Piše: Kim Ghattas, thebosniatimes.ba
Tunis je u januaru obilježio sedmu godišnjicu Revolucije jasmina masovnim protestima protiv mjera štednje, sličnim onima koji su izbili nakon samozapaljenja uličnog prodavača u decembru 2010. godine, kojim je rasplamsana pobuna širom regiona. I ovogodišnji protesti postali su nasilni. Sigurnosne snage uhapsile su 930 demonstranata, što je zabrinjavajući predznak mogućeg raspada jedine uspješne demokratske tranzicije među arapskim zemljama.
Ali Safwan Masri, stručnjak za obrazovanje u arapskom svijetu sa univerziteta Columbia, na to gleda drugačije. On smatra da su protesti znak da je demokratija u Tunisu živa jer njeni građani koriste svoja novostečena prava da svoje izabrane vođe pozivaju na odgovornost.
Masrijeva nova knjiga, Tunis: Arapska anomalija (Tunisia: An Arab Anomaly), istražuje faktore koji su doveli do toga da ova zemlja uspije, premda slabašno, ondje gdje su drugi podbacili. On zaslugu za tuniški napredak pripisuje veličini i lokaciji ove zemlje, njenom poprilično homogenom stanovništvo, dugoj historiji reformi i liberalne misli i, na kraju, Habibu Bourguibi, diktatoru koji je osnovao naciju i vladao njome skoro 30 godina.
Ali jedan ključni faktor se tu ističe – i to je onaj iz kojeg susjedne zemlje moraju izvući lekciju. U najboljem poglavlju Masrijeve knjige, on detaljno opisuje kako snažni sekularni obrazovni sistem ove zemlje i raznovrsni kurikulum kultiviraju otvorenost, kritičko mišljenje i debate. Njihov obrazovni sistem, tvrdi, dao je prostora ljudima da pitaju „zašto“ čak i u vrijeme diktature i predstavljao je osnovu na kojoj se tuniško društvo izgradilo nakon pada despota.
Mnogo toga je napisano o detrimentalnom utjecaju mehaničkog učenja na inovativnost i kritičko mišljenje u arapskom svijetu. Prenatrpani i siromašni obrazovni sistemi širom regije proizvode mlade ljude koji su žalosno nespremni za savremeno tržište rada. Masri prepoznaje neke od društvenih faktora koji održavaju ovaj trend i vezuje ih za ono što naziva „zatvaranjem arapskoga uma.“
Od Saudijske Arabije do Libije, Jordana do Egipta, navodi Masri, obrazovni sistemi su pod teretom religijske ili nacionalističke dogme. Posljednjih nekoliko decenija, mladi Arapi se ne uče preispitivati religijski ili politički sistem; umjesto toga, od njih se očekuje da se naprosto pokore autoritetu. Nakon godina autoritarne vladavine i sverastućeg utjecaja religije na obrazovni sektor – kombinacije koju Masri naziva „intelektualnim despotizmom“ – mišić kritičkog mišljenja je atrofirao.
Davno su prošla vremena, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada je region svjedočio kulturnom i književnom preporodu i učestvovao u javnim raspravama, vođenim od strane reformističkih mislioca poput Muhammeda Abduhua i Tahe Husseina, o ulozi religije u društvu.
Tunis je bio izuzetak u ovom nazadnom trendu. Nakon sticanja nezavisnosti od Francuske, Bourguiba, koji je bio na vlasti od 1956. do 1987. godine, uložio je ogromna sredstva u izgradnju obrazovnog sistema ove zemlje, zadržavajući bilingualizam u školama, ograničavajući religijske studije na dva časa sedmično, odvajajući blizu 35% vladinog budžeta za obrazovanje i postavljajući dramaturga, Mahmoud Messadija, na poziciju ministra obrazovanja. (Istina je da je na tom putu ka sekularnoj državi bilo i snažne represije, uključujući tjeranje žena da skinu hidžab.)
U međuvremenu, zemlje poput Libije, Iraka, Alžira i Sirije, s tobože sekularnim vojnim čelnicima, nametnuli su partijsku doktrinu i kult vođe, zabranili učenje stranih jezika i često trošili više od polovine svojih budžeta na odbranu. U Libiji, studenti su trošili sate na pjevanje pjesama o diktatoru Muammaru al-Gaddafiju ili izučavajući ozloglašenu Zelenu knjigu, kolekciju nasumičnih misli i učenja zapakovanih u političku teoriju. Čak i nakon svrgnuća Gaddafija i iračkog Saddama Husseina, nedovoljna pažnja posvećena je revidiranju obrazovnih sistema, posebno kada je u pitanju iskorjenjivanje mehaničkog učenja napamet.
U zemljama poput Jordana i Egipta, vladari su koristili islam da cementiraju svoju moć, ali su uvidjeli da se ne mogu suprotstaviti silama islamista. U Jordanu, kralj Hussein izabrao je osnivača lokalnog ogranka Muslimanskog bratstva kao ministra obrazovanja 1970.-tih. Ajeti iz Kur'ana tamo se mogu naći čak i u znanstvenim knjigama, baš kao što se kreacionizam i dalje podučava u pojedinim školama u Americi. Kada je jordanski ministar obrazovanja nedavno pokušao da smanji ovaj religijski utjecaj, protestvovalo je čak i udruženje prosvjetnih radnika, osuđujući navodno skrnavljenje islamskih vrijednosti i pozivajući predavače da ignoriraju nove udžbenike.
U intervjuu u Beirutu, Masri imenuje treći faktor koji je doprinio padu kritičkog mišljenja: arapsko-izraelski konflikt. Arapski lideri, kaže, „oteli“ su konflikt za vlastite potrebe, koristeći ga da utišaju protivnike i izmijene knjige historije kako bi nametnuli vlastite narative kojima se opravdavaju arapski porazi protiv Izraela. „Kada su u pitanju Izrael i Palestina, tu nema rasprave, nema preispitivanja. Sve je crno-bijelo,“ navodi. „Gdje smo naučili da kritički sagledamo historiju koja je dovela do 1948? Gdje smo naučili o greškama [poraza] 1967?“
Naravno, ni u Tunisu nije sve savršeno. Obrazovni sistem trpio je štetu tokom Bourguibinih posljednjih godina vlasti kao i pod Ben Alijem, koji je smijenjen u januaru, 2011. godine. Tokom 80.-tih godina, religija se lagano ušunjala, akademski standardi spustili, a cilj da se poveća broj upisa na univerzitet ostvarivan je nauštrb kvalitete. Jaz između obrazovnog sistema uspostavljenog sredinom 20.-tog stoljeća i modernog tržišta rada rezultirao je povećanjem nezaposlenosti. Ipak, osnovno progresivno obrazovanje koje je uspostavio Bourguiba je opstalo, a sistem je sada spreman za reviziju kojom se očekuje poboljšanje kvalitete obuke predavača, unapređenje kurikuluma i veća podrška za naučna istraživanja, s procjenjenim budžetom od 2 miliona dolara.
Mladi Arapi u regionu možda zavidno gledaju na Tunis, ali Masri nije optimističan kada je u pitanju vrijeme i politička volja koju drugi arapski lideri imaju da reformiraju vlastite obrazovne sisteme. On ukazuje na Saudijsku Arabiju, gdje je novokrunisani princ Mohammed bin Salman preokupiran promjenom obrazovnog sektora nadograđujući infrastrukturu i ulažući u digitalnu obuku za predavače. Ali stvarne promjene kurikuluma daleko zaostaju. Kao što je pokazao primjer Jordana, reforma kurikuluma zahtijeva otvoreno protivljenje islamistima i klerstvu, rizik koji većina lidera nije spremna poduzeti, tvrdi Masri, iz straha da bi se njihov islamski autoritet mogao dovesti u pitanje.
Neće biti jednostavno smanjiti ulogu religije u obrazovanju. Ovo je istina bez obzira na to što danas više od polovine mladih Arapa, prema istraživanju o arapskoj mladeži koje je 2016. sprovela Asdaa Burson-Marsteller, tvrdi da religija igra preveliku ulogu na Bliskom istoku i većina se žali da ih današnje obrazovanje ne priprema za sutrašnje poslove.
U međuvremenu, mladi Arapi preuzimaju stvari u svoje ruke. Jedna takva incijativa je Afikra – izvedenica iz arapskog izraza „kada bolje razmislim“ – koja mjesečno organizira konferenciju s prezentacijama koje podstiču učesnike da preispituju općeprihvaćene istine i običaje.
Pokrenuta u Brooklynu 2014. godine, Afikra je izum Mikey Muhanne, 32-godišnjeg bivšeg profesora u državnoj srednjoj školi u New Orealnsu, koji je tada živio u New Yorku a trenutno živi u Beirutu, gdje je i odrastao. Njegovi napori da kultiriva kritičko mišljenje počeli su sa njegovim učenicima iz siromašnih porodica nakon uragana Katrina. Nakon toga je pokrenuo Afikru kao način da on i njegovi prijatelji istražuju arapsku kulturu i historiju. Afikra sada održava mjesečne skupove u Dubaiju, Beirutu, Bahrainu, Washingtonu, New Yorku, Montrealu i Londonu, a planira se širiti i dalje – sve to uz moto „rasplamsavamo radoznalost, gradimo društvo“.
Na svakom okupljanju, dva gostujuća govornika predstavljaju svoje istraživanje na temu po njihovom izboru, od „Šta arapsku muziku čini arapskom?“ do „Kako su se Arapi u Zaljevu rashlađivali prije klimatizacije?“ Muhanna i njegov tim pomažu govornicima da sprovedu svoje istraživanje i oblikuju prezentacije kako bi isprovocirali dublja pitanja.
„Afikra je nastala iz mojih vlastitih frustracija i ograničenog kritičkog mišljenja,“ kaže Muhanna. „Imao sam nevidljivu granicu,“ dodaje, koju um nije prelazio.
Teme se možda čine suhoparnim i nekontroverznim, ali pored usijanih političkih debata, ono što region najviše treba jeste da ponovo otkrije kako preispitati ono očigledno. U Afikri, nijedna tema nije zabranjena sve dok govornik ne pokušava ubijediti druge u nešto. Nakon 100 govora u sedam gradova i izgradnje online arhiva koji je dostigao 50,000 pregleda, Muhanna sada razmišlja kako proširiti svoju inicijativu, implementirajući je u i školama širom regiona.
Takve incijative su i dalje samo kap u okeanu dogme i mehaničkog učenja, sprovodene s premalo institucionalne podrške i resursa. Previše se novca i dalje ulaže u odbranu i loše osmišljene programe za borbu protiv terorizma, uključujući i one od Sjedinjenih država koje arapskim zemljama daju i prodaju milijarde dolara u vidu vojne opreme. U međuvremenu, arapski lideri rade premalo na oblikovanju mladih znatiželjnih umova. Oni se plaše svojih mladih i vide ih kao prijetnju te stoga ne uviđaju da bi studente i učenike trebali tretirati kao instrumente kojima će sutra graditi budućnost.
(TBT, FP, Prevela Esma Latić)