Piše: Joseph Stiglitz, thebosniatimes.ba
Dok su autoritarizam i protofašizam u usponu širom svijeta, ohrabrujuće je vidjeti zemlju čiji su građani još uvijek odani demokratskim načelima. Kostarika, zemlja sa manje od pet miliona ljudi, poznata je po svom progresivnom političkom vođstvu. Godine 1948, poslije kratkog građanskog rata, predsjednik Hoze Figeres Ferer ukinuo je vojsku. Od tada je Kostarika poligon za proučavanje preduprjeđivanja i rješavanja konflikata mirnim putem. U njoj je i sjedište Univerziteta za mir Ujedinjenih nacija. Ova zemlja bogatog biodiverziteta istakla se i svojom promišljenom ekološkom politikom: sprovodi se pošumljavanje, trećina zemlje je proglašena zaštićenim prirodnim rezervatima, a struja se proizvodi skoro isključivo iz čistih hidro-izvora.
Na nedavnim predsjedničkim izborima visoki odziv donio je ubjedljivu pobjedu (više od 60% izašlih) Karlosu Alvaredu Kesadi. Njegov protivnik, koji je prijetio da će ukidanjem istopolnih brakova ugroziti višedecenijsku posvećenost ove države ljudskim pravima, ubjedljivo je poražen. Kostarika pripada maloj grupi zemalja iz takozvane Alijanse blagostanja, koje sprovode ideje (posebno istaknute od strane Međunarodne komisije za mjerenje ekonomskih učinaka i društvenog napretka) za konstruiranje boljih mjerila blagostanja. Prepoznajući manjkavosti BDP-a koje je Komisija istakla, Alijansa radi na izradi javnih politika koje unaprijeđuju blagostanje građana u najširem smislu, promovirajući demokratiju, održivost i inkluzivni rast.
Značajan dio ovog napora sastojao se u proširivanju opsega zadruga i socijalnog preduzetništva tako da se zaposli petina građana ove zemlje. Ove institucije su alternativa kapitalističkim ekstremima i moralno problematičnim praksama, poput predatorskog kreditiranja u finanijskom sektoru, manipuliranja ličnim podacima u internet industriji i štelovanju ekoloških testova u automobilskoj industriji. Ove institucije zasnovane su na izgradnji povjerenja i saradnje, kao i na uvjerenju da blagostanje pojedinaca pozitivno utiče na opći rast produktivnosti.
Zajedno sa građanima nekolicine drugih zemalja, građani Kostarike su pokazali da je nejednakost stvar izbora i da javne politike mogu osigurati veći stepen ekonomske jednakosti i jednakosti šansi nego tržište samo po sebi. Čak i sa ograničenim sredstvima, kvalitet njihovog besplatnog zdravstva i obrazovanja je relativno visok. Prosječan životni vijek je sada duži nego u SAD i stabilno raste, dok se u Americi, koja je odbila preduzeti mjere za povećanje blagostanja svojih građana, sve više skraćuje.
Kostarika ima dva kritična problema: strukturalni fiskalni deficit i zakočeni politički sistem. Ekonomija fiskalnog deficita se rješava povećanjem ekonomskog rasta, podizanjem poreza ili smanjenjem potrošnje. Političari se naravno opredjeljuju za ekonomski rast, ali za to nema čarobne formule. Druge dvije opcije ne sviđaju se nikome.
Većina država bi u takvoj situaciji smanjila ulaganja u stvari poput infrastrukture, jer troškovi takve odluke mogu decenijama ostati neprimjećeni. To bi za Kostariku bila posebno ozbiljna greška, jer njena infrastruktura još uvijek zaostaje za ekonomskim rastom i ukoliko bi se popravila to bi samo po sebi stimuliralo rast. Na raspolaganju su i mjere štednje, ali nakon godina njihovog sprovođenja dalja racionalizacija teško da bi išta postigla. Najbolji put je podizanje poreza.
Kako bi se oporezivanje pomirilo sa širom ekonomskom strategijom maksimizacije blagostanja svih građana, poreski sistem bi trebalo da se pridržava tri centralna načela: oporezujte loše stvari (poput zagađenja) prije nego dobre (poput rada), dizajnirajte poreze tako da oni dovode do najmanjeg mogućeg iskrivljenja ekonomije; i održavajte progresivnu stopu oporezivanja, po kojoj bogatiji plaćaju više.
Budući da je Kostarika već u velikoj mjeri ekološka država, porez na ugljenička isparenja ne bi donio toliko novca kao drugdje. Budući da je praktično cijela proizvodnja struje u zemlji čista, prebacivanje na električne automobile moglo bi biti djelotvornije u smanjivanju emisija ugljen-dioksida. Takav porez bi omogućio da Kostarika postane prva zemlja u kojoj dominiraju elektro-kola, što bi je još više približilo cilju postizanja ugljen-neutralne ekonomije.
Iako nejednakost u Kostariki nije ni približno tako veliki problem kao u drugim zemljama Latinske Amerike, progresivniji i sveobuhvatniji porezi na prihod, kapitalnu dobit i svojinu još uvijek su od ključnog značaja. Bogati dobijaju disproporcionalno veliki udio prihoda kroz kapitalnu dobit, a oporezivanje kapitalnih dobiti po nižoj stopi od ostalih formi prihoda povećava nejednakost i vodi iskrivljenjima tržišta. Iako se ekonomisti ne slažu oko mnogih stvari, svi znaju da povećanje poreza na kapitalnu dobit od posjeda nad zemljom ne može dovesti do „odlaska zemlje“ iz Kostarike. Zato je još veliki 19-stoljetni ekonomista Henry George govorio da su najbolji porezi oni na zemlju.
Najveći izazovi pred Kostarikom su politički: predsjednički sistemi poput njenog funkcioniraju kada je biračko tijelo podijeljeno između dvije glavne partije, uz pravila koja garantiraju poštovanje manjinskih gledišta. Ali takav sistem može brzo dovesti do zastoja kada je biračko tijelo fragmentirano. A u svijetu koji se sve brže mijenja, politički zastoj je sve skuplji. Deficiti i dugovi mogu eksplodirati, a putevi ka rješenju problema mogu nestati.
Alvaredo, koji ima svega 38 godina, pokušava da bez ustavnih promjena stvori novi predsjednički model za Kostariku, mobilizirajući ministre iz različitih partija. Nadajmo se da će duh saradnje, koji se njeguje u zadrugama i koji je integralni dio kulture Kostarike, pomoći da se ove ideje ostvare. Ako se to desi Kostarika će postati svjetionik nade koji nam pokazuje da je moguć drugačiji svijet – u kojem prosvjetiteljske vrijednosti poput razuma, racionalne rasprave, nauke i slobode cvjetaju na korist svih.
(TBT, Project Syndicate)