Piše: Boris Dežulović, thebosnaitimes.ba
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da mi ispriča vic.
Sjećaš se, kaže, kad je ono prije četiri godine Bakir Izetbegović – a bio je u to vrijeme predsjedavajući Predsjedništva BiH – doživio saobraćajnu nesreću na Karauli, na magistralnoj cesti Sarajevo-Tuzla, pa novine objavile kako je nesreću skrivio vozač Toyote RAV iz službene pratnje, a Bakir se navodno odmah nakon sudara udaljio s mjesta udesa? Udaljio se, veli on, jašta se nego udaljio, i to ravno na Koševo.
Elem, doveli ga u bolnicu Koševo cijeloga porazbijanog i polomljenog, a medicinska sestra na šalteru Urgentnog upitala ga ime i prezime. “Bakir Izetbegović”, odgovorio on s mukom, jedva jezikom držeći dva raskovana zuba, a sestra će dalje: “Oženjeni?”
“Ne”, odgovorio on, “saobraćajna nesreća.”
Velika je razlika, svatko to zna, između privatne i, hm, službene saobraćajne nesreće, između privatnog i državnog udara. Pardon, sudara. Pa kao što nije isto kad vam se na magistralnom putu Sarajevo-Tuzla u automobil zaleti Toyota nekog gastarbajtera što je zaspao vozeći na urlaub iz Dortmunda, ili službena Toyota iz pratnje člana Predsjedništva BiH, jednako tako nije isto kad ženu svojom nasljednicom proglasi onaj nesretnik iz Dortmunda, i kad to isto napravi član Predsjedništva BiH. Prvo je čovjekova privatna stvar i tiče se samo njegove obitelji, a drugo je obiteljska stvar i tiče se samo svih ostalih. Prvo je, shvatili ste, posve privatna saobraćajna nesreća, a drugo državna.
U privatnoj saobraćajnoj nesreći, u najkraćemu, i član Predsjedništva može završiti u koševskoj bolnici kao i svatko drugi: razlika je što u državnoj nesreći supruga iz koševske bolnice završi u Predsjedništvu BiH.
Sebija Izetbegović, direktorica Kliničkog centra Koševo, po zanimanju supruga Bakira Izetbegovića i snaha Alije Izetbegovića, nekidan se tako iznenada pojavila kao kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, mjesto koje će ostati upražnjeno kada uskoro istekne drugi uzastopni mandat njenog supruga Bakira. Kandidirao ju je Izvršni općinski odbor SDA sarajevskog Novog Grada, najveća stranačka organizacija u zemlji, kandidaturu je podržalo još četrdesetak općinskih odbora, i – nakon što je već viđeni Bakirov nasljednik u Predsjedništvu Denis Zvizdić najavio mogućnost odustajanja od kandidature – odjednom je gospođa Supruga, svega dvadesetak dana prije stranačke konvencije, postala najozbiljniji SDA-ov kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva.
Elem, doći će na kraju Sebija Izetbegović u zgradu Predsjedništva BiH, gospođa na šalteru uljudno će je pitati ime i prezime, “Sebija Izetbegović”, odgovorit će ova, a službenica zapisati pa podignuti pogled: “Udata?” “Ne”, odgovorit će ona, “član Predsjedništva.”
Dinastija Izetbegović ispala je tako najdugovječnija vladarska loza na području bivše Jugoslavije. Sinova, kćerki, snaha, zetova, nećaka i unuka Alijinih kolega iz ranih devedesetih odavno se više nitko i ne sjeća – Miloševićeva supruga Mirjana sa djecom Markom i Marijom živi u Rusiji i ne smiju se ni vratiti u Srbiju, a najdalje se plasirao Tuđmanov sin Miroslav, koji se prije nekoliko godina čak ambiciozno prijavio za predsjedničke izbore i dobio jedva četiri posto glasova, pa se siromah još koprca po Saboru – samo je slavna loza Izetbegovića, eto, nadživjela Aliju i preživjela Bakira.
Izbor bošnjačkog člana Predsjedništva BiH postala je tako obiteljska stvar Izetbegovićevih: i dok se predsjednici država ili članovi Predsjedništva drugdje po Balkanu i Bosni biraju na predsjedničkim izborima, dotle se bošnjački član Predsjedništva BiH bira na nedjeljnom ručku kod babe Bakira.
“Jasmina, sine”, otpočne glava obitelji nakon ručka, “sad je na tebe red”, “jooj babo tebe, rekla sam ti da hoću ako mogu da ostanem u Holandiji”, odgovori onda kćerka, pa pogleda u babinu sestru, “a što ne bi mogla tetka Sabina?”, “nema potrebe, Sabina se dobro udala”, dobaci u to zet Jasminko, “ali bi mogla, recimo, moja Lejla”, “nemoj mene, majke ti”, odmahne Lejla okrećući se potom bratu, “a što se ti ne bi kandidovo i treći put?”, “ne mogu treći put, šta ti je, ne smijem”, odgovori Bakir, “ko kaže?”, začudi se drugi zet Braco, “kaže zakon”, ovaj će na to, “da pitamo mi Sebiju, ona se razumije u zakone”, zovne onda Braco prema kuhinji, “šogorice, možel Bakir tri puta?”, “ne može”, dovikne ona otamo, “dva puta je maksimum”, pa se svi oko stola smiju.
I sve tako, može li Bakir tri puta, ne može li Bakir tri puta, “zakon je zakon, al triput je triput”, dobaci zet Jasminko, pa se opet svi oko stola smiju, pa hoće li sestra Sabina, pa hoće li sestra Lejla, pa hoće li kćerka Jasmina, napeti su i rijetko uzbudljivi izbori oko stola u domu Izetbegovićevih, ova neće, ova ne može, ovaj ne smije, sve dok se na koncu iz kuhinje pravo ljuta ne pojavi Bakirova Sebija.
“Dobro, ja ću. U ovoj kući sve ja moram.”
I tako će, da skratim, punih trideset godina nakon krunidbe rahmetli Alije dinastija Izetbegović ostati na vlasti. A Bosnom će, kažu upućeni, konačno vladati čvrsta, muška ruka.
Ima i o tome Kožo vic. Elem, doveli Bakira u bolnicu Koševo cijeloga porazbijanog i polomljenog, a medicinska sestra na šalteru Urgentnog upitala ga ime i prezime. “Bakir Izetbegović”, odgovorio on s mukom, jedva držeći jezikom dva raskovana zuba, a sestra će dalje: “Saobraćajna nesreća?”
“Jok”, odgovorio on, “oženjen”.
(TBT, Oslobođenje)