Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Dok je Ivanka Trump, odjevena u lepršavu haljinu koja je prisutnima davala povod za priču, otkrivala ploču kako bi svečano otvorila ganc novu ambasadu Sjedinjenih Američkih Država u Jerusalemu, izraelska vojska je ubila šezdeset Palestinaca i povrijedila hiljadu sedamsto ljudi koji su, bacajući kamenje, pokušavali da priđu bodljikavoj žici koja razdvaja Gazu od izraelske teritorije. Ta dva događaja se nisu odigrala slučajno, ovaj drugi je bio posljedica prvog.
Odluka predsjednika Trampa da prizna Jerusalem za glavni grad Izraela, što bješe najavio u svojoj izbornoj kampanji, prekinula je sedamdesetogodišnju neutralnost Sjedinjenih Država. On je, kao i njegovi saveznici sa zapada, sve do sada tvrdio da je odluka o Jerusalemu kao glavnom gradu, koji su podjednako željeli i Palestinci i Izraelci, trebalo da se donese obostranim sporazumom, odnosno stvaranjem dvije države koje bi koegzistirale na tom području. Premda lideri obje zemlje još uvijek povremeno spominju teoriju o dvije države, niko ne vjeruje da bi ta formula ipak mogla da se sprovede, s obzirom na izralesku politiku ekspanzije i njihova naselja na Zapadnoj obali koja iz dana u dan gutaju sve veću teritoriju, što rezultira sveopštom izolacijom sela i gradova koji bi činili palestinsku državu. Kada bi ona postojala, bila bi tek nešto više od karikature bantustana Južne Afrike u vrijeme aparthejda.
Predsjednik Trump je izjavio da je njegova odluka da prizna Jerusalem za glavni grad Izraela bila “realna” i da neće predstavljati prepreku za sporazum već će doprinijeti njegovom potpisivanju. Moguće je da to nije rekao tek tako već da to zaista i misli, u svom zadivljujućem nepoznavanju međunarodnih odnosa o kojima svakodnevno i veoma neodgovorno iznosi mišljenje. Ali osim njega i šačice fanatika koji su frenetično aplaudarali kada je Ivanka otkrila tu ploču, a Bibi Netanjahu sa suzama u očima izjavio “Kakav veliki dan”, sumnjam da tako misle mnogi drugi. Trumpova je zapravo tim postupkom otvorila pandorinu kutiju i osim zbunjenosti i rastrojenosti koju je izazvala kod svojih saveznika, umnogome je podstakla surovi i besmisleni pokolj kao još jednu nevolju od mnogih koje su zadesile nesrećne stanovnike Gaze.
Stvaranje dvije države koje bi zajedno živjele u miru bila je najrazumnije rješenje za okončanje tog latentnog rata koji postoji već sedamdeset godina na Bliskom istoku, i to odavno misle mnogi Izraelci. Nažalost, u vrijeme Arafata, Palestinci su odbili mirovni projekat u kojem je Izrael napravio značajne ustupke, poput vraćanja dobrog dijela okupiranih teritorija i prihvatanja mogućnosti da Jerusalem bude zajednički glavni grad Izraela i Palestine. Od tada je ogromna podrška izraelskog javnog mnijenja koje je željelo mir počela da jenjava, a da raste broj onih koji su, poput Šarona, smatrali da je pregovaranje nemoguće i da je jedino rješenje dolazilo isključivo od Izraela, te da je bilo nametnuto Palestincima. A na svijetu ima mnogo ljudi koji, poput Trumpa, vjeruju u to i spremni su da podrže tu besmislenu politiku koja nikada neće riješiti problema već će nastaviti da preplavljuje Bliski istok tenzijom, krvlju i leševima. (..)
(TBT, Nedeljnik)
