Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Do trenutka kada ovaj tekst stigne do čitalaca, možda će kopnene borbe u Gazi uveliko biti u toku. Ako pokrene ofanzivu za uništavanje vojnih kapaciteta Hamasa sjeverno od rijeke Gaze, Izrael će rizikovati smrt još hiljada civila, pored onih koji su već stradali, gubitke u sopstvenoj vojsci koji će se mjeriti stotinama, kao i živote izraelskih talaca koje Hamas tamo drži.
Ako vjerujete da ste sposobni zamisliti kako će to izgledati, na osnovu slika srušenih zgrada i otkopanih tijela koje kruže društvenim mrežama, razmislite još jednom. Sve što smo dosad vidjeli rezultat je preciznih zračnih udara i poneke zalutale rakete. Ulazak kopnenih snaga je nešto sasvim drugačije. Pošto sam bio u Gazi 2014. godine, znam šta u tom slučaju možemo očekivati, a to znaju i stanovnici Gaze.
U sukobu 2014. godine, Hamas je u naselju Shudžaja gađao oklopna vozila protivtenkovskim raketama, pa su izraelski vojnici zatražili da artiljerija očisti teren oko zone u kojoj su se nalazili. Poginulo je 70 civila; izraelska vojska je izgubila 11 ljudi, a Hamas 35. Nekoliko dana kasnije, pokušali smo otići tamo i snimiti izveštaj. Ali čitava zona je bila toliko razrovana da u nju nije bilo moguće ući.
Sukob u Shudžaji – naselju sa oko 90.000 stanovnika – izgledao bi kao manja čarka u poređenju s pokušajem da se zauzme i okupira grad Gaza u kom živi milion ljudi.
Za razliku od nekih eksperata, vjerujem da izraelska vojska može poraziti Hamas. To ne bi podrazumjevalo borbe prsa u prsa u podzemnim tunelima. Dovoljna su konvencionalna oružja koja će tunele učiniti neupotrebljivim. Na strani Izraela je i historija poštovanja načela „distinkcije“ iz međunarodnog prava, dosljednog razlikovanja civilnih i vojinih ciljeva. Takođe ne bi bilo uličnih borbi: kao i u Shudžaji 2014, čitavi kvartovi bili bi sravnjeni sa zemljom, jedan po jedan. Ali takva pobjeda nije moguća bez potpunog i trajnog kolapsa infrastrukture.
Pravo pitanje glasi: šta onda? Kakav je izraelski „plan pobjede“? Sudeći po izjavama ljudi upućenih u detalje Bidenove posjete Izrael nema nikakav plan.
Izrael ne može okupirati Gazu. Niti može protjerati njene stanovnike u Egipat, jer Egipat i Jordan uporno ponavljaju da to ne dolazi u obzir, a to bi u svakom slučaju bio zločin prema međunarodnom pravu. Ne može instalirati Palestinsku samoupravu kao okupacionu silu, a da pritom ne uništi njen legitimitet i ugrozi stabilnost na Zapadnoj obali.
Pored niza praktičnih i pravnih problema, tu je i ozbiljan rizik da kada se IDF zaglavi u urbanoj pustinji, okružen ljudima čija je bolnička, sanitarna i energetska infrastruktura uništena, jedna ili više organizacija povezanih s Iranom odluči da sukob eskalira i podigne ga na regionalni nivo.
Zato vjerujem da semantičke rasprave o razlikama između „prekida vatre“ i „humanitarne pauze“ promašuju suštinu. Naravno da borbe treba da stanu da bi se omogućilo da pomoć uđe, a ljudi izađu. Naravno da Izrael ima pravo uništiti Hamas: niko ne traži da potpisuju primirje s ubicama.
Ono što je sada najvažnije jeste ubjediti Netanyahuovu vladu da odustane od kopnene invazije.
Pogledajmo gubitke koje smo već pretrpjeli: zapad – prije svega onaj anglofoni – izgubio je veliki dio utjecaja i dobre volje na koju je nekada mogao računati širom globalnog juga, zato što nije uspio zauzdati Netanyahua u sprovođenju njegovih ratnih namjera. Biden i Blinken su učinili sve što su mogli u datoj situaciji, ali čitava epizoda će ostati zapamćena kao strateški neuspjeh.
Rusija je dobila još jedan nestabilan region kojim može manipulirati. Malobrojne snage ekstremnog islamizma i proruske ljevice dobile su priliku da mobiliziraju ljude na ulicama.
Zgrožen sam protestima u manjem broju britanskih džamija u kojima se Bog poziva da „džamiju Al-Aksa očisti od jevrejske prljavštine“. Zgrožen sam, mada ne i iznenađen, pozivima aktivista radikalne ljevice na „intifadu do pobjede“. Prema samoproglašenim antirasistima koji su „ushićeni“ vijestima o odsečenim glavama jevrejskih beba ne osjećam ništa osim prezira.
Ali to su ljudi koji su stvari domislili do kraja i znaju šta hoće. Najstrašniji su snimci svirepih tinejdžera koji cijepaju slike kidnapirane izraelske djece i osmjehuju se kao da čine nešto dobro.
To su instinktivne reakcije ljudi nedovoljnog političkog obrazovanja. Taj instinkt je antisemitizam u najvisceralnijem obliku: podsvjesna želja da Jevreji nestanu i nesposobnost da se pojmi da i Jevreji mogu biti žrtve rasizma. „Svi se moraju ukloniti“, promrmljao je neki momak na londonskom West andu. Da li je mislio na postere ili na Jevreje? Svaki historičar koji je proučavao nacizam zna kakva je funkcija takvih dvosmislica u genocidnom mišljenju.
Možete lamentirati nad događajima koji su nas doveli do ove tačke. Ali zadatak političara je da rade s onim što je pred njima, a to su katastrofalan gubitak kredibiliteta kolektivnog zapada i šansa za Rusiju, Kinu i Iran da destabiliziraju zapadne demokratije koristeći bijes ljudi koje sistem rutinski ignorira.
Dolazimo do tri zaključka. Potrebna nam je međunarodna mirovna konferencija koja će palestinsku državnost pretvoriti u stvarnost. U prvom koraku moramo ubjediti Izrael da obustavi bombardiranje dovoljno dugo da pomoć uđe, a ljudi izađu. Takođe, Izrael treba nagovoriti da odustane od kopnene invazije, ne samo iz humanitarnih nego i iz strateških razloga.
(TBT, The New European)
