalni sukob. Međutim, rizik od šireg rata nije isključen.
Kao perzijska, šiitska država, Iran je manjina u predominantno sunitsko arapskom regionu. Međunarodno izopćeni od kada je islamska vlada došla na vlast 1979, Iran nema pristupa zapadnjačkom oružju. A slaba ekonomija znači da njegovi regionalni neprijatelji troše više na konvencionalna oružja.
Zbog toga je Iran investirao gdje je mogao u veze sa onima sa kojima dijele šiitsku veru i osjećanje potcijenjenosti.
Prototip te strategije je Hezbolah, čiji su zvaničnici iz iranskog korsupa Islamske revolucionarne garde pomogli u stvaranju Libana početkom 1980-ih.
Podrška Hezbolahu dala je Iranu sredstva da se bore protiv Izraelaca u blizini sjeverne granice Izraela a kasnije je Iranu omogućila da učestvuje u libanskoj politici. Hezbolah je od tada prerastao u regionalnu silu.
Drugi element iranske moći je ono za šta njegovi neprijatelji kažu da su aspiracije i mogućnost izgradnje nuklearne bobme – oružja koje je iran uvijek demantirao da želi i pored ranijih dokaza da su istraživali pravljenje nuklearnih bombi.
Na osnovu nuklearnog sporazuma iz 2015, Iran je ponovio obećanje da nikada neće „tražiti, razvijati ili kupovati nuklearno oružje“. Iran za sada tvrdi da će se držati sporazuma i pored izlaska Amerike.
Neki unutar hijerarhije Irana žele da sporazum opstane i pored izlaska SAD, dok drugi žele sukob.
„Otpor je jedini način da se suočimo sa neprijateljima, a ne diplomatija“, kaže Hosein Salami, pomoćnik šefa korpusa Islamske revolucionarne garde. „Izlazak iz sporazuma i njihova zabrinutost zbog nuklearnog programa Irana su izgovor da se naša zemlja baci na koljena“.
(TBT, The New York Times)
