18. februara i samo četiri dana nakon što je bivši iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad pričao protiv pravosudnog sistema, i optužio vrhovnog vođu ajatolaha Alija Khameneija da se “izvukao od odgovornosti”, Khamenei se također oglasio. Premda površno, prihvatio je da je Islamska Republika uglavnom zaostala u smislu osiguranja pravde, pa se stoga narodu duguje izvinjenje.
Kao i obično, njegova izjava bila je nejasna, omogućujući različita tumačenja. Nije precizirao ko bi se trebao izviniti. Pametno je raspodijelio odgovornost na državne organe bez izravnog spominjanja pravosuđa, koji se smatra ključnim igračem u osiguranju pravde u svakom modernom političkom sistemu.
Također, zaboravimo li njegov status polubožanstva, njegovo držanje je bilo poput stava opozicijskog lidera. Još važnije, nije pravio nikakvu razliku između svog mandata (29 godina) i svog prethodnika ajatolaha Khomeinija (11 godina). To znači da ni on nije zadovoljan stanjem pravde tokom ‘Khomeinijeve ere’, koju su on i drugi revolucionari uvijek nazivali ‘zlatnim dobom imama’ (dowran e talaee e imam).
„Uzimanje soli i razbijanje solnice“
Međutim, samo tri dana nakon izjave vrhovnog vođe, Ahmadinejad mu je poslao drugo pismo 21. februara. U pismu je Ahmadinejad pristojno podsjetio Khameneija na potrebu da bude praktičan u osiguravanju pravde; i zatražio unaprijed zakazane i poštene predsjedničke i parlamentarne izbore, bez uplitanja Vijeća čuvara (GC) i vojnih organa.
Navodi se da je uz svoje pismo također priložio opsežan nacrt, iako se njegov sadržaj tek treba objelodaniti. Prema njegovim prijateljima, nacrt sadrži prijedloge o tome kako osigurati pravdu, ali se slobodno može spekulirati da se prije radi o zahtjevima, a ne prijedlozima.
Mnogi Iranci ne vole Ahmadinejada, on ima nekoliko nadimaka, a najpristojniji je “Komedi-nedžad”. Ipak mu svakako treba odati priznanje za otkrivanje istinske prirode “laganih reformista” i njihovog nedostatka hrabrosti u suočavanju s vrhovnim vođom i zaštiti ljudskih prava bez obzira što uživa značajnu podršku naorda. Ahmadinejadu također pripadaju zasluge za iskazivanje kreativnosti u politici na prilično nekonvencionalan način.
Ahmadinejad impresionira i prekomjernim samopouzdanjem, s obzirom na njegov zahtjev za značajnom reformom u izbornom sistemu. Posve je normalno ako neko krivi sistem za vlastiti neuspjeh; ali čini se jedinstvenim da sistem optužuje neko ko je bio njegovim dijelom. Da nije bilo Vijeća čuvara, Ahmadinejad nikad ne bi bio izabran. Za Vijeće čuvara, Ahmadinejadov zahtjev je tipičan primjer iranske izreke: “Uzimanje soli i razbijanje solnice” (Namak khurdan o namakdan shekastan).
Međutim, do sada je najdramatičnija epizoda bila reakcija Vijeća čuvara. Njegov glasnogovornik je 22. februara optužio Ahmadinejada za “izborni inženjering” tokom predsjedničkih izbora 2009. godine. Termin ”izborni inženjering ” je 2005. uveo u iranski izborni diskurs Mehdi Karrobi, jedan od poraženih kandidata.
U svom čuvenom pismu Khameneiju, optužio je njegovog sina Mujtabu Khameneija, Vijeće čuvara i Revolucionarnu gardu za manipulaciju predsjedničkim izborima u korist Ahmadinejada 2005. godine. Od tada establišment ignorira Mehdija Karroubija, predsjedničkog kandidata iz 2005. Sada, 13 godina kasnije, Vijeće čuvara, ključni inženjer svih izbora u Iranu, koristi istu terminologiju protiv Ahmadinejada. Izjava Vijeća čuvara “bijeg unaprijed” – umjesto strategije pravog bijega – može se pretvoriti u pogrešku.
U prethodnom članku Ahmadinejadu je ponuđen savjet za otvaranje crne kutije predsjedničkih izbora 2009. godine, ako želi povećati svoju popularnost među Irancima. Iako ga Ahmadinejad još nije prihvatio, ili ga je možda sačuvao za kasnije poteze, izjava Vijeća čuvara mu je pružila traženi izgovor. Sada svi pažljivo čekaju i osluškuju Ahmadinejadov narativ. Igra postepeno postaje zanimljiva Irancima.
Međutim, dosad je Ahmadinejad fokusiran na braću Larijani. Na njegovu komunikaciju s vrhovnim vođom gleda se kao na očajničku molbu beznadne osobe višem autoritetu. Ali, u svom nedavnom pismu, Ahmadinejad znatno napada i otvoreno zahtijeva promjenu u strukturi ureda vrhovnog vođe.
Stoga je pitanje koliko će dugo Khamenei tolerirati Ahmadinejadov neposluh? Još važnije, što se krije iza nekadašnje tolerancije? Osim prirode promjena koje Ahmadinejad zagovara, gore navedena pitanja trebaju biti odgovorena baš u kontekstu vremenskog okvira njegovog neposluha.
Nastranu tračevi o zdravstvenom stanju vrhovnog vođe, bilo koji vladar u njegovim godinama bi, u pravilu, razmišljao o svom nasljedniku. On nije jedini kojeg se tiče; njegovi suradnici i članovi porodice također su zabrinuti, budući da bi njihove pozicije i privilegije – pa čak i život – bili u pitanju ako tranzicija moći ne bi išla glatko, ili ako se moć prebaci u “pogrešne ruke”.
Očigledno, Khamenei je također zabrinut zbog svoje ostavštine i da li će ga prava osoba naslijediti. Kao rezultat toga, ispod površine se odvija pravo političko taktiziranje u vezi s pitanjem nasljednika.
Samim tim bi se trebao cijeniti Ahmadinejad faktor u sadašnjem ‘hladnom ratu nasljeđivanja’. Njegov nedavni zahtjev za promjenama u uredu vrhovnog vođe, trenutni položaj člana Izvršnog vijeća, bivša pozicija predsjednika države i poseban karakter – sve to navodi da će igrati ulogu – koliko god malu – u budućoj tranziciji moći, pod uvjetom da dotad ostane u politici. Ukratko, postoje barem četiri scenarija nakon Khameneija. Prvi, uklanjanje pozicije vrhovnog vođe: to će ugroziti interese mnogih zainteresiranih moćnika i pojedinaca koji se kreću od najuglednijih imama u Qomu do Vijeća čuvarai sl .; i kao takvo, značilo bi samo smrt teokratije u Iranu. Iako to nije nemoguće, ne bi se desilo lahko i bez nasilja.
Drugi, uspostava vijeća Vrhovnog vodstva. Zapravo, ova ideja se javila odmah nakon Khomeinijeve smrti i razmatrana je za implementiranje, ali je kasnije uklonjena iz Ustava u amandmanu iz 1989. godine. Bivši predsjednik ajatolah Ali Akbar Hashemi Rafsanjani, u posljednjih nekoliko mjeseci svog života, pokušao je ponovo promovirati. Tehnički, ova ideja ne izgleda praktična, naročito u trećem svijetu.
Larijani bi ga objesio?!
Osim toga, ona ne odgovara interesima interesanata, jer bi u takvom scenariju trebali pregovarati s nekom grupom, a ne pojedincem. Bila bi također vrlo nestabilna. Još važnije, “vijeće” je demokratski koncept koji ima za cilj spriječiti da se moć pretvori u diktaturu u rukama jedne osobe i kao takav ne odgovara autoritarnoj prirodi teokratskom establišmentu Irana.
Treći, ajatolah kao nasljednik. To je tehnički praktično, međutim, postavlja pitanje ko bi taj sretnik trebao biti. Tu je više njih koji ciljaju na poziciju vrhovnog vođe, od Hassana Rouhanija i ajatolaha Sadeqa Larijanija do Hashemija Shahroudija, kao i desetak drugih imama. Ipak, svi oni, umjesto da se pokušaju izdići, uglavnom se bave naporima da se međusobno potope. Nadalje, priroda pozicije uključuje cjeloživotnu odgovornost, što pregovaranje čini još težim.
Na koncu, najprikladniji scenarij bio bi Mojtaba Khamenei koji bi naslijedio svog oca. Svaki otac želi da ga njegov sin ili kći naslijede, i obratno: svaki bi sin ili kći vjerovatno htjeli naslijediti oca. Ajatolah Khomeini i njegov sin Ahmad također su to namjeravali. Zato je Khomeini uklonio svoju zamjenu ajatolaha Muntazerija kako bi otvorio put sinu. Ali njegova neočekivana smrt ostavila je taj plan neostvarenim.
Ipak, Ahmadova tajanstvena smrt (1995.) gotovo pet godina nakon pada njegova oca dodatni je razlog što Khamenei ne ostavlja Mojtabu na milost sljedećeg vrhovnog vođe. Kada mu otac umre, Mojtaba neće biti ništa draži iranskim vlastima od Ahmeda. Mnogi bivši revolucionari barem su osjetili neku emocionalnu privrženost Ahmadu – koliko god malu – zbog njegovog oca, ali ni najmanje nisu emocionalno povezani s Mojtabom.
Inače, vođa odabire jednog od svojih sinova ili kćeri i počinje ih promovirati za svog života. No, ponekad se obija o glavu ako potencijalni nasljednik postaje kontroverzan, poput Muhammeda Bin Salmana iz Saudijske Arabije.
Druga metoda, vrlo popularna među Irancima, jest ‘držati lubenicu netaknutu, tako da se može lahko prodati’. Čini se da Khamenei koristi ovu metodu. Za Mojtabu nema službene pozicije. Rijetko se pojavljuje u javnosti, pa čak se i njegove slike rijetko vide.
S obzirom na navedena četiri moguća scenarija, faktor Ahmadinejad čini se relevantnijim za posljednja dva scenarija. Dok sam Ahmadinejad ne ulazi u izbor za poziciju vrhovnog vođe, ajatolah Larijani je jedan od potencijalnih kandidata. Tu se Khameneijev interes podudara s Ahmadinejadovim, budući da niti jedan od njih ne želi Larijanija kao narednog vrhovnog vođu.
Što se tiče Ahmadinejada, za njega je to pitanje života i smrti. Zna da, ako Larijani postane sljedeći vrhovni vođa, ne može opstati ni dan. Da se radilo samo o Larijanijevoj procjeni, on ne bi oklijevao odmah zatvoriti Ahmadinejada i objesiti ga. Postoje čak i glasine da je Larijani tri puta posjetio vrhovnog vođu da traži hapšenje Ahmadinejada, no Khamenei je navodno odbio.
Nema sumnje da je politika polje neizvjesnosti, a nikakva mogućnost se ne može se isključiti. Ipak, tok događaja sugerira da vrhovni vođa donekle štiti Ahmadinejada, jer je daleko manje opasan od Larijanija za buduće planove vrhovnog vođe po pitanju nasljeđivanja. Stoga, Khamenei možda bude tolerirao Ahmadinejadovo ponašanje što je dulje moguće i koristio ga za uklanjanje Larijanija koji kao prepreka stoji Mojtabinom usponu na prijesto vrhovnog vođe.
(TBT, MEE, Prevela Jasmina S. Drljević)