„Slučaj Borisa Dežulovića iz potpuno je druge niše i odlična je ilustracija medijskog sunovrata koji se dogodio u BiH“, piše Josip Mlakić.
„Nakon sedam godina i sedam sedmica, pa još sedam dana i sedam sati”, kako to piše Dežulović u posljednjoj kolumni za Oslobođenje, završen je još jedan Dežulovićev “ugovor s đavlom”. (…) Još tamo 2011. Oslobođenje je odbilo objaviti jednu Dežulovićevu kolumnu, no tad nije došlo do kratkog spoja jer je Dežulović, ko zna zašto, dao “sarajevskom đavolu” još jednu priliku, što je potrajalo idućih šest godina. Radilo se o ironičnom tekstu o marokanskom opsjenaru Mekkiju Torabiju, koji je “gostovao” u sarajevskoj Zetri, gdje je “posvećivao” sarajevsku vodu. Problem je bio u tome što je proizvođač “svete vodice” bila Sarajevska pivara, čiji je vlasnik, tajkun Mujo Selimović, ujedno vlasnik Oslobođenja. Inače, Torabi je netom prije sarajevske epizode, uspješno “prodao” svoje “usluge” u Zagrebu, što je bilo u to vrijeme iznimno dobro medijski popraćeno.
U cenzuriranoj kolumni, koja nije nigdje naknadno objavljena, Boris Dežulović je pisao o posjeti Tayyipa Erdogana Sarajevu. (…) Vildana Selimbegović, dugogodišnja urednica Oslobođenja, nije ni jedno ni drugo. (…) Zbog čega se, onda, urednica Oslobođenja upustila u ovaj rizik? Ovo je na neki način sažetak priče o bosanskohercegovačkom novinarstvu, odnosno neka vrsta njegovog zakašnjelog “in memoriama”.
Ivan Lovrenović je 2009. objavio antologijski članak “Lahko je tuđim Feralom gloginje mlatiti”, koji je govorio o tome kako je Feral Tribune cijelo vrijeme u Sarajevu bio glorificiran, ali kako u tom istom Sarajevu nije uspjelo “niknuti” ništa niti nalik na njega. Je li Vildana Selimbegović s Dežulovićem htjela Oslobođenju utisnuti “feralovski pečat” i ugrabiti za sebe i svoje poslodavce mrvicu moralnoga kredibiliteta Feral Tribunea? Jer ako je htjela nešto drugo (a nije), mogla je to u krajnjem slučaju napraviti i s domaćim snagama.
Ono što je u Hrvatskoj manje poznato, a iz današnje perspektive zvuči pomalo nevjerovatno, u BiH je, tačnije u Tuzli, od 1995. do 1997. izlazio satirički časopis Polikita, koji se distribuirao isključivo kolportažom, a koji je vrlo brzo brutalno ugušen. Polikita je kritizirala prije svega politiku Alije Izetbegovića, podjednako duhovito i ubitačno poput Feral Tribunea u Hrvatskoj. Kad je, odmah poslije rata, Alija Izetbegović dobio u Saudijskoj Arabiji nagradu “Mislilac godine”, Polikita je na svojoj naslovnici objavila fotomontažu Alije Izetbegovića u pozi Rodenova “Mislioca”, s naslovom “Mislit i srat nije isto”, dok je Izetbegovićev govor na kongresu SDA objavljen kao humoristički dodatak Polikite, uz vrećicu za povraćanje na poklon. Pokretač ovog časopisa bio je novinar Samir Šestan.
U jednom intervjuu, koji je dao više godina nakon prestanka izlaženja Polikite, Šestan spominje pohvale koje je dobivao za svoj list od “ljubitelja satire” iz Banje Luke, sve dok nije objavio “Srpsku Polikitu – Srpski časopis srpskog naroda srpske Republike Srpske”. “No, ispostavilo se”, piše Šestan, “da su ti srpski ‘ljubitelji satire’ isti kao i ovi ‘bošnjački’ što uživaju u satiri na račun Tuđmana i Miloševića, ali na svoj baš i ne, jer samo je satira na tuđi račun dobra satira, a ako je na moj, e to može biti samo šund, pornografija, plagijat i – govor mržnje.” Najnoviji “slučaj Dežulović” nesumnjivo se može promatrati i u ovom kontekstu,“ piše, između ostalog, Mlakić u svojoj kolumni objavljenoj na Express.hr.
(TBT)
