Piše: Joseph Stiglitz, thebosniatimes.ba
To nikoga ne treba iznenaditi. Burna reakcija u Italiji je još jedna predvidljiva (i predviđena) epizoda u dugoj sagi o loše osmišljenom valutnom aranžmanu u kojem dominantna sila Njemačka otežava neophodne reforme i insistira na politici koja pogoršava suštinske probleme, koristeći retoriku čiji je naizgled cilj rasplamsavanje strasti.
Učinak Italije je loš još od uvođenja eura. Njen realni BDP 2016. je bio isti kao 2001. Ali ni učinak eurozone u cjelini nije dobar. Njen realni BDP (usklađen sa inflacijom) je od 2008. do 2016. porastao za ukupno samo tri odsto. Godine 2000, godinu dana pošto je uveden euro, američka ekonomija je za samo 13 odsto bila veća od eurozone; do 2016. je 26 odsto bila veća. Nakon realnog rasta od oko 2,4 odsto 2017, nedovoljnog da se preinači šteta načinjena decenijskom boljkom, ekonomija eurozone ponovo posustaje.
Ako je učinak jedne zemlje loš, krivi zemlju; ako je učinak mnogo zemalja loš, krivi sistem. I kao što sam rekao u svojoj knjizi „Euro: Kako zajednička valuta prijeti budućnosti Evrope“, euro je sistem koji je osmišljen da bi propao. On vladama oduzima glavne mehanizme poravnanja (kamata i deviznih kurseva); a umjesto stvaranja novih institucija da bi se pomoglo zemljama da se nose s različitim situacijama u kojima se nađu, on nameće nova ograničenja, često na osnovu diksreditiranih ekonomskih i političkih teorija, na deficite, dug i čak strukturalnu politiku.
Euro je trebao donijeti zajednički prosperitet, što bi ojačalo solidarnost i unaprijedilo cilj evropskih integracija. A zapravo je postignuto suprotno – usporavanje rasta i sijanje razdora.
Problem nije manjak ideja kako ići napred. Francuski predsjednik Emanuel Macron je u dva svoja govora – u septembru prošle godine na Sorboni i kada je primao nagradu Karlo Veliki za doprinos evropskom jedinstvu u maju – izrazio jasnu viziju evropske budućnosti. Ali njemačka kancelarka Angela Merkel uspješno minira njegove predloge, predlažući, na primjer, smješno male sume novca za investicije u područjima kojima su hitno potrebne.
U svojoj knjizi sam istakao hitnu potrebu da se uspostavi zajednička šema za osiguranje depozita da bi se spriječile aktivnosti protiv bankarskih sistema u slabim zemljama. Izgleda da Njemačka prepoznaje značaj bankarske unije za funkcioniranje jedinstvene valute, ali, kao i odgovor Svetog Avgustina, njen odgovor je „O Bože, učini me siromašnim, ali nemoj još.“ Bankarska unija je očigledno reforma koja će biti sprovedena u jednom trenutku u budućnosti, bez obzira na to koliko se štete pričinjava u sadašnjosti.
Centralni problem jeste korigirati neusklađenost deviznih kurseva poput onog koji pogađa Italiju. Odgovor Njemačke je da se teret stavi na leđa slabih zemalja koje već pate zbog visoke stope nezaposlenosti i niskih stopa rasta. Znamo kuda to vodi – većem bolu, većoj patnji, većoj stopi nezaposlenosti i čak sporijem rastu. Čak i ako se rast na kraju povrati, BDP nikada ne dostigne nivo koji bi dostigao da se slijedi racionalnija strategija. Alternativa je prebaciti veći teret poravnanja na jake zemlje s većim platama i većom potražnjom koje podupiru vladini investicioni programi.
Već smo mnogo puta vidjeli prvi i drugi čin ove drame. Izabere se nova vlada, koja obećava da će obaviti bolji posao prilikom pregovaranja s Njemcima o okončanju mjera štednji i osmišljavanju racionalnijeg programa strukturalnih reformi. Ako se Njemci uopće pomjere, to uopće nije dovoljno za promjenu ekonomskog kursa. Antinjemački sentiment jača i svaka vlada, bilo da je lijevog ili desnog centra, koja nagovještava neophodne reforme se smjenjuje. Partije koje su protiv establišmenta su na dobitku. Dolazi se do ćorsokaka.
Politički lideri širom eurozone zapadaju u stanje paralize – građani žele ostati u EU, ali žele i da se okončaju mjere štednje i vrati prosperitet. Rečeno im je da ne mogu imati i jedno i drugo. Uvijek pune nade da će doći do promjene mišljenja u sjevernoj Evropi, vlade pritisnute problemima ostaju na istom kursu, a patnja njihovog naroda se pojačava.
Vlada portugalskog premijera Antonija Coste koju predvode socijalisti predstavlja izuzetak u ovom šablonu. Kosta je uspio povrattii rast u svojoj zemlji (2,7 odsto 2017.) i zadobiti ogromnu popularnost (u aprilu 2018. godine 44 odsto Portugalaca je smatralo da je učinak Vlade iznad očekivanog).
Italija se možda može pokazsti kao još jedan izuzetak – mada u potpuno drugačijem smislu. Tamo antievropski sentiment potiče i iz ljevičarskih i iz desničarskih redova. Pošto je njegova desničarska Liga na vlasti, Matteo Salvini, lider stranke i iskusni političar, možda bi zapravo mogao sprovede u djelo sve vrste prijetnji koje početnici u drugim zemljama se boje da ostvare. Italija je dovoljno velika i ima dovoljno dobrih i kreativnih ekonomista da bi mogla rukovoditi defacto odstupanjem – ukratko, uspostavljanjem fleksibilne dualne valute koja bi mogla pomoći obnavljanju prosperiteta. Time bi bila prekršena pravila eura, ali bi teret zakonitog odstupanja sa svim svojim posljedicama bio prebačen na Bruxelless i Frankfurt, pri čemu bi se Italija uzdala u paralizu EU da bi spriječila konačan slom. Kakav god ishod da bude, eurozona će završiti u ruinama.
Do toga ne mora doći. Njemačka i druge zemlje u sjevernoj Evropi mogu spasiti euro tako što će pokazati veću humanost i fleksibilnost. Ali, pošto sam toliko puta gledao prve činove ove drame, ne uzdam se u to da će oni promijeniti fabulu.
/Autor je 2001. dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju/
(TBT, Project Syndicate)
