Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Sada kada su naši mediji puni vijesti i komentara o Cambridge Analytici, ključna činjenica afere je, kako to inače biva, zanemarena: kontekst Cambridge Analytice jasno pokazuje kako su hladna manipulacija i briga za ljubav i blagostanje ljudi dvije strane iste medalje. Tamsin Shaw nedavno je istaknula centralnu ulogu onih koji istražuju sreću, poput “Projekta svjetskog blagostanja “, grupe pri Centru za pozitivnu psihologiju Univerziteta u Pennsylvaniji specijalizirane za upotrebu velike količine podataka za mjerenje zdravlja i sreće kako bi se blagostanje povećalo”, tu je onda i “Aleksandr Kogan, koji također radi na području pozitivne psihologije i pisao je radove o sreći, dobroti i ljubavi (kako stoji u njegovom životopisu, jedan od prvih radova se zove ‘Niz zečju rupu: Opća teorija ljubavi’).”
Zašto istraživanje o autentičnoj sreći i blagostanju privlači toliko interesa obavještajnih službi i agencija za pružanje zaštite? Tu vezu nisu s vana nametnuli bihevioralnim znanostima “loši” politički manipulatori, već se podrazumijeva njihovom stalnom orijentacijom: njihov cilj je otkriti “sredstva pomoću kojih se možemo “gurnuti “u smjeru našeg istinskog blagostanja, kako to poima pozitivna psihologija.” Ovo ”guranje” neće učiniti da pojedinci prevladaju svoje “iracionalnosti”: suvremene bihevioralne znanosti “žele iskoristiti naše iracionalnosti” jer nas vide “kao subjekte kojima se može manipulirati, a ne racionalne agente”.
Sve je ovo opsežno pokriveno u našim medijima te mi dobijamo zastrašujuću sliku o novim oblicima društvene kontrole koji dobri stari “totalitarizam” 20. stoljeća čine prilično primitivnom i nespretnom mašinerijom. Da bismo shvatili potpuni obim ove kontrole, trebali bismo otići dalje od veze između privatnih korporacija i političkih stranaka do interpenetracije kompanija za obradu podataka kao što su Google ili Facebook i državnih agencija za sigurnost. Najveće dostignuće novog kognitivno-vojnog kompleksa je da izravno i očito tlačenje više nije potrebno: pojedinci se mnogo bolje kontroliraju i “guraju” u željenom smjeru smjeru kada se i dalje osjećaju kao slobodni i nezavisni agenti vlastitog života.
Ali sve su to dobro poznate činjenice i moramo ići korak dalje. Nije dovoljno demistificirati istraživanje o sreći koje zvuči bezazleno i objelodaniti skriveni gigantski kompleks društvene kontrole i manipulacije koja je koristi. Ono što je hitno potrebno je i suprotan potez: trebamo se fokusirati na samu formu. Je li tema znanstvenog istraživanja ljudskog blagostanja i sreće (barem onako kako se trenutno prakticira) stvarno tako bezazlena, ili je ona sama po sebi prožeta nitima kontrole i manipulacije? Šta ako ovdje znanosti nisu samo zloupotrijebljene, što ako one ovdje pronalaze svoju pravu upotrebu? Trebali bismo ispitati nedavni uspon nove discipline: “studije o sreći”.
Kao što često bude slučaj, Butan, zemlja trećeg svijeta u razvoju, naivno je došla do apsurdnih socio-političkih posljedica ovog poimanja sreće: prije 20 godina, kraljevina Butan odlučila se fokusirati na Bruto nacionalnu sreću (BDS) umjesto na Bruto nacionalni proizvod (BDP); ideja je potekla od bivšeg kralja Jigmea Singyea Wangchucka, koji je nastojao usmjeriti Butan ka modernom svijetu u isto vrijeme čuvajući svoj jedinstveni identitet. Novi kralj, obrazovan na Oxfordu, 27-godišnji Jigme Khesar Namgyel Wangchuck, naredio je državnoj agenciji da izračuna koliko je sretno 670.000 stanovnika koji žive u kraljevini. Glavni interesi bili su psihološko blagostanje, zdravlje, obrazovanje, dobra vlast, životni standard, vitalnost zajednice i ekološka raznolikost: ovo je kulturni imperijalizam, ukoliko postoji nešto takvo. Nije ni čudo, prije 20 godina, sprovođeno je etničko čišćenje otkako je „otkriveno“ da je prisustvo jake nebudističke manjine prepreka sreći budističke većine.
Trebali bismo i datum želimo li otići korak dalje i istražiti skrivenu stranu pojma same sreće – kada se, tačno, može reći da su ljudi sretni? U zemlji poput Čehoslovačke krajem sedamdesetih i osamdesetih, ljudi su na neki način bili sretni: u njoj su bila ispunjena tri osnovna uvjeta sreće. Prvo, njihove materijalne potrebe su u osnovi bile zadovoljene – ne suviše budući da prekomjerna potrošnja može sama po sebi stvoriti nesreću. Dobro je doživjeti manji nedostatak nekih dobara na tržištu s vremena na vrijeme (bez kafe nekoliko dana, a zatim bez govedine, pa i bez televizora): ti kratki periodi „neimaštine“ služili su kao izuzeci koji su podsjetili ljude da bi trebali biti sretni što im je ta roba inače dostupna. Život je tako tekao na uobičajen i predvidiv način, bez velikih napora ili šokova, čovjek se mogao povući u vlastitu sigurnost.
Drugo, Komunistička partija je zgodno bivala optužena za sve što bi pošlo po zlu, tako da se niko nije osjećao stvarno odgovornim – ako bi došlo do privremenog nedostatka nekih dobara, čak i ako je olujno vrijeme izazvalo veliku štetu, to je bila njezina krivica.
Treće, posljednje, ali ne i najmanje važno, postojalo je Drugo mjesto (konzumeristički Zapad) o kojem je bilo dopušteno sanjati, pa čak ga i ponekad posjetiti – ovo mjesto je bilo na pravoj distanci, ni predaleko, ne preblizu. Ta krhka ravnoteža bila je poremećena – čime? Željom, da budem precizan. Želja je bila snaga koja je tjerala ljude da završe sa sistemom u kojem je velika većina zasigurno manje sretna.
Sreća je nešto zbunjujuće i nedosljedno – sjetimo se poslovičnog odgovora njemačkog imigranta u SAD koji je, na upit “Jeste li sretni?”, Odgovorio: “Da, da, jako sam sretan, aber gluecklich bin ich nicht …” To je paganska kategorija: paganima je cilj života živjeti sretan život – nije ni čudo da sam Dalai Lama uživa takav uspjeh propovijedajući po cijelom svijetu evanđelje sreće, i nije ni čudo što najveći odziv pronalazi upravo u SAD-u, ovo konačno carstvo (traženja) sreće. U našem svakodnevnom životu, mi (se pretvaramo da) želimo stvari koje zapravo ne želimo, tako da je, na kraju, najgora stvar koja se može dogoditi da dobijemo ono što službeno želimo. Sreća je dakle inherentno licemjerna: to je sreća sanjanja o stvarima koje u biti ne želimo.
Ne nalazimo li sličnosti u većem dijelu ljevičarske politike? U Velikoj Britaniji mnogi ljevičari privatno priznaju da je skora pobjeda Laburističke stranke na posljednjim izborima bila najbolja stvar koja se mogla dogoditi, mnogo bolja od nesigurnosti onoga što se moglo dogoditi da je laburistička vlada pokušala sprovesti svoj program.
Isto vrijedi i za izglede moguće pobjede Bernieja Sandersa: kakve bi bile njegove šanse protiv navale velikog kapitala? Majka svih takvih gesta jest sovjetska intervencija u Čehoslovačkoj koja je slomila Praško proljeće i njegovu nadu u demokratski socijalizam. Bez ove intervencije, “reformistička” vlada morala bi se suočiti s činjenicom da u tom povijesnom trenutku nije postojala stvarna mogućnost demokratskog socijalizma, pa bi morala birati između ponovnog uspostavljanja stranačke kontrole i omogućavanja Čehoslovačkoj da postane jedan od zapadnih liberalno-demokratskih kapitalističkih sistema.
Sovjetska intervencija spasila je Praško proljeće kao san, kao nadu da bi bez intervencije moglo doći do novog oblika demokratskog socijalizma. I nije li se nešto slično dogodilo u Grčkoj kada je vlada Syrize organizirala referendum protiv pritiska iz Bruxellesa da prihvate politiku štednje? Vlada se potajno nadala da će izgubiti referendum, i u tom bi slučaju morala odstupiti i ostaviti drugima da obavljaju prljavi posao štednje. Budući da su pobijedili, taj je zadatak pao na njih, a rezultat je bio samodestrukcija radikalne ljevice u Grčkoj. Bez sumnje, Syriza bi bila mnogo sretnija da je izgubila na referendumu.
Dakle, vratimo li se na početak, ne samo da smo kontrolirani i manipulirani, “sretni” ljudi potajno i licemjerno traže da njima bude manipulirano za vlastito dobro. Istina i sreća ne idu zajedno – istina boli, donosi nestabilnost, uništava spokojni tok svakodnevnog života. Izbor je naš: želimo li biti sretno manipulirani ili se želimo izložiti rizicima originalne kreativnosti?
(TBT, Independent, Prevela Jasmina S. Drljević)