Piše: Paul Mason, http://thebosniatimes.ba
Facebook je dopustio kompaniji GSR da preuzme 50 miliona korisničkih profila i podatke proda drugoj kompaniji, Cambridge Analytica, koja ih je onda koristila da manipuliše izbornim preferencijama glasača u korist Donalda Trumpa. To je, u jednoj rečenici, priča koja puni novinske stupce ovih dana.
Kompanija Cambridge Analytica se našla na udaru javnosti zato što je lagala članove britanskog parlamenta, pa je sad pod istragom u Massachusettsu gdje je registrovana. Za Facebook je to samo posljednji u nizu skandala koji otvaraju važna pitanja o budućnosti najveće svjetske korporativne društvene mreže.
Evo zašto: tržišna kapitalizacija Facebooka od 200 milijardi dolara nije odraz tekuće profitabilnosti kompanije. Tržišna vrijednost Facebooka određena je prije svega očekivanjima buduće dobiti od „monetizacije“ korisničkih podataka.
Zapravo, kao i kod svih tehnoloških giganata, njen dugoročni uspjeh zavisi od sposobnosti razvijanja aplikacija koje primjenjuju vještačku inteligenciju (AI) na ogromne količine prikupljenih podataka o korisnicima.
Najvišem menadžmentu svih tehnoloških giganata već dugo je jasno da a) sadašnje stanje ne može dugo potrajati, i da se b) buduća dobit ne može ostvariti bez temeljne promjene odnosa između korporacija, korisnika i država koje regulišu te odnose.
Pomenutih 50 miliona profila prikupljeni su i korišteni bez dozvole korisnika. Facebook tvrdi da nije bilo kršenja ugovornog odnosa, što vjerovatno znači da jednostrano formulisani uslovi korištenja koje su korisnici prinuđeni da prihvate dozvoljavaju takvu trgovinu.
Facebook je doprinio problemu odbijanjem da prizna da su podaci korišteni na opisani način, sve dok novinari upornim insistiranjem nisu natjerali kompaniju da iznenada povuče dozvolu datu kompaniji Cambridge Analytica da pristupa podacima.
Ako takva praksa zaista ne predstavlja kršenje ugovorne obaveze, to znači da se poslovni model Facebooka može opisati kao nametanje korisnicima ugovornog odnosa koji se kosi sa njihovim interesima. To nije dobro za Facebook jer bi moglo dovesti do gubitka povjerenja i ugroziti ono što se naziva „društvenom poslovnom licencom“. Pitajte duhanske i naftne kompanije šta to tačno znači.
Meni lično je muka od proizvoda koji Facebook nudi. Moj timeline je istovremeno toliko haotičan i toliko dosadan da ga više gotovo i ne otvaram. Ali ne želim da dosipam so na ranu dok Facebook prolazi kroz krizu. Mislim da nam je umjesto toga potrebnije da započnemo zrelu raspravu između tehnoloških kompanija, država koje ih kontrolišu i ljudi čije bi interese države trebalo da štite.
Skandal je otvorio problem sa kojim će morati da se suoče sve tehnološke kompanije na putu dalje automatizacije i sve šire primjene algoritama i vještačke inteligencije.
Ključne informacije za sve AI programe nalaze se u registru identiteta. Lako ćete otkriti da mladi očevi u supermarketima kupuju pivo i pelene već na osnovu podataka o prodaji. Za to vam nisu potrebna imena i adrese kupaca. Ali vještačkoj inteligenciji je potrebno da zna vaš tačan identitet.
Da biste razvijali i prodavali prilagođeno zdravstveno osiguranje, finansijske i druge usluge – što je ćup zlata za kojim jure sve tehnološke kompanije – potreban vam je registar sa provjerenim podacima miliona korisnika i potrebna vam je eksplicitna dozvola da te podatke koristite.
Ipak, u prvih 10 godina revolucije društvenih medija, Facebook – kao i svi tehnološki giganti – zadovoljio se manipulisanjem korisničkim podacima za kratkoročnu dobit.
U isto vrijeme su primjenjivali klasičnu monopolističku strategiju i kupovali sve tehnologije koje bi mogle stvoriti alternativu onom obliku društvene mreže i timelinea kakve nam servira Facebook.
Oni kojima je Facebook dosadio pa su prešli na Instagram ili WhatsApp zapravo su se samo preselili iz jednog dijela Facebook imperije u drugi.
Čak i u klasičnom monopolističkom kapitalizmu bilo je uobičajeno da u svakom sektoru dominiraju četiri velike kompanije koje se istovremeno nadmeću i sarađuju i ratuju sa regulatornim tijelima da bi kroz vrijeme razvile produktivan simbiotički odnos sa njima.
U bankarstvu za građanstvo, na primjer, postoje četiri velika igrača; isto je u računovodstvu, među maloprodajnim lancima i proizvođačima motora za mlazne avione.
Ali tehnološki sektor ne želi da toleriše čak ni taj nivo konkurencije. Velike tehnološke kompanije – Facebook, Apple, Google, Samsung, Amazon, Tencent i Alibaba – grade sektorske monopole. Infokapitalizam ne podnosi više od jedne kompanije za pretraživanje, jedne za druženje i jedne za online trgovinu. Kada kažem ne podnosi, zapravo mislim ne podstiče – zato što regulatorna tijela u SAD, EU i Kini nisu učinile baš ništa da zauzdaju tu ogromnu aglomeraciju moći i bogatstva.
Tehnološke kompanije primjenjuju politiku „napada i pljačke“: uvode nove tehnologije na tržišta koja, naravno, još nemaju odgovarajuća pravila za njihovo korištenje, uvjerene da im „niko ništa ne može“, jer parlamenti i državni službenici ne posjeduju ni znanje ni volju ni interes da im se miješaju u posao.
Skandal u koji su umiješani Facebook i Cambrdige Analytica pokazuje da je vrijeme da se tome učini kraj.
Srećom, kapitalizam ima na raspolaganju tri provjerena metoda za obavljanje tog zadatka. To su regulacija, razbijanje monopolističkih kompanija i nacionalizacija. Tehnološke kompanije vrlo dobro znaju šta ih čeka i njihovi šefovi u privatnim susretima već raspravljaju o tome.
Evo kako bi to moglo funkcionisati. Ako već na svakom tržištu moramo imati 5 ili 6 banaka, avio kompanija ili velikih građevinskih firmi – zahvaljujući zakonima o zaštiti konkurencije – onda ne vidim šta nas spriječava da i Facebook podijelimo na šest dijelova na svakom tržištu na kojem je prisutan.
Kao što mogu da uzmem svoj novac iz Natwest banke i prebacim ga u HSBC u roku od 24 sata, trebalo bi da mi bude omogućeno da svoje korisničke podatke sa Facebooka uzmem od jednog providera i prenesem ih kod drugog. Ta preduzeća bi morala da poštuju iste standarde kao i dosad, a mogla bi i da se nadmeću – na primjer – smanjivanjem količine reklama i gluposti na mom timelineu ili odbijanjem da moje podatke predaju političkoj partiji koju ne podnosim. Također, jedna od tih konkurentskih kompanija mogla bi biti u vlasništvu svojih korisnika.
To je prirodna tržišna raznolikosti koju su čak i visoko koncentrisana tržišta uspijevala da proizvedu, prije nego što smo tehnološkim gigantima dozvolili da diktiraju pravila igre.
Ako vam se čini da je to prenagljeno, uvjeravam vas, ljudi u upravnim odborima gigantskih korporacija odlično znaju da je to minimum koji će morati da prihvate.
Ima i drugih rješenja: na primjer, društveno vlasništvo nad dijelom tehničke infrastrukture potrebne za funkcionisanje novih mrežnih tehnologija.
Ako ste pomislili: „Ne želim da vladine agencije pristupaju mojim podacima“, sasvim ste u pravu. Ali jedina stvar koja spriječava Facebook da vaše podatke proda Rusiji ili Kini jeste demokratska država u kojoj živite.
Ako želimo da budemo sigurni da tehnološke korporacije koriste naše podatke na fer i odgovoran način, onda se nad njima mora uspostaviti čvrsta i sprovodiva državna kontrola – ono što je nedostajalo u slučaju Cambridge Analytica, jer vlasti u Britaniji, EU i SAD ne sprovode zakone o zaštiti podataka.
Ali u doglednoj budućnosti, kada nam bude bilo potrebno da iskoristimo maksimalni potencijal vještačke inteligencije za lično i javno dobro, najoptimalnije rješenje za taj problem vjerovatno će biti registar ličnih identiteta u javnom vlasništvu za koji garantuje država.
Ako Cambridge Analytica već ima po 5000 podataka o milionima pojedinaca, vjerovatno može da proračuna kada ćete i od čega umrijeti. Ako bismo počeli da dijelimo zdravstvene i druge lične podatke sa pružaocima usluga vještačke inteligencije, potencijalna korist bi bila ogromna. Pitanje je čija korist bi to bila: osiguravajućih društava koja bi vam uskraćivala zdravstvenu zaštitu ili pojedinaca koji bi znanje generisano na osnovu iskustava miliona ljudi, iz sadašnjosti i prošlosti, iskoristili da vode zdraviji i duži život?
Da bismo ostvarili najveću moguću korist i sveli na minimum rizik od trgovine velikim količinama ličnih podataka, možda je neki oblik društvenog vlasništva i kontrole centralnog registra bolje rješenje od razbijanja monopola i primjene regulative kojom se kompanije primoravaju na konkurentski odnos.
Evo kako bi se to moglo izvesti: svaki građanin bi imao na raspolaganju opciju da sa centralizovanim tijelom sklopi ugovor o korištenju podataka. To bi bio ugovor koji se može raskinuti u bilo kom trenutku. Infrastruktura za razmjenu podataka bi bila u društvenom vlasništvu – pod punom kontrolom javnosti – kao željezničke šine u poluprivatizovanom sistemu željezničkog prevoza u Britaniji.
Onda bi korporacije mogle da se nadmeću između sebe u inovativnom korištenju takvih podataka. Ali krajnji vlasnik podataka i upravljač njihovim korištenjem bio bi svaki član zajednice – sa pravima koja garantuje država.
To nije isto što i puna nacionalizacija Facebooka. Ali ne zaboravimo da se kroz historiju kapitalizma upravo to događalo kompanijama koje su gradile kritično važnu, ali neprofitabilnu infrastrukturu.
Društveno vlasništvo nad registrom identiteta u kombinaciji sa strogom demokratskom kontrolom i mogućnošću opoziva dozvola za korištenje podataka – ako se izvede kako treba – pružit će podsticaj tehnološkim kompanijama da rade na inovacijama; to bi također omogućilo ulazak novih aktera na tržište koje je sada organizovano tako da njihov ulazak spriječi. I to bi osnažilo najslabijeg igrača u trilateralnoj tehnološkoj ekonomiji – korisnika – dovoljno da izađe na kraj i sa korporacijama i sa državom.
(TBT, Novara Media)
