Piše: Joseph Stiglitz, thebosnitimes.ba
Prije nego što je početkom marta uveo carine na uvoz više od 1.300 vrsta artikala kineske proizvodnje u vrijednosti od oko 60 milijardi dolara godišnje Trump je uveo značajne tarife od 25 odsto na čelik i od deset odsto na aluminijum, što je opravdavao nacionalnom bezbjednošću. Trump tvrdi da će carina na mali dio uvezenog čelika, čija se cijena određuje na globalnom nivou, biti dovoljna za borbu protiv prave strateške prijetnje.
Međutim, većina stručnjaka smatra da je ta logika sumnjiva. Sam Trump je već ublažio svoju tvrdnju o nacionalnoj bezbjednosti izuzećem većine velikih izvoznika čelika u SAD. Kanada je, na primjer, izuzeta uz uslov novih pregovora o Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini i prijetnju toj zemlji ako ne ispuni zahtjeve SAD.
Ali postoji mnoštvo spornih pitanja, u koje spadaju, na primjer, drvna građa, mlijeko i automobili. Da li Trump zaista ukazuje da bi SAD žrtvovale nacionalnu bezbjednost za bolji sporazum o ovim minornim boljkama u trgovini između SAD i Kanade? Ili je možda tvrdnja o nacionalnoj bezbjednosti u suštini licemjerna, kako je to ukazao Trumpov ministar odbrane.
Kao što je to čest slučaj, izgleda da je Trump usredsređen na neki problem iz prošlosti. Sjetite se da je do trenutka kada je Trump počeo da govori o svom zidu na granici, imigracija iz Meksika gotovo potpuno prestala. A do vremena kada je počeo da se žali da Kina obara vrijednost svoje valute, kineska vlada je zapravo podupirala renminbi.
Slično tome, Trump uvodi carine na čelik pošto je cijena čelika već porasla za oko 130 odsto u odnosu na svoj nizak nivo, djelimično zahvaljujući naporima Kine da umanji svoje suvišne kapacitete. Ali Trump se ne bavi samo nevažnim pitanjima. On također raspiruje strasti i zagorčava odnose SAD s ključnim saveznicima. Najgore od svega, njegovi potezi su motivisani čistom politikom. Nastoji da u očima svoje izborne baze izgleda jako i borbeno.
Čak i ako Trump ne bi imao ekonomiste koji ga savjetuju, morao bi da shvati da je bitan multilateralni trgovinski deficit, a ne bilateralni trgovinski deficit s bilo kojom zemljom. Smanjenje uvoza iz Kine neće stvoriti radna mjesta u SAD. Prije će povećati cijene za obične Amerikance i otvoriti radna mjesta u Bangladešu, Vijetnamu i bilo kojoj drugoj zemlji koja istupi da bi zamijenila uvoznu robu koja je prethodno dolazila iz Kine. U nekoliko primjera gdje se proizvodnja vraća u SAD, vjerovatno se neće stvoriti radna mjesta u starom Pojasu rđe, već će robu najvjerovatnije proizvoditi roboti, u centrima visoke tehnologije.
Trump želi da Kina umanji bilateralni trgovinski suficit sa SAD za sto milijardi dolara, što bi ona mogla da učini kupovinom nafte ili gasa SAD u vrijednosti od sto milijardi dolara. Ali to da li će Kina smanjiti kupovinu artikala iz drugih mjesta ili će jednostavno preprodati naftu ili gas SAD drugima imalo bi malo ili nikakvog uticaja na SAD ili globalnu ekonomiju. Trumpovo stavljanje akcenta na bilateralni trgovinski deficit je, iskreno rečeno, glupo.
Bilo je predvidljivo da će Kina odgovoriti na Trumpove carine prijetnjom da će uvesti sopstvene. Tim carinama bi bila pogođena roba američke proizvodnje širom različitih sektora, ali disproporcionalno u oblastima gdje je jaka podrška za Trumpa.
Odgovor Kine je čvrst i odmjeren s ciljem da se izbjegne i eskalacija i popuštanje, koji, kada imate posla s psihički neuravnoteženim siledžijom, samo podstiču još veću agresiju. Postoji nada da će Trumpa zauzdati američki sudovi ili republikanci u Kongresu. Ali, Republikanska partija onda opet iz solidarnosti s Trumpom izgleda da je odjednom zaboravila svoju dugogodišnju posvećenost slobodnoj trgovini, što je prilično slično onome od prije nekoliko mjeseci, kada je zaboravila svoju dugogodišnju posvećenost fiskalnoj racionalnosti.
Šire gledano, podrška za Kinu i u SAD i u EU jenjava iz izvjesnog broja razloga. Gledano dalje od američkih i evropskih birača koji pate zbog deindustralizacije, činjenica je da Kina nije zlatan rudnik kakvom su je američke korporacije nekada smatrale.
Kako su kineske firme postajale konkurentnije, tako su u Kini rasle plate i standardi za zaštitu životne sredine. U međuvremenu, Kina je sporo otvarala svoja finansijska tržišta, na prilično veliku žalost investitora s Wall Streeta. Ironično, iako Trump tvrdi da brine za američke industrijske radnike, pravi pobjednik „uspješnih“ pregovora, koji bi podstakli Kinu da dodatno otvori svoja tržišta za osiguranje i druge finansijske aktivnosti, najvjerovatnije će biti Wall Street.
Današnji trgovinski konflikt pokazuje u kojoj je mjeri Amerika izgubila dominantnu globalnu poziciju. Kada je siromašna Kina u razvoju prije četvrt vijeka počela da intenzivira trgovinske aktivnosti sa Zapadom, malo ko je zamišljalo da će ona sada da bude svjetski industrijski gigant. Kina je već pretekla SAD kada je riječ o proizvodnoj produktivnosti, štednji, trgovini i čak BDP-u kada se mjeri na osnovu ravnopravnosti kupovne moći.
Mnoge razvijene zemlje još više plaši realna mogućnost da, osim toga što brzo dostiže standarde u okviru tehnološke konkurencije, Kina bi zapravo mogla da bude lider u jednoj od ključnih industrija budućnosti – vještačkoj inteligenciji. Vještačka inteligencija je zasnovana na velikim podacima, a dostupnost podataka je u suštini politička stvar koja uključuje pitanja kao što su privatnost, transparentnost, bezbjednost i pravila koja određuju ekonomsku konkurentnost.
EU sa svoje strane izgleda da dosta pažnje posvećuje zaštiti ličnih podataka, dok to sa Kinom nije slučaj. Nažalost, to bi Kini moglo da pruži veliku prednost u razvoju vještačke inteligencije. A prednosti vještačke inteligencije će značajno da prevaziđu tehnološki sektor i potencijalno će se raširiti na gotovo sve ekonomske sektore. Očito je potrebno da postoji globalni sporazum za određivanje standarda za razvoj i razmještanje vještačke inteligencije i s njom povezanih tehnologija.
Tokom godina koje dolaze morat ćemo da osmislimo kako da stvorimo „fer“ globalni trgovinski režim među zemljama sa suštinski različitim ekonomskim sistemima, historijama, kulturama i socijalnim preferencijama. Opasnost Trumpove ere je u tome što svijet posmatra objave američkog predsjednika na Twitteru i pokušava da ne bude gurnut sa ove ili one litice, a ovakvi realni i teški izazovi prolaze bez odgovora.
/Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju/
(TBT, Project Syndicate, 2018.)