Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Nema većeg gnjeva od gnjeva Izraela koji se osjeća iznevjerenim.
U svega nekoliko sedmica – što je tren oka u vremenskom okviru ovog bliskoistočnog sukoba – američki predsjednik Donald Trump prešao je put od osobe toliko popularne u Izraelu da se hvalisao kako bi mogao postati njegov sljedeći premijer, do čovjeka toliko omraženog da bi mogao ponijeti titulu sljedećeg izraelskog “Amaleka”.
Komentatori bliski vlasti nisu štedjeli riječi u svojim oštrim osudama.
Kako bismo vam dočarali samo dio žuči usmjerene lično protiv Trumpa, navedimo primjer Yinona Magala, voditelja udarne emisije na Kanalu 14, koji je američkog predsjednika nazvao “gubitnikom”, a njegovog zeta Jareda Kushnera i Stevea Witkoffa etiketirao kao “male Jevreje”.
Yaakov Bardugo, izraelski politički komentator, izjavio je da Trump i njegov potpredsjednik JD Vance postaju moderni Chamberlain – britanski premijer koji se pamti po politici popuštanja Hitleru 1938. godine.
Amit Segal, glavni politički analitičar Kanala 12 i lista *Israel Hayom* – čija je vlasnica milijarderka Miriam Adelson – rekao je da je Trump potpuno kapitulirao dozvolivši Iranu obogaćivanje uranija.
Shimon Riklin, voditelj na izraelskom desničarskom Kanalu 14, objavio je na platformi X da su SAD slabije nego ikad i da niko neće željeti biti njihov saveznik.
Ovi komentatori bliski su izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu. Neki od njih smatraju se njegovim glasnogovornicima. I svi su oni zajedno izveli nagli zaokret od 180 stepeni – potez koji se može opisati kao školski primjer nagle promjene kursa.
Okreću se protiv predsjednika koji je tokom svog prvog mandata Izraelu osigurao američko priznanje aneksije okupirane Golanske visoravni i Jerusalema kao glavnog grada Izraela – poteze koje je niz njegovih prethodnika u Bijeloj kući izbjegavao povući.
Riječ je o predsjedniku koji je za američkog ambasadora u Izraelu imenovao Davida Friedmana, zagovornika interesa doseljenika. Friedman je odbacio svaku pretvaranje neutralnosti u ovom sukobu kada je, koristeći malj, otvorio tunel ispod palestinske četvrti Silwan u okupiranom istočnom Jerusalemu. Kao predsjednički kandidat, Trump je prihvatio Adelsona kao trećeg najvećeg donatora svoje kampanje za reizbor 2024. godine.
Da bi komunicirao s Bijelom kućom, Netanyahu nije morao čak ni podići slušalicu. Već je imao Kushnera – uz mnoge druge – koji je predsjedniku šaputao na uho.
Trump: Od lojalnog saveznika do izdajnika
Trump je bezrezervno podržao izraelski genocid u Gazi i to čini i danas.
Kushner je bio idejni tvorac “plana za mir” i nadrealne zamisli da se Gaza pretvori u jedno od njegovih brojnih mediteranskih ljetovališta.
Gotovo da nema sumnje da je Trumpova odluka o ulasku u rat s Iranom donesena nakon brifinga koji su u “sobi za krizne situacije” (Situation Room) Bijele kuće održali Netanyahu i David Barnea, tadašnji direktor Mossada.
Činjenica da je lideru strane zemlje uopće bilo dopušteno ući u tu prostoriju smatrala se presedanom.
Nikada ranije američki predsjednik nije bio toliko podložan tuđim sugestijama, niti je izraelski premijer ikada bio tako blizu samom središtu američke administracije.
To je čovjek kojeg sada nazivaju izdajnikom.
Pravo pitanje glasi: koliko je dubok taj raskol? I koliko je trajan? Trump je bio predsjednik koji je Izraelu dao sve što mu je trebalo – pa i više od toga – za vođenje njegovih beskrajnih ratova.
Je li mu suđeno da bude posljednji američki cionistički predsjednik?
Raskol ovakve vrste nije novost u historiji cionizma. Postoje brojni primjeri cionista koji su se okrenuli protiv tadašnje supersile o kojoj su ovisili.
Historijski obrazac
Kada se nakon Drugog svjetskog rata 250.000 jevrejskih izbjeglica našlo u logorima za raseljena lica širom Evrope, a Britanija odbila ukinuti zabranu useljavanja i dozvoliti dolazak 100.000 Jevreja u Palestinu, jevrejski podzemni pokreti su se ujedinili.
Između 1945. i 1948. godine u Palestini je ubijeno više od 780 britanskih vojnika, policajaca i civila; mnogi od njih bili su mete organizacija Irgun i Stern (Lehi).
Sve se to dešavalo uprkos činjenici da je Britanija, putem Balfourove deklaracije iz 1917. godine, pozvala na stvaranje jevrejske domovine, prekršivši pritom obećanje dato arapskim liderima o uspostavi arapske države.
Najgori zločin bilo je bombardiranje hotela “King David” u Jerusalemu 22. jula 1946. godine – sjedišta britanske uprave – u kojem je poginulo 28 britanskih državljana od ukupno 91 žrtve.
Izrael do danas odbija odati počast njihovim grobovima, iako to čini za one koji su bombardovali hotel.
Godine 2006. Centar za baštinu Menahema Begina – nazvan po bivšem vođi terorističke grupe Irgun, koji je odobrio bombardovanje, a kasnije postao premijer – organizovao je događaj povodom obilježavanja godišnjice tog napada.
Brigadir Peter Smith-Dorrien, najviši zvaničnik poginuo u tom bombardiranju, počiva u neobilježenom grobu.
Čak ni izuzetna hrabrost iskazana tokom Holokausta nije predstavljala prepreku za jevrejske teroriste.
Grupa Lehi, poznata i kao Sternova banda, ubila je i švedskog diplomatu, grofa Folkea Bernadottea, koji je tokom posljednjih mjeseci rata pregovarao o oslobađanju više od 4.000 Jevreja iz nacističkih koncentracionih logora.
Nakon rata, on je postao prvi zvanični posrednik Ujedinjenih nacija u sukobu između nove izraelske države i Palestinaca. Njegov „prvobitni grijeh”, u očima Sternove bande, bio je to što je pregovarao o primirju i pripremio teren za rane napore na pružanju pomoći.
Nikada ranije američki predsjednik nije bio toliko podložan tuđem uticaju, niti je ikada ranije izraelski premijer bio tako blizak samom srcu američke administracije.
Taj se obrazac ponavlja kroz cijelu historiju Izraela.
Oproštajni poklon bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame Izraelu bio je vojni paket vrijedan 38 milijardi funti (51 milijardu dolara) raspoređen na deset godina. Bio je to najveći paket pomoći u historiji SAD-a.
Izraelski historičar Avi Shlaim tada je za The Guardian napisao: „Netanyahu je na Obaminu velikodušnost uvijek uzvraćao nezahvalnošću i uvredama. Nikada nije propustio priliku da napadne Obamu; grubo se umiješao u predsjedničke izbore 2012. godine podržavši republikanskog kandidata; zloupotrijebio je privilegiju obraćanja na posebnoj sjednici oba doma Kongresa kako bi uvrijedio njihovog predsjednika; te je vodio najglasniju javnu kampanju s ciljem sabotiranja nuklearnog sporazuma s Iranom.
Teško je zamisliti drastičniji primjer griženja ruke koja vas hrani.” Netanyahuovo ponašanje ga označava kao “posebnog saveznika iz pakla”.
Sličan tretman doživio je i bivši američki predsjednik Joe Biden, inače liberalni cionista po uvjerenju. General Amos Gilead napisao je da je Netanyahuovo “napadanje bez presedana” usmjereno na Bidena predstavljalo krajnji izraz nezahvalnosti i strateški propust prvog reda.
“Sjedinjene Američke Države su jedini istinski saveznik Izraela, a Joe Biden je predsjednik koji je bio najnaklonjeniji Izraelu u historiji. Nema nikakve strateške logike u obrušavanju na njega i na lidera demokratske većine u Senatu Chucka Schumera; može se samo pretpostaviti da su sitničava unutrašnja politika i stranačka nadmetanja potisnuli strategiju koja je od ključnog značaja za sigurnost i budućnost Izraela.”
Pravo lice cionizma
Za neke komentatore, ono čemu svjedočimo jeste cionizam koji otkriva svoje pravo, supremacističko lice. To mišljenje dijeli čak i Moshe Ya’alon, bivši ministar odbrane u Netanyahuovoj vladi (2013–2016).
U intervjuu za Ynet, Ya'alon je izjavio da frakcije unutar pokreta vjerskog cionizma – koji je usko povezan s izraelskim doseljenicima – zastupaju “ideologiju jevrejske nadmoći”.
Uzrok sukoba između Izraela i Trumpa mogao bi se svesti na šok koji kolonija doseljenika doživljava kada shvati da je izgubila kontrolu nad svojom matičnom državom.
“Šta je jevrejska nadmoć? Osamdeset godina nakon Holokausta, to je *Mein Kampf* u obrnutom smjeru. Mi smo ta superiorna rasa”, rekao je Ya'alon.
Jevrejska supremacija sada zauzima centralno mjesto u glavnim tokovima izraelskog političkog diskursa. Dovoljno je poslušati kako Naftali Bennett, glavni Netanyahuov rival, govori o Iranu i Palestincima. Ili, uostalom, poslušati kako izraelski Jevreji govore o Palestincima.
Uzrok sukoba između Izraela i Trumpa mogao bi se svesti na šok izazvan novonastalom situacijom.
Taj šok proizlazi iz činjenice da američki predsjednik poručuje Izraelu da prestane voditi rat. To je šok koji kolonija doseljenika doživljava kada shvati da je izgubila kontrolu nad svojom matičnom državom.
Sličan šok doživjeli su ‘Pieds-Noirs’ (francuski doseljenici) u Alžiru, koji su 1958. godine pomogli Charlesu de Gaulleu da dođe na vlast, da bi potom svjedočili njegovom zaokretu ka podršci pravu na samoopredjeljenje i nezavisnosti Alžira.
Ili se prisjetimo bijesa unionističke zajednice u Sjevernoj Irskoj kada je najveća unionistkinja među njima, britanska premijerka Margaret Thatcher, potpisala Anglo-irski sporazum kojim se Dublinu omogućilo učešće u mirovnom procesu.
Toksični cunami
Šta god da se kuha unutar Izraela, to ima izrazito toksičan utjecaj na javno mnijenje s druge strane Atlantika.
Nije pretjerano reći da su genocid u Gazi, neuspjeli rat protiv Irana i izraelsko odbijanje povlačenja iz Sirije, južnog Libana i Gaze uništili podršku koju je Izrael uživao kod jedne generacije u SAD-u.
Istraživanje centra Pew Research pokazuje da većina odraslih osoba mlađih od 50 godina, kako u Republikanskoj tako i u Demokratskoj stranci, negativno gleda na Izrael i Netanyahua. Danas 57 posto republikanaca starosti između 18 i 49 godina ima nepovoljno mišljenje o Izraelu, što je porast u odnosu na 50 posto prošle godine.
Sveukupno, 60 posto odraslih Amerikanaca ima nepovoljan stav o Izraelu, što je porast u odnosu na 53 posto prošle godine. Pedeset devet posto njih ima malo ili nimalo povjerenja da će Netanyahu postupiti ispravno po pitanju svjetskih zbivanja – što je porast u odnosu na 52 posto prošle godine.
Trend je jasan.
Međutim, postoji manje saglasnosti o tome šta ova promjena u javnom mnijenju znači u političkom smislu i kada bi ona mogla dovesti do značajne promjene politike.
U New Yorku, gdje živi najveća jevrejska dijaspora na svijetu, tri aktuelna demokratska kongresmena izgubila su svoje pozicije, a pet lokalnih mjesta osvojili su kandidati koje je podržao Zohran Mamdani.
Ubrzo nakon toga, Melat Kiros, advokatica i doktorandica, priredila je veliko iznenađenje za demokratski establišment nakon što je proglašena pobjednicom na demokratskim predizborima u 1. kongresnom okrugu Colorada, koji obuhvata glavni grad te savezne države, Denver.
Kiros je pobijedila Dianu DeGette, političarku koja je provela tri decenije u Kongresu (Capitol Hill) i primila više od 1,6 miliona dolara od Američko-izraelskog komiteta za javne poslove (AIPAC).
Organizacija “Jewish Voice for Peace – Action” (Jevrejski glas za mir – Akcija) navela je da je ta utrka dokazala da je AIPAC “toksičan brend” unutar Demokratske stranke te da su demokratski glasači umorni od zakonodavaca koji podržavaju ili brane genocid.
Ovo je svakako bio poraz za AIPAC. Tri kandidata kritična prema izraelskom genocidnom ratu pobijedila su protivnike koje je podržavao AIPAC.
No, da li su ti rezultati predstavljali značajan zaokret u korist Palestinaca ili jednostavno ponovno uključivanje liberalnih cionista u redove demokrata, ali bez podrške AIPAC-a?
Da li se stranka jednostavno priprema za eru nakon Netanyahua, kada će podrška Izraelu ponovo postati sastavni dio sistema?
Jedan od pobjednika bio je Brad Lander, koji je pobijedio na predizborima za 10. kongresni okrug New Yorka.
Lander, koji se kandidovao za gradonačelnika prije nego što je podržao Mamdanija, ranije se protivio pokretu BDS (Bojkot, deinvestiranje i sankcije) i povećao ulaganja penzionog fonda grada New Yorka u kompaniju Elbit Systems, izraelskog proizvođača oružja, dok je obavljao dužnost gradskog kontrolora finansija. Sebe opisuje kao liberalnog cionistu.
“U trenutku kada se pripadnici pokreta solidarnosti s Palestinom, koji su ometali rad kompanije Elbit Systems, suočavaju s najstrožim državnim represijama, pravi je šok vidjeti kako dijelovi tog istog pokreta slave Landera, s obzirom na njegovu vlastitu povezanost s proizvođačem oružja Elbitom”, rekla je za MEE Nazia Kazi, profesorica na Univerzitetu Stockton.
Nakon Kirosine pobjede, demokratski senator Bernie Sanders joj je čestitao putem platforme X. “Plima se okreće”, napisao je. “Amerikanci su umorni od politike statusa quo.”
Sam Mamdani je izjavio da je to pobjeda radničke klase, potvrđujući nalaze prošlogodišnje ankete koja je pokazala da su glasače prvenstveno vodile domaće ekonomske brige, pitanje pristupačnog stanovanja i troškovi života.
Međutim, u svojim govorima, pobjednički kandidati su domaća pitanja i zahtjeve za okončanje genocida u Gazi predstavili kao jedinstvenu cjelinu. Njihov izazov postojećem stanju odvijao se na oba fronta.
Dug put
Za stručnjake za odnose između Izraela i SAD-a, poput Daniela Levyja, predsjednika organizacije US/Middle East Project (USMEP), Amerika je tek na početku dugog puta redefiniranja svoje podrške Izraelu.
“Tek treba vidjeti može li se dovoljan dio pokreta unutar Demokratske stranke fokusirati na akumuliranje moći – čak i ako moraju ‘začepiti nos’ kako bi postigli promjenu politike, a taj proces teče sporije nego što bi iko od nas želio.
“Pred nama su prilike bez presedana i volio bih vidjeti tu promjenu, ali ona još nije tu. Suprotstavljeni pritisak ukorijenjenog lobija, sklonost naše strane pravljenju grešaka, kao i odsustvo palestinskog oslobodilačkog pokreta koji bi predvodio tu promjenu – sve to znači da još nismo stigli do tog cilja.”
Pa ipak, došlo je do stvarne promjene u javnom mnijenju SAD-a.
Jedna od najznačajnijih promjena u Sjedinjenim Državama jeste pomak kojim je pitanje Palestine prešlo s političke margine u glavni tok javnog diskursa.
Dok se nekada smatralo temom od interesa samo za ljevicu – ili se svodilo na pitanja islamizma i terorizma – to je sada pitanje koje nadilazi podjele unutar političkog spektra.
Čak su i dijelovi američke desnice počeli posmatrati Izrael više kao teret nego kao prednost. Za neke konzervativce, postupci Izraela – masovna ubistva civila, uključujući djecu, te otvoreno nepoštivanje međunarodnog prava – učinili su sve težim usklađivanje bezuslovne podrške Izraelu s američkom slikom o samoj sebi.
Za neke je distanciranje od Izraela postalo način pokušaja da se “spasi” američki projekat.
Ipak, ulazak pitanja Palestine u glavni tok diskursa donio je i nove granice. Okviri rasprave su se proširili, ali ostaju pod strogom kontrolom, kako u konzervativnim, tako i u progresivnim krugovima.
Postalo je sve prihvatljivije raspravljati o uticaju AIPAC-a, jer to Amerikancima omogućava da problem predstave kao pitanje neprimjerenog uticaja moćnog lobija.
Međutim, barem za sada, granice ove rasprave su jasne: palestinski otpor, pravo na samoopredjeljenje i političke težnje koje stoje u osnovi palestinske borbe ostaju uglavnom izvan okvira prihvatljive rasprave.
Amerika bi se mogla naći na putanji koja se odvija u fazama: rastuće saosjećanje s patnjom Palestinaca i sve veća odbojnost prema Izraelu koji je u stanju trajnog rata.
To zauzvrat vodi ka okončanju statusa Izraela kao izuzetka u američkoj politici i, konačno, ka priznavanju punih prava Palestinaca. Za postizanje tog cilja moglo bi biti potrebno nekoliko izbornih ciklusa.
Međutim, za Netanyahua – ili bilo koga ko ga naslijedi – ponovno pozicioniranje Izraela kao važnog faktora za američku desnicu neće biti jednostavan zadatak. Suočen s preprekama po pitanju Irana, ali uz dozvolu da zadrži teritorijalne dobitke u Libanu i Siriji, Netanyahu će vjerovatno reagovati ponovnim pokretanjem rata kako bi preuzeo kontrolu nad cijelim pojasom Gaze.
On to mora učiniti ako želi zadržati podršku krajnje desnice u svom kabinetu i tokom izborne kampanje. Ipak, novi val pokolja u Gazi pojačat će osjećaj gnušanja u SAD-u, i to na obje strane političkog spektra.
Pokušaj da se rat predstavi kao izraelski “11. septembar” karta je koja je već iskorištena. Čak i republikanci poput Tuckera Carlsona danas preispituju “rat protiv terorizma”, videći ga kao pogrešan pokušaj da se islam u cjelini okarakteriše kao egzistencijalni neprijatelj.
Trenutno ne postoji izlaz. Lobističke grupe se neće tek tako predati; one će povesti žestoku bitku za očuvanje svojih pozicija u američkoj politici.
No, što podrška Izraelu više postaje stvar sile, a manje stvar uvjerenja, to se cionizam suočava s većim problemima.
(TBT, MEE)
